Razgovarao: Nico Spuntoni; prijevod: dr. fra Tomislav Pervan

Joseph Aloisius Ratzinger bit će lik koji će se pamtiti u povijesti Crkve pa sve i da nije izabran za nasljednika Sv. Petra. Godine 2005. Gospodin je ipak pozvao jednog od najvećih živućih teologa, čovjeka kojemu je Sv. Ivan Pavao II. povjerio skrb za katoličko pravovjerje kroz 23 godine da bi na kraju i sam postao papa. Pontifikat Benedikta XVI. završio je traumatično prije više od deset godina kao što je prije godinu dana završio njegov zemaljski život, lišavajući okolje Svetoga Petra one „službe molitve“ koju je obećao na svojoj zadnjoj općoj audijenciji 27. veljače 2013. Također se pitamo što je ostalo od Ratzingerova nasljeđa u sadašnjem pontifikatu u svjetlu novoga doba pod egidom navodnog diskontinuiteta u Dikasteriju za nauk vjere? To je pitanje New Daily Compass postavio Peteru Seewaldu, njemačkom novinaru, prijatelju i biografu Benedikta XVI. s kojim je ostvario četiri knjige intervjua, a razgovor je objavljen 27. prosinca.

Je li uputno reći da je odnos između Benedikta XVI. i Franje bio "vrlo blizak", kako je Franjo nedavno izjavio?

Dobro pitanje. Svi se sjećamo toplih riječi koje je kardinal Ratzinger izgovorio na zadušnici za Ivana Pavla II. Riječi koje su dirnule u srce, koje su govorile o kršćanskoj ljubavi, o poštovanju. Ali nitko se ne sjeća Bergogliovih riječi na zadušnici za Benedikta XVI. Bile su hladne kao i cijela ceremonija koja je morala biti prilično kratka kako se ne bi previše odavala počast njegovu prethodniku. Barem je to bio moj dojam.

Vaša prosudba je oštra.

Pa pitam se, kako se očituje prijateljstvo? Samom izjavom u riječima ili živeći prijateljstvo? Razlike između Benedikta XVI. i njegova nasljednika od početka su bile velike. Po temperamentu, kulturi, intelektu i prije svega po smjeru pontifikata. U početku Benedikt nije znao mnogo o Bergogliu, osim da je kao biskup u Argentini bio poznat po svom autoritarnom vodstvu. Svom nasljedniku obećao je poslušnost. Franjo ga je očito smatrao nekom vrstom „bjanko mjenice“. Čak je i njegov prethodnik šutio kako ne bi ostavio ni najmanji dojam da se želi miješati u upravu svog nasljednika. Benedikt je vjerovao Franji. Ali nekoliko puta doživio je gorko razočaranje.

Što mislite pod time?

Bergoglio je nastavio pisati lijepa pisma Papi emeritusu nakon njegova izbora. Znao je da ne može držati svijeću ovom velikom i plemenitom duhu. Također je opetovano govorio o darovima svog prethodnika, nazivajući ga „velikim Papom“ čija će ostavština postajati sve očitija iz naraštaja u naraštaj. Ali ako netko doista govori o „velikom Papi“ iz uvjerenja, ne bi li trebao učiniti sve što je u njegovoj moći kako bi njegovao ostavštinu kao što je Benedikt XVI. učinio s Ivanom Pavlom II.? Kao što danas možemo vidjeti, papa Franjo učinio je vrlo malo da ostane u kontinuitetu sa svojim prethodnicima.

Što to konkretno znači?

Bergoglio nije Europljanin. Malo poznaje kulturu našeg kontinenta. Iznad svega, čini se da gaji odbojnost prema zapadnjačkim tradicijama Katoličke Crkve. Kao Južnoamerikanac i isusovac izbrisao je mnogo toga što je Ratzingeru bilo dragocjeno i pri srcu. Odluke su se uglavnom donosile autokratski unutar uskog kruga sljedbenika. Dovoljno je prisjetiti se zabrane predkoncilske mise. Benedikt je sagradio mali most do uglavnom zaboravljenog otoka s blagom koji je do tada bio dostupan samo po teškom terenu. Bila je to stvar bliska srcu njemačkog Pape i doista nije bilo razloga da se taj most ponovno sruši. To je očito bila demonstracija nove moći. Čistka osoblja koja je uslijedila upotpunila je sliku. Mnogi ljudi koji su podržavali Ratzingerov kurs i katolički nauk bili su jednostavno „giljotinirani“.

