Razgovarao: Dražen Kustura, Katolički tjednik

Don Tapia - Velasco rođen je u Mexico Cityju 12. srpnja 1968. Za svećenika je zaređen 13. rujna 1998. Inkardiniran je u prelaturu Opus Dei. Diplomirao je pravo na Sveučilištu Panamericano (Meksiko). Doktor je filozofije. Profesor je govorništva i medijske obuke (Media training) na Fakultetu institucionalne komunikacije Papinskog sveučilišta Svetog Križa gdje je i koordinator za studij. Od 2003. surađuje s raznim televizijskim kućama kao što su: RAI International, CNN International, Univision, Rome Reports, Antena 3, 13TV España, TeleRadio Padre Pio i Canto Nuovo. Za Katolički tjednik podijelio je svoja razmišljanja i očekivanja o predstojećoj sinodskoj skupštini.

Poštovani profesore Tapia, nakon intenzivne i duge pripreme uskoro će započeti prvi dio XVI. redovite opće skupštine Biskupske sinode na temu sinodalnosti. U kakvu ozračju i s kakvim očekivanjima dočekujete njezin početak?

Mislim da smo svi uzbuđeni što znamo da ova Sinoda o kojoj se toliko govori uskoro počinje. Vrlo je utješno znati da je Papa želio da Sinoda na neki način započne duhovnim vježbama i molitvenim bdjenjem koje se ove subote održalo u bazilici Sv. Petra. Mnogo je stvari rečeno o ovoj Sinodi, međutim mi čvrsto vjerujemo da je Duh Sveti taj koji vodi Crkvu i uvjereni smo da će Gospodin iskoristiti ovaj susret da obnovi naše poslanje usred ovog sekularizirana svijeta.

Papa Franjo istaknuo je da je „put sinodalnosti ono što Bog očekuje od Crkve trećeg tisućljeća“. Što bi to trebalo konkretno značiti za Katoličku Crkvu na različitim razinama?

Mislim da je ideja Svetoga Oca bila od početka njegova pontifikata vratiti Crkvu među ljude, podsjećajući sve da je naše poslanje prvenstveno poslanje spasenja i ozdravljenja za sve. U društvu u kome se upravlja logikom tržišta i materijalizma čini se da Bog više nije potreban, no mnogo je ranjenih ljudi koji čekaju našu riječ koja će osmisliti njihov život. Ideja je da svi katolici, svećenici i vjernici, ponovno nauče ići zajedno napuštajući logiku individualizma.

Sinodalnost se nalazi u samim temeljima Crkve. Koliko smo se udaljili od tog koncepta tijekom vremena? Zašto je važno ponovno otkriti suodgovornost svih Kristovih vjernika u poslanju Crkve?

Uvijek postoji potreba za obraćenjem, kako na osobnoj razini, tako i na razini zajednice. Tijekom ova dva tisućljeća Gospodin svojoj Crkvi nije uskratio milost uvijek imati svetce koji nas u svakom trenutku podsjećaju na potrebu istinski živjeti privilegirajući ljubav prema Bogu i prema drugima. Možda smo se posljednjih stoljeća naviknuli Crkvu smatrati samo utjelovljenom u klericima i redovnicima, a danas je potrebno – to je bilo uporište poruke Drugoga vatikanskog sabora – podsjetiti sve, pastire i vjernike, da nas Bog poziva na svetost svakoga na svom vlastitom području. Svatko od nas treba otkriti što znači „biti i osjećati se Crkvom“ u vlastitom životu.

Ova je Sinoda po mnogo čemu specifična. Jedna od velikih novosti je da će prvi put žene i muškarci koji nisu svećenici imati pravo glasa. Može li se to smatrati plodom sinodskog procesa zadnje tri godine i zašto je ta odluka važna?

Sinoda je još uvijek „Biskupska sinoda“, to jest to je struktura savjetovanja koja je osmišljena pomoći Svetom Ocu računajući na savjete i prijedloge biskupa iz cijelog svijeta. Činjenica da je Sveti Otac želio pozvati laike i redovnice, ne samo kao promatrače, nego kao članove Sinode s pravom glasa, vrlo je značajna u tom nastojanju da se slušaju svi i računa na iskustvo svakoga. Mislim kako je to poziv na pozornost koji potiče sve vjernike da Crkvu osjećaju svojim domom.

Opća skupština Biskupske sinode održava se tijekom sinodskog procesa u Njemačkoj, za koga će mnogi reći da je kontroverzan zbog uloge Centralnog komiteta njemačkih laika, ali i zbog najave blagoslova istospolnih parova, mogućnosti ređenja žena i ukidanja svećeničkog celibata. Koliko će ove teme biti aktualne na Sinodi i koliko će zaključci utjecati na Crkvu u Njemačkoj?

