Razgovarao: Dražen Kustura, Katolički tjednik

Fra Zvonimir rođen je 1990. u Livnu. Nakon osnovne i srednje škole koju je pohađao u rodnom gradu, filozofsko-teološki studij nastavio je na KBF-u u Zagrebu gdje je i diplomirao 2014. i tada je stupio u Red franjevaca konventualaca. Na Cresu je proveo godinu postulature, a u Asizu novicijat. Od 2017. do 2022. boravio je u Međunarodnom kolegiju franjevaca konventualaca Seraphicum u Rimu i studirao na Papinskom sveučilištu Svetoga Križa društvenu i institucionalnu komunikaciju, gdje je 2020. postigao magisterij. Svečane zavjete položio je iste godine, a za svećenika je zaređen 2022. u Zagrebu. Od tada je na službi u glavnom gradu Hrvatske, i to u samostanu Svetoga Duha: izabran u tim odgojitelja u Hrvatskoj provinciji Sv. Jeronima franjevaca konventualaca te je župni vikar u župama Sv. Antuna Padovanskoga na Svetom Duhu i Sv. Maksimilijana Kolbea. Višegodišnji je suradnik Veritasa, a od prošle godine i član uredništva tog mjesečnika. Odnedavno je član novoosnovanog Ureda za komunikacije Hrvatske provincije Sv. Jeronima franjevaca konventualaca.

Poštovani fra Zvonimire, Crkva u Bosni i Hercegovini zadnju nedjelju u rujnu obilježava kao Svjetski dan sredstava društvenih komunikacija. Zašto je jedan ovakav dan važan za Crkvu?

Komunikacija je nužna. Ona je dio naše svakodnevice. Nema tog odnosa koji ne uključuje komunikaciju. Polazeći s teološkoga gledišta, možemo se složiti da je komunikacija u genima Crkve. Bog se objavljuje kao najsavršeniji komunikator ad intra i ad extra. Presveto Trojstvo unutar sebe ostvaruje komunikaciju i zajedništvo, a onda i stvara čovjeka, i to riječju, na svoju sliku i priliku, tj. kao društveno biće. Bog se komunicira čovjeku, odnosno zapodijeva svoj odnos s čovjekom „čime ga priznaje za svojega sugovornika“, kako kaže papa Franjo. Dakle, Bog nas je stvorio kao komunikativna bića i u tom smislu se trebamo formirati i promišljati o komunikaciji, te o načinima i sredstvima komuniciranja kako bismo bolje odgovorili na Božji poziv i autentičnije živjeli kao ljudi i kao kršćani. Stoga su koncilski oci točno prije 60 godina na Drugom vatikanskom koncilu usvojili Dekret Inter Mirifica kojim je ustanovljen Svjetski dan sredstava društvenih komunikacija. U hrvatskom jeziku se prevodi kao „Svjetski dan sredstava društvenih komunikacija“, iako se meni osobno više dopada engleska, talijanska ili pak francuska verzija koja izostavlja riječ „sredstava“ i glasi „Svjetski dan društvenih komunikacija“. Kao što potvrđuju sadržaji papinskih poruka povodom ovog Svjetskog dana, Crkva treba promišljati, ne samo o sredstvima komunikacije, nego o komunikaciji kao takvoj, o njezinu razvoju, o novim jezicima i načinima komuniciranja koji su povezani s razvojem sredstava komunikacije ili komunikacijskih tehnologija, što se sada naziva digitalnom transformacijom. Svjedoci smo kako taj rapidni razvoj bitno utječe na čovjeka, na njegov život u cjelini, na društvo, na kulturu, na Crkvu… Dakle, Crkva kao zajednica kojoj je komunikacija sastavnica njezina identiteta mora ozbiljno promišljati o ovim temama i tako davati svoj doprinos na tom području što i jest jedan od ciljeva Svjetskog dana posvećenog komunikacijama.

