Razgovarao: Dražen Kustura, Katolički tjednik

Kard. Német rođen je u Odžacima u Republici Srbiji 7. rujna 1956. U Družbu Božje riječi – verbite (SVD) stupio je 1977., a visokoškolsko obrazovanje stekao je u Pieniężnou u Poljskoj. U istom gradu 1982. položio je doživotne redovničke zavjete. Magistrirao je na Lublinskom katoličkom sveučilištu 1983., a za svećenika je zaređen u Odžacima iste godine. Između 1985. i 1987. školovao se u Rimu, a između 1987. i 1990. bio je sveučilišni duhovnik na Filipinima. Doktorat iz dogmatike na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu postigao je 1994. Između 1994. i 2000. predavao je dogmatiku u Austriji na Filozofsko-teološkoj višoj školi verbita. Također, predavao je i na Hrvatskim studijima i Filozofskom fakultetu Družbe Isusove Sveučilišta u Zagrebu. Od 2000. do 2004. obnašao je službu u Stalnom međunarodnom predstavništvu Svete Stolice u Beču. Između 2004. i 2007. bio je provincijal verbita u Republici Mađarskoj, a generalnim tajnikom Mađarske konferencije katoličkih biskupa imenovan je 2006. što je bio do 2008. Papa Benedikt XVI. 23. travnja 2008. imenovao ga je biskupom Zrenjaninske biskupije. Za predsjednika Međunarodne biskupske konferencije Sv. Ćirila i Metoda na mandat od pet godina izabran je 2016., a reizabran je 2021. Prethodno je od travnja 2011. do ožujka 2016. bio generalni tajnik iste konferencije. Od 25. rujna 2021. obnaša službu potpredsjednika Vijeća europskih biskupskih konferencija (CCEE). Papa Franjo, na spomendan Svetih Srijemskih mučenika, 5. studenoga 2022. imenovao ga je beogradskim nadbiskupom i metropolitom, a 6. listopada i kardinalom čime je postao prvi kardinal u povijesti Srbije. Govori mađarski, hrvatski, engleski, njemački, poljski i talijanski jezik.

S njim smo razgovarali o proslavi svetkovine Božića, tajni utjelovljenja Sina Božjega, duhovnoj pripravi za ovaj blagdan…

Uzoriti, uz čestitke na Vašem nedavnom kreiranju kardinalom te u radosnom iščekivanju Božića i Jubilarne 2025., u dosta sigurnosno neizvjesnoj situaciji u svijetu, kako suvremenom čovjeku „proglasiti godinu milosti Gospodnje“ (Lk 4,19)?
Čovjek svakog doba živi u određenom povijesnom trenutku koji se može odlikovati manjom ili većom sigurnošću ili neizvjesnošću. Kad pogledamo unatrag i vidimo kakva su vremena bila u povijesti čovječanstva, naći ćemo da je gotovo nemoguće otkriti doba kada ne bi bilo nesigurnosti na svijetu. Razlika je da ta nesigurnost može biti bliža nama, našem životu, načinu života. Danas prolazimo kroz ogromnu promjenu odnosa snaga među velikim državama svijeta, a ta promjena djeluje i na nas koji smo na „periferiji“ tih događanja. Mi vjerujemo da je Gospodin Bog gospodar povijesti, zato smijemo propovijedati da dolazi Godina milosti Gospodnje. Bog je nazočan u svakom trenutku povijesti, mi ljudi nismo uvijek u stanju otkriti njegovo djelovanje. Ja vjerujem da i u najvećoj nesigurnosti postoji više dobrih ljudi koji žele donijeti sigurnost, ljubav i razumijevanje, nego ljudi koji po svaku cijenu žele stvoriti kaos, uništenje, nesigurnost, strah.

S utjelovljenjem i rođenjem Sina Božjega promijenila se i paradigma odnosa Boga i čovjeka. Više čovjek ne teži doći k Bogu, nego Bog dolazi čovjeku, postaje jednim od nas. Dotiče li ova istina vjere ljude današnjice i kako ju zapravo posredovati?
Siguran sam da ova istina dotiče sve nas, ali na različit način. Za vjernike to je temelj odnosa prema osobnom Bogu koji je u svom Sinu prihvatio cijeli ljudski rod, sve nas. Bilo bi možda naivno očekivati da će svi ljudi jednako prihvatiti ovu istinu, istinu da je Bog postao jedan od nas. Znamo da većina ljudi koji su živjeli, žive ili će živjeti na zemlji, nikada nisu ili neće sresti Isusa na način kako to mi propovijedamo u kršćanstvu, ali ako znamo da se Bog i na druge načine zna objaviti ljudima, svakoj osobi, i to zahvaljujući činjenici da u svakom čovjeku prepoznaje svoga Sina. Ako volimo čovjeka – Fratelli tutti – svi smo braća – kako to uči Sveti Otac Franjo, onda ćemo sigurno biti svjedoci utjelovljenja.