Govorite li o bivšem prefektu Kongregacije za nauk vjere kardinalu Gerhardu Ludwigu Mülleru i slučaju mons. Georga Gänsweina?

Bio je to događaj bez presedana u povijesti Crkve, da je nadbiskup Gänswein, najbliži suradnik vrlo zaslužnog Pape, najvećeg teologa koji je ikada sjedio na Petrovoj Stolici, sramotno izbačen iz Vatikana. Nije dobio ni riječi pro forma zahvale za svoj rad. Naravno, čistka se prvenstveno odnosila na čovjeka čiju liniju predstavlja Gänswein, Benedikta XVI. Nedavno je to bio američki biskup Strickland, Benediktov prijatelj i kritičar Bergoglia, koji je smijenjen s dužnosti pod izlikom financijskih pronevjera; očito neuvjerljiv razlog. Teško je u svemu tome prepoznati kršćansko bratstvo kada Ratzingerovu pristaši poput 75-godišnjem kardinalu Burkeu preko noći oduzima stan i plaću bez ikakva objašnjenja.

Spomenuli ste nedostatak kontinuiteta: mislite li da bi dokument poput Fiducia supplicans bio objavljen da je Benedikt XVI. bio još živ?

U svom malom samostanu u središtu Vatikana, stari Papa emeritusdjelovao je poput svjetla na gori. Talijanski filozof Giorgio Agamben također ga vidi kao katechon, ograničenje, prepreku na putu, na temelju Druge poslanice apostola Pavla Solunjanima. Izraz katechon također se tumači kao „onaj koji zadržava“,koji je „zaprjeka“. Kad nešto ili netko stoji na putu „posljednjim“ vremenima. Prema Agambenu, Ratzinger je kao mladi teolog u tumačenju Sv. Augustina razlikovao Crkvu opakih i Crkvu pravednih. Od početka je Crkva bila neraskidivo izmiješana. To je i Kristova Crkva i Crkva Antikrista. S te točke gledišta, Benediktova ostavka neizbježno je dovela do razdvajanja „dobre“ Crkve od „zle“ Crkve, odvajanja žita od kukolja.

Međutim, hongkonški kardinal Joseph Zen nedavno je istaknuo da je i sam Benedikt više puta upozoravao na „opasnost od doktrinarnog klizišta“. Kad sam papu Benedikta pitao zašto ne može umrijeti, odgovorio je kako mora ostati. Kao svojevrstan spomen na autentičnu Kristovu poruku.

Koji su najkritičnija stajališta Fiducia supplicans?

Papa Franjo u svojim govorima izgovara mnogo dobrih i ispravnih stvari. Ali jedan pastir, kako je latinski patrijarh Jeruzalema, kardinal Pierbattista Pizzaballa (vjerojatno pravi kandidat za sljedeće konklave) nedavno pojasnio, treba s jedne strane „slušati stado“, ali s druge strane „također voditi, nuditi vodstvo i reći u kom smjeru trebaju ići“. Pizzaballa je rekao: „Ne smijemo se učiniti ovisnim o očekivanjima drugih.“ Problem s Franjom u prošlosti bio je taj što nije uspio održati mnoga svoja obećanja, ponekad govoreći „bijelo“, a ponekad „crno“, dajući dvosmislene izjave, opetovano proturječeći sam sebi i uzrokujući znatnu pomutnju. U slučaju dokumenta kao što je Fiducia supplicans, koji se može tumačiti na toliko različitih načina, također postoji činjenica da ono što je upravo smatrano ispravnim odjednom se proglasi pogrješnim bez dugog procesa sazrijevanja odluke. A da i ne spominjemo učinak podjele koji ovo ima za Crkvu te apsolutno katastrofalan trenutak („timing“) objavljivanja. Velika tema prije Božića nije bila spomen na Kristovo rođenje, nego očito mnogo važniji blagoslov istospolnih parova od strane Crkve. Mediji koji su daleko od Crkve bili su oduševljeni time i nitko nije razmišljao o tome da o tako važnom dokumentu nije – kako je to bio običaj za vrijeme Benedikta XVI. – raspravljala i odobrila ga Plenarna skupština Kongregacije za nauk vjere, nego je jednostavno autokratski dekretiran.

Bi li po Vašem mišljenju kardinal Víctor Manuel Fernández, autor Deklaracije, bio imenovan voditeljem Dikasterija za nauk vjere čak i da je Benedikt XVI. ostao živ?

