Razgovarala: Josipa Prskalo, Katolički tjednik

Mons. Jurišić rođen je 16. veljače 1958. u mjestu Ruda, u općini Novi Travnik. Nakon završene gimnazije studij filozofije i teologije započeo je u Zagrebu na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, a završio 1981./'82. na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji u Sarajevu.
Zaređen je za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije 1982. Četiri godine je djelovao kao župni vikar u župama u Sarajevu (Stup), Brčkom i Zenici (Crkvica). Na Teološkom fakultetu Sveučilišta Ludwig Maximillian u Münchenu 1992. postigao je doktorat iz Religijske pedagogije.
Od listopada 1992. radi na, tada, Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji kao predavač kolegija pedagogije, didaktike, metodike vjeronaučne nastave, misiologije, njemačkog jezika, pastorala selilaca retorike i homiletike. Ondje je vršio službu tajnika (1993. –  2007.) i prodekana (1998. – 2007.). Kada je ova institucija 2009. uzdignuta na rang Katoličkog bogoslovnog fakulteta, imenovan je za prvog dekana te je tu službu vršio u dva mandata, a još dvije godine kao v.d. dekana.
Uz to, 2000. imenovan je postulatorom kauze sl. Božjega Josipa Stadlera na dijecezanskoj razini, a nakon završetka postupka 2008. Kongregacija za kauze svetaca u Rimu imenovala ga je postulatorom iste kauze i na rimskoj razini.
Predaje i na Katehetskom institutu u Dubrovniku i Teološkom institutu u Mostaru.
Papa Benedikt XVI. imenovao ga je 2011. kapelanom Njegove Svetosti s titulom monsinjora, a 2013. imenovan je kanonikom Prvostolnog kaptola vrhbosanskog.
Također, od 2017. član je Akademije odgojno-obrazovnih znanosti Hrvatske, a od 2020. je voditelj Đakonske pastoralne godine.

Poštovani mons. Jurišiću, već skoro 30 godina održava se Sabor svećenika Vrhbosanske nadbiskupije. Kako bismo njegovu srž i poruku približili čitateljima, što je on u svojoj biti?
Sabor svećenika Vrhbosanske nadbiskupije ima svoje začetke u zadnjoj godini Domovinskog rata, kada nam je nadbiskupija bila u svakom pogledu opustošena. Najprije su u ožujku 1995. bili susreti svećenika po dekanatima, a po završetku tih susreta odlučeno je na jedan zajednički pastoralni susret svih svećenika Vrhbosanske nadbiskupije, naravno onih koji mogu doći. Bilo je utvrđeno da susret bude u uskrsnom tjednu, točnije 19. i 20. travnja 1995. u Visokom.  U zemlji je još uvijek bilo ratno stanje. Istina, godinu dana prije toga susreta (1. ožujka 1994.) bio je potpisan Washingtonski preliminarni sporazum o stvaranju Federacije Bosne i Hercegovine koja je trebala omogućiti njezinu konfederaciju s Republikom Hrvatskom, te je u tom pogledu bilo dogovoreno primirje između Hrvatskog vijeća obrane i Armije Bosne i Hercegovine, čime je bila otvorena i mogućnost slobodnijeg putovanja, pa su se stvorili nekakvi uvjeti za organizaciju ovoga susreta. Nažalost, u drugom je dijelu zemlje još uvijek grmjelo oružje, te se u srpnju te godine dogodio i krvavi masovni zločin u Srebrenici.

Prvi susret održan je prema planu s predviđenim programom, te su doneseni i neki zaključci i izjave, a na taj su skup uz nadbiskupa, pomoćnog biskupa i provincijala došla 122 svećenika. Time je zapravo udaren pravac svih daljnjih proljetnih pastoralnih susreta svećenika u našoj nadbiskupiji, koji su poprimili naziv „sabor“.