Koliko je upravo događaj rođenja Bogočovjeka doprinio razvoju humanizma kakva danas poznajemo, a koji je izrastao iz kršćanske brige za čovjeka i društvo?
Kršćanski humanizam se rodio iz Objave, kako smo je dobili u Bibliji i svetoj tradiciji. On je sigurno jedan od glavnih temelja i izvora modernog razumijevanja čovjeka, njegova dostojanstva i uloge u cijelom stvorenom svijetu. Sam pojam osobe kao bića u odnosu prema Bogu, drugima, stvorenom svijetu i samom sebi iskristalizirao se iz različitih misaonih tijekova, ali svakako da glavni sadržaj i glavna istina dolazi iz Biblije: čovjek je stvoren na sliku i priliku Boga i zato je sposoban stupiti u kontakt s Bogom. Ova istina je izvor za razvoj modernih shvaćanja dostojanstva čovjeka i njegovih prava, iako ne uvijek u smislu, kako bi to Crkva htjela ili odredila, kada bi ona bila jedini igrač na tlu povijesnih razvoja. Tako, na primjer, znamo da su vjerske slobode prihvaćene kao vrijednost za sve ljude i protiv djelovanja katoličkih krugova koji su htjeli jamčiti te slobode samo za katolike. Danas znamo da su vjerske slobode itekako dio Objave i socijalnog nauka Katoličke Crkve.

Desetljećima unatrag svjedočimo sveopćoj materijalizaciji i komercijalizaciji blagdana, osobito adventa i Božića. Kako potaknuti ljude, pa i same kršćane, da Božić dožive kao očitovanje Božje ljubavi, a ne tek puko darivanje i bogatu trpezu?
To je sigurno velika zadaća za svaku generaciju kršćana: uvijek nanovo otkriti duhovnu vjersku dimenziju Božića. Meni je drago da u ovo vrijeme ljudi postaju „bolji“, darežljiviji, jer to je isto nešto pozitivno. Sam Božić je dar Boga Oca koji daruje svog Sina, Isusa. Komercijalizacija blagdana i materijalizam koji ga prati, izraz je i ogromna razvoja društva i mogućnosti čak i „prosječnog“ čovjeka da može potrošiti više novca nego prije nekoliko desetljeća. Izazov za sve katolike je da u ovo vrijeme, kada imamo više, ne postanemo robovi kupovanja po svaku cijenu, da ostavimo malo materijalnog i za onu braću i sestre koji imaju još manje. I današnji čovjek je otvoren za darivanje: svake godine raste vrijednost darova koje prikupljaju dobrotvorne organizacije. Nemojmo se bojati: u čovjeku i dalje ostaje želja za dobrim. I u tom svijetu moramo mi, katolici i kršćani, propovijedati dobru vijest o utjelovljenju Sina Božjega.

Na tragu prethodnog pitanja, često se isto tako govori o „božićnoj čaroliji“, ali ako se vratimo na prvi Božić: spilju, jaslice, bijeg u Egipat itd., čini se da nitko ne bi birao takav način dolaska na ovaj svijet. Kako nam prizor jaslica može pomoći doživjeti osobni susret s Kristom u skromnosti i poniznosti?
Za vrijeme studija teologije imao sam nekoliko dobrih profesora. Sjećam se da je jedan od njih, koji je predavao teologiju Novoga zavjeta, u jednom od svojih predavanju o rođenju Isusa rekao stvar koja nas je sve malo zbunila, ali smo polako došli do razumijevanja situacije Isusa u trenutku njegova rođenja. Da krenem od malo dalje, prije nego kažem ono, za mene najvažnije: moj se otac rodio 1909. na jednom salašu u Bačkoj, u Vojvodini. Tamo je i odrastao do svoje 15 godine života. Nama, svojoj djeci, pričao je o iskustvu kada su on i njegova mlađa braća (on je bio najstariji) spavali u staji, s konjima, na sijenu. I bili su zadovoljni. A što je bilo u Međugorju kada su krenule prve rijeke hodočasnika? Spavalo se svugdje gdje se moglo. Onda natrag do Isusa: koliko je slobodnih soba bilo u Betlehemu u vrijeme Isusova rođenja? Sigurno nije bilo još Bookinga ili drugih formi izdavanja soba za „turiste“. Spavati u štali nije ni bilo tako loše rješenje. Drugo je ako mi za svaku cijenu gledamo samo božanstvo Isusa: kako to da Bog može doći i prihvatiti takvu skromnost? Ali baš to je tajna utjelovljenja: Isus je postao jedan od nas. Dok je on bio u jaslicama, pastiri su spavali pod golim nebom.

Može li Vaše nedavno imenovanje kardinalom poboljšati ekumenizam između Katoličke Crkve i SPC-a? Koliko svetkovina Božića može biti prilika za međusobno približavanje i suradnju?
Teško pitanje, osobito za mene koji ne voli rabiti izraz ekumenizam. Riječ ekumenizam ima svoje značenje, puno dubokog sadržaja. Isus je međutim govorio o jedinstvu. Meni se posebno sviđa da se Dikasterij u Rimu, koji je zadužen posebno za rad „na ekumenskom polju“, zove Dikasterij za jedinstvo kršćana. Kako će to jedinstvo izgledati, to zasada ne znamo, ali sigurno ne tako kako se ono zamišljalo u trenutku uvođenja izraza „ekumenizam“ u dijalog među kršćanskim Crkvama i zajednicama. Mi se ovdje u Beogradu međusobno posjećujemo i to nam je itekako važno.

Za kraj ovog razgovora, koja bi bila vaša božićna poruka katolicima, ali i svim ljudima dobre volje?
Ulazimo u Svetu godinu koju je papa Franjo proglasio prije nekoliko mjeseci. Želim svim katolicima i ljudima dobre volje da svi mi budemo svjedoci i hodočasnici nade u ovom svijetu koji je puno puta zavit u tamu grijeha, zla i beznađa.

Blagoslovljen Božić i sretnu Novu godinu želim svim čitateljima Katoličkog tjednika.