Teško je reći. Franjo i njegov krug mogli su pretpostaviti da, iako je Emeritus vjeran svomu obećanju poslušnosti, neće više šutjeti, postane li nepodnošljiva razina uništenja Crkve koje je Bog očito dopustio. Odmah nakon njegove smrti odbačena su promišljanja i stavovi koji su vrijedili još za Benediktova života. I da, upravo osoba poput Víctora Manuela Fernándeza, koji je ubrzo dobio i kardinalski šešir, bude imenovana na mjesto prefekta za doktrinu vjere.

Argentinac nije kvalificiran za tu važnu zadaću, osim jedne stvari: on je štićenik („protégé“) argentinskog Pape. Do sada je sposobnost bila glavni kriterij za ova imenovanja, ali pod Bergogliom čini se da vrijedi odanost liniji. Čak i prije preuzimanja dužnosti Fernández je najavio svojevrsnu samodemonizaciju Katoličke Crkve. Htio je promijeniti katekizam, relativizirati biblijske izjave i dovesti u pitanje celibat. Znao je da mu neće preostati mnogo vremena. Shvatio je da ni kod bilo kojeg sljedećeg pape neće moći ostati. Bio je u stalnoj žurbi.

Stoga je odmah zauzeo stav svog „lidera“prema novoj doktrini. I onda se priča o širem poimanju stvari. To su vrata da bi se mogla ozakoniti dosad nepoznata tumačenja katoličke vjere.

Pok. Benedikt XVI. i Peter Seewald

Dikasterij za nauk vjere ubuduće neće više biti potreban kao čuvar i nadzornik katoličkoga pravovjerja, objasnio je Franjo, nego kao promicatelj karizme teologa. Nitko ne zna što to zapravo znači. Stvarnost je uvijek važnija od ideje, dodao je. Pojednostavljeno: nije važno što je o vjeri, na primjer, rekao Koncil, nego ono što je poželjno i traženo. Istodobno je Franjo ublažio članak Ivana Pavla II. o ustroju dikasterija koji se odnosio na zaštitu „istine vjere i cjelovitosti morala“.

Povrh svega, Fernández bi trebao „uzeti u obzir najnovije učiteljstvo“ u svojim interpretacijama, naime ono svoga argentinskog mentora. Činilo se kao quid pro quo to što je Papa oslobodio novog prefekta za nauk vjere od suočavanja sa seksualnim zlostavljanjima u Crkvi. Ratzinger, njegov prethodnik na tom položaju, ipak je stavio to područje pod svoju mjerodavnost, jer je vidio da su zločini drugdje gurnuti pod tepih, a žrtve ostavljene usamljene. Međutim, ni samom Fernándezu ta tema nije strana. Argentinski dnevnik La Izquierda Diario objavio je da je kao nadbiskup La Plate zataškao najmanje 11 slučajeva seksualnog zlostavljanja svećenika „u različitim oblicima“.

Još jedan dokaz diskontinuiteta bilo je ukidanje liberalizacije slavlja u izvanrednom obliku rimskog obreda svete mise. U popratnom pismu biskupima uz objavljivanje Traditionis Custodes Franjo je rekao da je nakana Summorum Pontificum bila „često ozbiljno zanemarivana“. Je li Benedikt XVI. doista u toj mjeri tako loše promašio s tzv. latinskom misom?

Upravo suprotno. Ratzinger je želio pacificirati Crkvu ne dovodeći u pitanje valjanost mise prema Rimskom misalu iz 1969. godine. „Način na koji se odnosimo prema liturgiji”, objasnio je, „određuje sudbinu vjere i Crkve”. Franjo je, s druge strane, tradicionalne oblike svete mise opisao kao „nostalgičnu bolest“. Da je namjera doista bila „teško zanemarena“, bilo bi primjereno prvo dobiti mišljenje od Benedikta XVI. te na drugom mjestu opravdati tu optužbu. Ali o tome nema ni istrage, a kamoli dokumentacije o navodnim slučajevima. A prema mojim informacijama, nije točna tvrdnja da je većina biskupa glasala za ukidanje Benediktova Summorum Pontificum na svjetskoj razini. Ono što mi se čini posebno sramotnim jest da Papa emeritus nije niti obaviješten o ovom činu, nego je o tome morao doznati iz tiska. Uboden je doslovce u srce.

Najprije je govorio o zlostavljanju. Vi, koji ste u životopisu Benedikt XVI. - Život rekonstruirali činjenice o slučaju vlč. Petra H., možete li objasniti, zašto je mons. Bätzing bio u krivu kada je od Ratzingera kao nadbiskupa Münchena tražio da se ispriča za svoje postupanje sa zlostavljanjem?