Što je možebitni razlog da postoji određeni broj svećenika koji ignoriraju ideju „obveznih“ zajedničkih susreta (svojim ustrajnim nedolascima), u ovom slučaju Sabora svećenika?
U Vrhbosanskoj nadbiskupiji djeluje nekoliko stotina svećenika, a koliko mi je poznato, veliki broj naših svećenika dolazi na susrete. Svećenici koji nisu u mogućnosti doći ispričaju se i navedu razlog svoga izostanka, što je sasvim u redu. Veliki dio naših svećenika djeluje izvan Vrhbosanske nadbiskupije, pa je razumljivo da je mnogima zbog obveza nemoguće sudjelovati na ovim sastancima. Jasno je da ima pojedinaca koji zbog nekih njima osobnih razloga ne dođu, a to ostaje njima na savjesti. Osobno nisam susreo nikoga za kojega bih mogao utvrditi da nešto čini iz neke zle namjere. Svećenici dolaze, aktivno sudjeluju i daju svoj doprinos u raspravama.

Biti svećenik u svakom je razdoblju bilo izazovno. Što, prema Vašem mišljenju, predstavlja najveći izazov svećeništvu danas, poglavito u BiH?
Narodna mudrost kaže kako svako vrijeme nosi svoje breme, a to znači i vlastite izazove koji se ne tiču samo svećeničkog poziva, nego svih zvanja i životnih oblika. Bogu posvećene osobe žive u svijetu i tu susreću ljude kojima su poslani. Na svećenika se gleda u skladu s njegovim pozivom. Naši su svećenici ovdje prolazili kroz povijest skupa sa svojim pukom teško, a to je nekako stvaralo među njima i poseban odnos i veze ljubavi, što ih je jačalo da ostanu uspravni. U vremenu poslije Drugog svjetskog rata osim vjernicima nesklone političke situacije komunističkog režima, i u samoj su Crkvi na površinu izbijali problemi koji nisu pokazivali da smo autentični svjedoci vjere u Isusa Krista koji nas je toliko ljubio da je i svoj život dao za nas. A ipak smo mi djeca silnih ljudi koji su hrabro i do mučeništva svjedočili svoju vjeru u Krista. Svjesni smo da se u dobrom žitu uvijek nađe i pokoje zrno kukolja, ali ono ipak ne kvari opći dojam zauzeta rada. Tako je i danas. Uzeti smo iz naroda i postavljeni za narod. Ipak stalno valja imati na umu da je svećeništvo rađano na Veliki četvrtak u otajstvu križa i nadolazeće Isusove muke i smrti. Tada je Gospodin jasno progovorio apostolima: „Svi ćete se vi još ove noći sablazniti o mene“ (Mt 26,14). Oni su se počeli junačiti, najprije Petar, a onda i ostali, očitujući „vjernost do smrti“. Poznat nam je epilog: izdaja, zatajenje, svi se razbježaše. Svakako opomena: „Tko misli da stoji, neka pazi da ne padne“ (1 Kor 10,12). Gospodin je rekao: „Bez mene ne možete učiniti ništa“ (Iv 15,5), a s Njim možemo sve.

Već niz godina Vrhbosanska Crkva (i ne samo ona) bilježi pad broja duhovnih zvanja. Što bi na našem podneblju mogao biti glavni uzrok tomu?
Naša je domovina pogođena velikim odljevom stanovništva. Statistički su podatci neumoljivi. Istina, uvijek je bilo odljeva stanovništva iz BiH, bilo zbog političkih, ekonomskih ili ratnih neprilika, a koji put i zbog prirodnih nepogoda koje su nas pogađale. Ali sve do Domovinskog rata to nije bilo u tolikoj mjeri katastrofalno kao što je danas izgleda. Rat, poratno stanje, politička nesigurnost i ekonomska nestabilnost zemlje učinili su svoje. Katolici to najbolnije osjećaju. Kada obilazimo župe po Vrhbosanskoj nadbiskupiji, imamo priliku vidjeti stvarnu sliku stanja koja nije nimalo obećavajuća. Ono malo stanovništva koje se zadržalo u svojim naseljima, uglavnom su stariji ljudi koji čuvaju vatru po ognjištima da se ne ugasi, dok njihova djeca, biološki produktivne mlade obitelji, žive i rade izvan domovine i tamo izgrađuju svoju egzistenciju. Istina, još su nekako vezani uz rodni kraj, ali iz iskustva znamo da će ih se tek neznatan broj možda jednom vratiti u domovinu, možda u mirovinu ako je dočekaju. Bosna i Hercegovina je oduvijek bila bazen demografskog pomlađivanja opustošenih hrvatskih krajeva, ali i vrelo mnogih duhovnih zvanja u svim redovima. Sada su rat i poratna situacija učinili svoje, pa je i taj izvor dobrano presušio. Istina, još nas ima i ne treba kukati ili paničariti kao da bi Božje djelo ovisilo o nama. Jer „ako Gospodin kuće ne gradi, uzalud se muče graditelji“ (Ps 127,1). Mi koji smo još tu, trebamo činiti ono što možemo u skladu s darovima koje nam je Bog dao, a Bog može i od „kamenja podići djecu Abrahamovu“ (Mt 3,9). U njega se uvijek možemo pouzdati.