Prigodom ovog dana, Sveti Otac svake godine uputi i svoju poruku. U središtu ovogodišnje njegove poruke je izraz „govoriti srcem“. Koliko je u svakodnevnom životu, a onda i u medijima važna komunikacija istine i ljubavi?

Ovogodišnju Papinu poruku valja staviti u širi kontekst. Ona se, naime, bolje razumijeva uz prethodne dvije njegove poruke iz 2021. te 2022. Prva se temeljila na glagolima „doći i vidjeti“ čime je Papa htio uputiti na potrebu izlaska iz vlastite udobnosti ukoliko se želi s ljubavlju tražiti istinu. Novinar čiji je poziv informirati javnost o nečemu ili nekomu treba ići u susret, doći na mjesto događaja, upoznati osobe i iskustveno doživjeti stvarnost o kojoj želi pričati drugima. Autentično izvještavanje o nečemu ne može biti iz toplog naslonjača u uredu i redakciji, nego je nužno, kako kaže papa Franjo, „poderati potplate cipela“. Zatim kada se nađe na mjestu događanja, novinar treba „slušati“ ljude, njihove patnje, vapaje i potrebe. Upravo je taj glagol nit vodilja Papine poruke iz 2022. Potrebno je slušati i čuti kako bi se ostvarila istinska komunikacija. To je iznimno važno za naše vrijeme obilježeno gubitkom sposobnosti slušanja sugovornika, sve većim polarizacijama ili pak ideološkim svrstavanjima koji su vidljivi i u Crkvi i koji ne vode dijalogu, nego duologu o čemu govori filozof Abraham Kaplan kojega Papa u prošlogodišnjoj poruci citira. I, konačno, dolazimo do vrhunca komunikativnog procesa, a to je „govoriti“. Onaj tko ide u susret ljudima, tko upozna situaciju na terenu, tko osluškuje i čuje razmišljanja drugih, samo taj je istinski tražitelj i jedino tako može biti relevantan izvjestitelj i komunikator. Slijedeći taj proces, tj. „doći i vidjeti“, „slušati“ i „govoriti“, pokazuje se ljubav prema istini, ali i prema ljudima, tj. onima o kojima se govori ili izvještava i ujedno onima kojima se obraća. Zanimljivo je kako u zadnjim dvjema porukama papa Franjo uz spomenute glagole „slušati“ i „govoriti“ dodaje i imenicu „srcem“. To potkrepljuje citirajući svetce. O važnosti slušanja srcem Papa citira Sv. Augustina i Sv. Franju Asiškoga, a o važnosti govora srcem Sv. Franju Saleškoga i Sv. Johna Henryja Newmana te piše u zadnjoj poruci: „Samo slušajući i govoreći čistim srcem, možemo vidjeti dalje od vanjštine i nadvladati nerazgovijetnu buku koja, također na informacijskom polju, ne pomaže, u složenosti svijeta u kome živimo, razlučiti što je što.“

Papa Franjo nedavno je govorio o četiri grijeha novinarstva: dezinformacija, kleveta, blaćenje i sklonost skandalu te istodobno pozvao novinare u pomoć pri izvještavanju i komuniciranju predstojeće Sinode. Kako Crkva može pomoći novinarima da se oslobode ovih grijeha te koja je njihova uloga u skorašnjoj Sinodi?