Predsjednik Njemačke biskupske konferencije zna da nitko drugi u Katoličkoj Crkvi nije poduzeo tako odlučne korake u borbi protiv seksualnog zlostavljanja kao bivši prefekt vjere i papa. Talijanski novinar Gianluigi Nuzzi rekao je da je Benedikt „skinuo plašt šutnje i prisilio svoju Crkvu da se usredotoči na žrtve“. Učinio je mnogo više od pape Franje protiv toga skandaloznog zla.

Čista je dezinformacija tvrdnja biskupa Bätziga da se Papa emeritusnije ispričao za „ono što je učinjeno žrtvama premještajem zlostavljača“. Jedno je sigurno: u svojoj izjavi od 6. veljače 2022., nakon rasprave o münchenskom izvješću o kome se toliko raspravljalo, Papa emeritus jasno je dao do znanja da može „samo još jednom izraziti svoj duboki stid, svoju veliku tugu i svoju iskrenu ispriku svim žrtvama seksualnog zlostavljanja“. Preuzeo je „veliku odgovornost u Katoličkoj Crkvi. Moja je tuga još veća zbog zločina i pogrešaka koje su se dogodile tijekom mog mandata i na dotičnim mjestima [...] Moje najdublje suosjećanje sa žrtvama seksualnog zlostavljanja i žalim za svakim pojedinačnim slučajem.“

Vezano za slučaj svećenika Petera H. iz Essena, iz vremena dok je Ratzinger bio biskup Münchena, tim pravnih savjetnika Pape emeritusa došao je do zaključka da bivši biskup Münchena, kako je sam izjavio, niti je bio svjestan da je svećenik „zlostavljač niti da je bio u pastoralnoj službi“. Odvjetnici su saželi da izvješće „ne sadrži dokaze o optužbama za nedolično ponašanje ili pomoć u zataškavanju“. Dokumenti bezrezervno podupiru izjave Benedikta XVI.

Često ste ga susretali i nakon njegove ostavke: Je li istina da je Benedikt XVI. posljednjih godina bio vrlo zabrinut zbog situacije u njemačkoj Crkvi, a posebno zbog posljedica tzv. Sinodalnog puta?

Ratzinger je više puta izrazio tu zabrinutost i kao prefekt za nauk vjere. Zapravo, već se osjećao povrijeđenim nakon Drugog vatikanskog koncila, kada je kritizirao njegovo razvodnjavanje i reinterpretaciju. Optužio je katolički establišment u svojoj zemlji da pokazuje uglavnom zauzetost za biznis, samopromociju i dosadne rasprave o strukturnim pitanjima „koje potpuno promašuju poslanje Katoličke Crkve“, umjesto „dinamike vjere“. Rekao je da je velika pogreška misliti da je dovoljno nositi drukčiji ogrtač da bi vas drugi ponovno zavoljeli i priznavali. Kršćanstvo može biti istinski partner u teškim pitanjima suvremene civilizacije samo svojom odlučno predstavljenom etikom.

Za Ratzingera obnova se sastoji u ponovnom otkrivanju temeljnih mjerodavnosti Crkve. Reformacija, znao je isticati, znači ustrajnost u obnovi, obnova u ustrajnosti, donošenje svjedočanstva vjere s novom jasnoćom u tamu svijeta. Potraga za onim što je suvremeno nikada ne smije dovesti do odbacivanja onoga što je istinito i valjano niti prilagodbu onomu što je aktualno. U tom pogledu bio je skeptičan prema elitističkom „sinodalnom putu“, čiji promicatelji nisu ni na koji način legitimirani od strane vjernoga puka u Crkvi. Štoviše, što je više bivao stariji, taj ga je razvoj događaja činio veoma tužnim. Tijekom jednog od naših susreta morao je sama sebe zapitati koliko se biskupija u njegovoj zemlji po stilu vođenja može još nazvati katoličkim.

Nije se mirio s tim. Uočavao je i brojne inicijative mladih koji iznova otkrivaju katolištvo i tako privlače sve više ljudi, dok naprotiv oni koji tvrde da su osobito moderni, suvremeni doživljavaju ne samo sve veću duhovnu sušu, nego i kadrovsko osiromašenje, da ne kažemo gubitak članstva. No iako trenutna situacija Crkve i svijeta nije davala razloga za veselje, Papa emeritus uvijek je u našim razgovorima dodavao ono u što je bio duboko uvjeren: „Na kraju će Krist pobijediti!“

Međugorje, 29. prosinca 2023.