Kada uzmemo u obzir brojčano stanje vjernika u Vrhbosanskoj nadbiskupiji i broj njezinih živućih (i aktivnih) svećenika, je li ih dovoljno te gdje su još danas svećenici prisutni, gdje u prošlosti možda i nisu bili?
Hvala Bogu još nas ima u dovoljnom broju da možemo izvršavati svoju pastoralnu zadaću. To je znak nade da „svijećnjak Gospodnji još nije ugašen“ (1 Sam 3,3). Međutim, radnika na Gospodnjoj njivi nikada nije dovoljno jer žetva je velika. Sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća naša su sjemeništa bila puna, a ređenja i slavlja mladih misa bila su uobičajena u svim dijelovima Bosne i Hercegovine. Toliki broj svećenika bio je blagoslov našoj mjesnoj Crkvi, dar koji možda i nismo toliko zaslužili. Bila je to mogućnost i za nesebično darivanje naše mjesne Crkve jer su mladi svećenici i redovnici spremno odlazili pružiti pastoralnu pomoć drugim Crkvama u svijetu ili su odlazili na misijska područja. Tako danas možemo susresti naše svećenike, biskupijske i redovničke, koji djeluju u svim zemljama svijeta u onim mjesnim Crkvama koje su ih sa zahvalnošću pozivale i prihvaćale.

Ono što vjernicima zapara uši jest kada svećenik svećenika naziva „kolegom“. Zar svećenici nisu međusobno „braća“, i zar svećeničko zajedništvo nije blagoslov ili je samo formalna potreba?
Moram priznati da mi ovaj oblik komunikacije među svećenicima nije do sada zapinjao za uho. Osobno riječ „kolega“ koristim generacijski, odnosno u susretu s onima, bilo svećenicima ili laicima, s kojima sam išao u školu. Uz uobičajeni kršćanski ili građanski pozdrav dodam: „Gdje si školski?“ ili „Kako si kolega?“ Starijim svećenicima se obraćam obiteljski s poštovanjem, a neke iz poštovanja još uvijek persiram jer su mi bili odgojitelji, profesori, uzori ili su postali biskupi. Mlađe obično oslovljavam imenom. Naravno da smo svi braća i sestre, a i Isus je rekao: „Jedan je učitelj vaš, a svi ste vi braća“ (Mt 23,8). Isus je kritizirao licemjerje svih onih koji govore, a ne čine, a nitko nije imun na to. Svi smo pozvani živjeti sveopće bratstvo, bratstvo kao blagoslov, a ne kao formu. Nismo savršeni, ali smo na putu prema tome. Neka Bog pomogne našoj nesavršenosti da iz dana u dan postajemo jasnije zrcalo Božje ljubavi među ljudima.

Svećenici su odabravši svoj poziv, svjesno odlučili biti primjer (barem bi tako trebalo biti). Kako onda to pomiriti s činjenicom da pojedini svojim životom više naginju laičkom životu. Što se dogodi da svećenik, takoreći, „izgubi kompas“?
Nisam baš siguran da sam dobro razumio pitanje. Ne znam konkretno na što mislite, je li na način odijevanja ili možda ponašanja u društvu? Možda na neki, „ne daj Bože“, dvostruki život pojedinih članova našega klera, gdje bi jedan bio rezerviran za Crkvu, a drugi za svijet? To me podsjeća na „mudrolije“, kada netko kaže za svećenika da je on samo svećenik dok je u svetim haljinama, a kada ih skine, onda je običan čovjek k'o i ja. Sasvim iskrivljena slika sakramenta svetoga reda. Svećenik je od ljudi uzet i za ljude postavljen. Ne želim vjerovati da bi netko iz avanturizma ili zabave prihvatio svećenički način života. Ali kao što u svakom životu može doći do lomova, može i u svećeničkom, o čemu nam svjedoče životi nekih pojedinaca.