U obraćanjima zadnjih nekoliko rimskih biskupa novinarima, komunikatorima i ljudima u svijetu informacija općenito, ima doista puno materijala koji može poslužiti za njihovu profesionalnu formaciju. Mislim da se tome pridaje malo pozornosti i da bi te papinske govore i poruke trebalo izvaditi iz naftalina, učiti ih, proučavati i usaditi u srca onih koji su profesionalno uključeni u svijet komunikacija. S te strane Crkva na lokalnoj razini, kod nas, ali i u mnogim drugim krajevima svijeta, može učiniti puno više i treba djelovati proaktivnije. Crkva baštini jako puno (in)formativnog sadržaja – u Bibliji, u spisima crkvenih otaca, u Učiteljstvu, u spisima svetaca – koji može ponuditi medijskim djelatnicima i ljudima u svijetu komunikacija, ne samo za vijesti, nego i za njihovu ljudsku izgradnju i profesionalnu formaciju, ali, nažalost, ne ostvaruje to još na dovoljno adekvatan i dostatan način. S druge strane važna zadaća novinara, stručnjaka i djelatnika u svijetu komunikacija je težiti za konstruktivnom komunikacijom i za ostvarenjem kulture susreta, pa stoga u Crkvi mogu pronaći i sugovornika i sadržaj koji nadahnjuje i „daje dušu“. Na taj način se ostvaruje suradnja koja pomaže izgradnji Crkve i izgradnji ljudi koji djeluju u komunikacijskom i informativnom sektoru. Što se tiče uloge novinara u nadolazećoj Sinodi, mislim da je jedan od važnih kriterija za dobro izvještavanje uzimanje u obzir šireg konteksta i razmišljanja svih sudionika Sinode te izbjegavanje „logike slogana“ kako je savjetovao sam papa Franjo.

Jedan od aksioma u komunikologiji i novinarstvu glasi: „Ne može se ne komunicirati.“ Koliko su toga svjesni pastoralni djelatnici, ali i općenito ljudi u Crkvi s obzirom na odgovornost u širenju navještaja Radosne vijesti?

Kao što sam već prethodno napomenuo, komunikacija pripada identitetu i čovjeka i Crkve. Nije pitanje komuniciramo li, nego što i kako komuniciramo. Zato je važna formacija! Rekao bih da i čovjek i Crkva, kojoj je počelo i izvor mandata u Bogu trojstvene ljubavi, imaju urođen dar komunikacije, ali je važno da tu sposobnost koja nam je darovana upoznajemo i izgrađujemo. Možemo to usporediti s prispodobom o talentima (Mt 25,14-30). Sposobnost komunikacije je talent koji nam je svima darovan u određenoj mjeri i svi smo pozvani primljeni talent umnožiti. Nije bitno koliko ćemo umnožiti, ali je važna naša želja i nastojanje da umnožimo talent i na taj način pokažemo odgovornost prema zadaći koju nam povjerava sam Bog – naviještati evanđelje. Isus nam povjerava misiju da idemo u susret ljudima i da naviještamo Radosnu vijest. U tom smislu potrebno je shvatiti kako komunikacija nije tek jedna vrsta pastorala, nego ona prožima sav pastoralni rad. Ona je u temeljima misije Crkve jer ne možeš pastoralno (ne)djelovati, a da time nešto ne komuniciraš ili ne odašilješ neku poruku. Bog se objavio i postao jedan od nas. Tu njegovu blizinu i ljubav je potrebno navijestiti ljudima našeg vremena. Pozvani smo približiti Boga ljudima i ljude približiti Bogu.

S druge pak strane, društvene mreže su i pogodan medij za promoviranje različitih vrsta nasilja, bluda i nemorala, ali i opasnih izazova (challenga) kojima su izloženi najmlađi. Je li sazrjelo vrijeme da se i u odgojno-obrazovnim institucijama povede veća briga o načinu korištenja suvremenih sredstava društvenih komunikacija i koji bi bio najbolji plan i program za jednu takvu realizaciju?