Nisam prorok, ali ishod sinodalnog putovanja u Njemačkoj ostavlja mnogo toga nedorečeno... Ponekad imamo osjećaj da nam je više od Sinode potrebno duhovno povlačenje koje nam omogućuje vratiti Božju logiku u naše živote, a ne umjesto toga prikloniti Crkvu logici svijeta. U svakom slučaju, uvjereni smo da će izazovi predloženi na sinodalnom putu u Njemačkoj biti prilika neke važne teme vratiti u raspravu. Na primjer, ako postoje homoseksualne osobe koje se osjećaju povrijeđenima u Crkvi, to bi nas trebalo potaknuti da razmislimo o tome kako se svatko od nas odnosi prema njima. Ako je ideja pratiti svakoga na putu u nebo, to znači uvijek imati ispruženu ruku za dobrodošlicu drugima.

S druge strane, mnoga od tih pitanja, kao što je moguće ređenje žena ili „viri probati“ također su bile raspravljene na Sinodi o Amazoniji, a Sveti Otac je odgovorio da bi možda problem nedostatka svećenika u nekim područjima mogao biti riješen ako biskupije koje imaju više svećenika odrede neke od svojih svećenika da provedu nekoliko godina misije u službi drugih područja koja pate od nedostatka klera. Mora se uzeti u obzir da, na primjer, u mnogim protestantskim zajednicama koje su odobrile brak za svoje pastore ili gdje su neke žene unaprijeđene u pastoralne službe, ipak ostaje nedostatak klera i stoga odricanje od celibata ili odobravanje ređenja žena nije rješenje. Papa Franjo je na drugim mjestima ponovio kako doprinos žene nije jednak doprinosu muškarca i da se ne smijemo prepustiti logici "lažne jednakosti" jer je svačiji doprinos različit i Bog je želio tu diferencijaciju.

Ključni pojmovi Sinode o sinodalnosti su: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje. Ove tri dimenzije su povezane jedna s drugom. Kako ostvariti taj ideal ako imamo u vidu pluralno društvo, različite kulturne, geopolitičke i društvene okolnosti u kojima žive Kristovi vjernici?

Mislim kako bi nam primjer otvorenosti Krista i apostola trebao pomoći pomisliti kako je kršćanstvo rođeno usred poganskog svijeta gdje je, malo po malo, zahvaljujući prijateljstvu prvih kršćana, Riječ Božja pronalazila prostor, i to ne na temelju velikih govora, nego je rasla zahvaljujući svjedočenju mnogih muškaraca i žena koji su sa svojim sunarodnjacima i prijateljima podijelili što znači otkriti Krista. Svatko od nas treba ponovno otkriti svoj krsni poziv koji je uvijek poziv na poslanje.

Zanimanje medija za ovu Sinodu, posebice za teme koje će obrađivati, vrlo je veliko. Nedavno je Sveti Otac također pozvao novinare da posreduju u vijestima o Sinodi „izbjegavajući logiku unaprijed zapakiranih slogana i priča“. Kako izbjeći senzacionalizam u prenošenju poruka Sinode?

Nažalost, polarizacija i politizacija vijesti iz i o Crkvi nije novost. Rizik davanja jednostavna ljudskog i političkog tumačenja onoga što se događa na Sinodi uvijek je prisutan. Vjerujem da naš napor mora biti prenijeti istinite riječi Svetog Oca i članova Sinode vjernicima kako bi mogli stvoriti vlastitu predodžbu o tomu što se događa.

Smatram kako je naša odgovornost pomoći vjernicima izravno čitati riječi Svetoga Oca i uputiti ih na „dobre prakse“, odnosno vjerodostojne novinare i komentatore koji daju normalan prikaz.

U Crkvi i medijima često se govori o postojanju dviju struja: konzervativne i progresivne. Postoji li, prema Vašem mišljenju, ta podjela i koliko ona može utjecati na rad Sinode?

Prošle je godine na našem Fakultetu komunikacija obrađena vrlo zanimljiva doktorska teza o konklavama u međunarodnom tisku od 1950. do danas. Ovo istraživanje izvijestilo je da su čak i prije Drugog vatikanskog koncila novinari bili skloni dati političko tumačenje Crkve praveći razliku između „desničarskih i ljevičarskih kardinala, tradicionalista i progresista“… Ta razlikovanja djelomično imaju stvarnu osnovu, ali gube iz vida nadnaravnu dimenziju Crkve. Smatram kako je važno izići iz ovog „interpretacijskog kaveza“ i ponuditi ljudima jednostavniji i istinitiji prikaz rada Sinode.

Kakve promjene očekujete u Crkvi nakon završetka sinodskog procesa o sinodalnosti? Kakva bi trebala biti Crkva budućnosti?

Nadam se da će Crkva u budućnosti ponovno krenuti, kao što nam je Sveti Otac nagovijestio od vremena Evangelii gaudium, od istinskog i osobnog susreta s Kristom. Samo ako iznova otkrijemo dimenziju vjere u svom životu, ako ponovno krenemo od važnosti sakramenata i molitve, moći ćemo se nositi s ovim sekulariziranim svijetom.

Međutim, očekujem otvoreniju Crkvu i svjesniju da prihvaćanje svakoga i slušanje svakoga ne znači uopće odricanje od tradicije, nego znati kako prilagoditi svoj jezik da ga svi razumiju, uvijek iznova dobro otkrivajući trajnu vrijednost liturgije koja slavi i ljepotu Crkve koja se također osjeća kao čuvarica svega što je istinski ljudsko.