Ovdje ću navesti jedan primjer u kome se koji put, kada smo „umorni od svega“, možemo prepoznati. Isusovac p. Aimé Duval koji je 1960-ih bio veoma poznat po svom zauzetom pastoralnom radu, ali posebno kao pjevač šansona s gitarom na pozornicama. Taj se čovjek nije stidio napisati kako je pritisak djelovao na njega i kako je prošao kroz pakao ovisnosti o alkoholu. U knjizi Zašto je noć bila tako duga? opisuje put „dječaka koji se igrao s mjesecom“. Kao svećenik, redovnik i pjevač proživljavao je u sebi bolnu napetost svoga poziva, napetost između zahtjeva da djelotvorno naviješta evanđelje i stvarnosti kako je uza sve svoje „uspjehe“ osjećao kako to nije dovoljno. Tu je napetost pokušavao riješiti alkoholom. Zanimljivo, njemu redovnička obitelj nije bila od pomoći to nadvladati, nego društvo anonimnih alkoholičara. Mislim da nam je uza sve naše uspjehe ili neuspjehe, priznanja ili padove, uvijek potrebna velika doza poniznosti „beskorisnih slugu“, jer je na kraju sve Božje.

Koliko je Vama iskustveno da takav svećenik zatraži pomoć subrata ili zajednice/institucije?
To sam već spomenuo. Uvijek je dobro imati na putu uza se nekoga anđela koji će nam pomoći nositi breme života i zvanja, koji će nas znati u pojedinim fazama nesigurnosti usmjeriti pravim putem ili u trenutcima zanesenosti svijetom, kao što je to bio Pavlov suputnik Dema, zaustaviti i savjetovati, a prije svega upozoriti da se ne pravimo toliko važni. Doista je korisno imati nekoga uza se (duhovnika, ispovjednika, prijatelja, brata) koji će nam s puno ljubavi uputiti pravu riječ u vrijeme vlastite nesigurnosti kao pravu pomoć u pravo vrijeme. Još je davno (1969.) papa Pavao VI. progovorio o nesigurnosti koja zahvaća narav svećeništva, njegovu ljudsku i crkvenu formaciju, njegovu religioznu i apostolsku funkciju, njegovu hijerarhijsku i sociološku poziciju, njegovo unutarnje i vanjsko vladanje, njegovo poslanje u modernom svijetu. Da, imao sam iskustva susreta s braćom koja s ljubavlju gledaju na svoj poziv i koja su u neusiljenu razgovoru  spremna progovoriti o svojim nesigurnostima i strahovima, a koja nastavljaju radosno služiti.

S druge strane, raduje da je većina svećenika iznimno bliska sa svojim župljanima i nerijetko su prvi koji priteknu pomoći. Koliko vrhbosanski puk to danas cijeni?
Naš je narod doista blizak sa svećenicima i odnosi se s poštovanjem prema njima, iskazujući im veliku ljubav i povjerenje. Tu i tamo se ponekad pokažu neke iznimke, ali oni ne daju opći dojam. Mislim da nitko ne bježi od stvarnosti kakva jest i da se problemi ne metu pod tepih, ali ljudi većinom s puno ljubavi pričaju o svojim župnicima, njihovim nastupima, pa čak i njihovim dosjetkama. No, nedavno sam čuo jedan komentar koji me je malo potaknuo na razmišljanje. Jedan čovjek mi je rekao da im više u svojim propovijedima ne upućujemo kritike i prigovore, nego da propovijedamo evanđelje, jer i „mi znamo neke među vama pa bismo imali i mi o vama što reći“. Znam da ta osoba prijateljuje s nekim svećenicima, pa sam se upitao kakvi se u tom prijateljstvu razgovori vode. Ipak sam mnogo više u svom svećeničkom životu susreo vjernika koji lijepo govore o svojim pastirima i ističu njihove vrline, posebno zalaganje u službi bližnjima i da priskaču u pomoć u župi gdje je god potrebna.