Točno. Kao što netko može na društvenim mrežama svjedočiti kulturu susreta, postoje pojedinci i organizacije koje zlorabe utjecaj društvenih mreža čime ozbiljno narušavaju zdrav društveni napredak te ugrožavaju bratstvo i socijalno prijateljstvo o komu govori enciklika Fratelli tutti. To je, zasigurno, jedna od primarnih tema koja se tiče svih čimbenika u društvu. Nažalost postoje neki „igrači“ kojima odgovara da se širi nemoral te jezik mržnje i neprijateljstva. Da bi se spriječio utjecaj toga zla i agresivna ponašanja, nužna je formacija svih uzrasta, a osobito djece i mladih. Plan i program treba pomoći ljudima da kritički vrjednuju stvari i sadržaje, da znaju prepoznati opasnosti i da im se znaju suprotstaviti i spriječiti širenje. Dakle, svaki plan i program treba uključivati, prije svega, etički pristup, ali i izobrazbu za tehničku osposobljenost.

Sve češće se može čuti kako čovjek nikada nije imao više mogućnosti za komunikaciju, ali kako istodobno ona nikada nije bila lošija. Što je nužno za dobru komunikaciju?

Dobro ste to zapazili. Nažalost, kada čovjek zaboravi smisao komunikacije, onda se događa svojevrsna komunikacijska i društvena dekadencija. Smisao komunikacije je ići u susret drugima, graditi zajedništvo s drugima. Ta urođena i darovana nam sposobnost komunikacije služi tomu da nas otvara prema našim bližnjima. Kada se događa suprotno od toga, tj. kada se pojedinac izolira, kada se okreće sebi samom ili pak pokazuje egocentričnost u komunikaciji putem digitalnih medija, znači da nešto ne valja. Ključno za ostvarenje komunikacije nisu toliko sredstva i tehnologije koje imamo na raspolaganju, nego raspoloživost srca, otvorenost prema drugima, spremnost da susretnemo i slušamo i čujemo druge, bezinteresnost u komunikaciji, prepoznati kada je potrebno šutjeti, itd. To su neki od čimbenika dobre komunikacije.

Koje su odlike koje bi trebao imati jedan novinar, na poseban način onaj koji radi u crkvenim medijima?

Prije svega bih rekao kako novinarstvo proživljava već određeni niz godina svojevrsnu transformaciju. U ovoj digitalnoj eri, u širem smislu, svi smo „novinari“ jer većina nas ima priliku pisati i distribuirati vijesti publici koja nas prati, bilo u pisanom ili pak u audiovizualnom obliku. Naravno o ovoj temi bi se dalo raspravljati. No, činjenica je da je formacija koja se tiče ovog sektora, barem ona osnovna, nužna svima, osobito onima koji zahvaljujući digitalnim medijima, imaju značajan utjecaj u javnosti kao npr. influenceri. U svakom slučaju, pojam novinarstva poprima novo i šire značenje. No, držim da oni koji su novinari po profesiji trebaju prednjačiti u kvaliteti pristupa. Teško je ovdje pobrojati i objasniti sve odlike jednog novinara. Prije svega treba shvatiti da je novinarstvo u užem smislu poziv i misija jer u središtu je odnos prema osobi. Novinari svojim uradcima utječu na javno mnijenje, tj. na konkretne osobe. Uvijek valja polaziti od toga aspekta, tj. da si u službi ljudi, a to onda nužno uključuje ostale odlike kao što su: izlazak iz ureda na teren; neumorno traženje i osvjetljavanje istine; otklanjanje predrasuda; pomno provjeravanje činjenica; traženje vjerodostojnih izvora informacija; poštivanje dostojanstva te ljubav i osjetljivost prema ljudima o kojima se govori i kojima se obraća; dobronamjernost; hrabrost; sloboda i neovisnost u radu od utjecaja raznih interesnih skupina, grupacija ili pak pojedinaca; sposobnost kontekstualizacije; razumijevanje znakova vremena; vještina razlikovanja vijesti od analize i kolumni ili osobnih mišljenja, itd. Čini mi se korisnim prisjetiti se ovdje triju glagola dobrog novinarstva koje je jednom prilikom naveo papa Franjo i dobro sažimlju sve već navedeno: slušati, produbiti i ispričati. To vrijedi za sve novinare, a u svemu tomu trebaju prednjačiti novinari koji su katolici i rade u crkvenim medijima. Oni trebaju, nadahnjujući se svakodnevno na evanđelju, biti u stanju prepričavati događaje i stvarnost, recimo tako, stilom nade. To je stil koji širi vidike, koji otvara mogućnosti za susret s drugima i solidarnost s onima koji su na rubu društva.