U Crkvi su prisutni razni problemi. Jedan od njih je kleričko zlostavljanje maloljetnika. Što se u Vrhbosanskoj nadbiskupiji čini po tom pitanju, makar preventivno ukoliko ne postoje zabilježeni takvi slučajevi?
O problemima zlostavljanja maloljetnika i drugih ranjivih osoba govori se i u našoj mjesnoj Crkvi. Kako nisam uključen ni u kakva ispitivanja stanja kod nas, tako mi nije poznat neki slučaj o kome bih mogao nešto kompetentno reći. No, znam da je nadbiskup u miru kard. Vinko Puljić o tome sam često govorio, a preventivno su pozivane i stručne osobe iz znanosti i iz Crkve koje su se suočavale s takvim problemima u svijetu, posebno onima koji su pogađali Crkvu koja u tim slučajevima mora biti posebno osjetljiva. Kod nas su održavana predavanja studentima, profesorima i odgojiteljima na našem fakultetu i u sjemeništima, pozivani eminentni stručnjaci iz domovine i svijeta, održavani su seminari na kojima je bilo govora o zlu koje baca tešku sjenu na lice Kristove Crkve. Mislim da nam je svima jasno u Crkvi kako na prvo mjesto treba staviti žrtvu kako bismo bili vjerodostojni. U tom je pogledu danas jasan stav Crkve i tu nema mjesta nikakvoj toleranciji.

Kao profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu imate barem djelomičan uvid u to kako mlađe generacije svećenika razmišljaju. Što predstavlja bitnu razliku u odnosu na Vašu generaciju?
Dosta sam generacija pratio na putu do svećeništva, a mnoge sam doslovno i ispratio i iz Bogoslovije nakon što su uvidjeli da je Bog za njih ipak odredio drukčiji životni put. Oni koji su zaređeni službenici Crkve, rade u Gospodnjem vinogradu koristeći talente koje im je Bog dao na dar. Mnogi kažu kako im je tijekom studija štošta bilo suvišno i da im to u praksi nije potrebno.

Ali ipak mislim da nam je sve potrebno. Svećenik nije glumac koji mora odraditi ulogu za koju je plaćen. On je svećenik. Njegov život je propovijed. On ne treba propovijedati nešto što je negdje pročitao, pa na brzinu putem copy-paste skinuo kako bi pročitao s ambona da ispuni formu. On propovijeda ono što vjeruje, a živi što propovijeda. A kako ću govoriti o milosti ako ništa o njoj ne znam? Kada me upita netko – što je to milost? „A milost ti je znaš ono nešto, ma eto teško to reći...“ Ne mogu reći da ne postoje te generacijske razlike, a oduvijek ih je bilo, no nisu nepremostive. Valjda tako treba biti. No, nisu u pitanju „bitne“ razlike, nego je bitna vjera. Samo očima vjere možemo spoznati stvari vjere, samo vjerom možemo ostvariti svoje istinsko pristajanje uz Krista, samo vjera može sasvim prožeti naš život, promijeniti ga i uzdići na razinu pokristovljenja, kako je to ne tako davno rekao pokojni fra Nikola Mate Roščić pišući o svećeništvu.

Kako, pritisnuti ovozemaljštinom i u svijetu današnjice, oduševiti mlade za duhovni poziv?
Na Nedjelju Dobroga pastira često slušamo propovijedi, molitve, zazive i pozive, kako valja moliti za duhovna zvanja jer ako ne bude svećenika, tko će nam slaviti euharistiju, tko će nam dijeliti sakramente, itd. Mislim da je puno važnije govoriti ljudima o ljepoti svećeništva, radosti koju osjećamo u svom pozivu (naravno onako iskreno svjedočki pred Bogom i ljudima), a nadasve živjeti svoje svećeništvo. Negdje je biskup Ratko Perić lijepo rekao (ovdje ga parafraziram) da se duše ne love šorcevima po igralištu, niti muzikom u diskaču, ni na morskim plažama, nego u molitvi na koljenima.