Dugogodišnji ste suradnik lista Veritas. Kako ocjenjujete stanje u katoličkim medijima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini? Što je dobro, a što bi trebalo popraviti?

Teško je govoriti općenito o stanju u katoličkim medijima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i generalizirati. Smatram da bi se tim pitanjem valjalo ozbiljnije pozabaviti i analizirati stanje u tim medijima. Mislim da su u tom pogledu i napravljene neke studije koje nisam detaljnije proučavao pa se ne bih upuštao u davanje ocjena. Ipak, usudio bih se reći da katolički mediji u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini ili, bolje reći, većina njih ima dobar i kvalitetan sadržaj, ali slab način prezentacije i distribucije tog sadržaja. Mislim da naši katolički mediji ne koriste dovoljno dobro sve mogućnosti koje pruža digitalni jezik. Osim toga, držim da bi bilo iznimno korisno ozbiljnije raditi na ostvarivanju suradnje, povezivanja i partnerstva katoličkih medija u našim dvjema domovinama putem određenih projekata i inicijativa. Suradnja postoji, naravno, ali mislim da može biti puno bolja i učinkovitija. Ne mislim tu samo na suradnju oko dijeljenja sadržaja i informacija, nego i stvaranje prilika za formaciju i razmjenu iskustava medijskih djelatnika i svih koji u medijskom prostoru aktivno prate i izvještavaju o crkvenim događanjima. Tu se, naravno, ne smije isključiti i suradnja sa svjetovnim medijima od kojih se može puno naučiti i kojima se može puno ponuditi.

U Rimu ste magistrirali institucionalnu komunikaciju, a sada iz toga područja radite i doktorat. Koje su najznačajnije odlike komunikacije jedne institucije prema internoj i eksternoj publici?

O tome se pišu čitavi stručni osvrti i knjige. Ipak, ovdje bih izdvojio pet bitnih karakteristika institucionalne komunikacije: poznavanje identiteta i vrijednosti institucije/organizacije i komuniciranje toga publici ad intra i ad extra, vjerodostojnost, razvijanje sposobnosti osluškivanja ljudi unutar i izvan institucije/organizacije, transparentnost, usklađenost unutarnje i vanjske komunikacije. To su samo neke od važnih odlika institucionalne komunikacije.

Većina ljudi na vrhu crkvene hijerarhije često ima strah od medija te nerado s njima surađuju ili javno istupaju. S druge pak strane ima i onih koji su manjina, a koji jedva čekaju biti medijski eksponirani. Prema Vašem mišljenju, kako pomiriti ove dvije krajnosti i zauzeti ispravan stav prema medijima?

Medija se ne treba bojati, niti se treba medijima nametati. To su dvije krajnosti koje treba izbjeći. Prije svega važno je svjedočiti svoju vjeru i biti vjerodostojan. Onaj tko svjedoči i tko je usidren u Bogu ne predaje se strahu i ne skriva se ni od koga, ali ni ne traži da bude viđen. To su istinski svjedoci, kršćani čiji primjer života privlači i potiče na razmišljanje. Poželjno je naučiti jezik medija i odvažiti se progovoriti tim jezikom kako bismo, kako kaže Sv. Petar, „dali obrazloženje nade koja je u nama“.

Za kraj ovog razgovora, s komunikološke točke gledišta, koji će biti najveći izazovi s kojima će se Crkva suočavati u idućim godinama?

Živimo u turbulentnom svijetu obilježenom brzim promjenama pa su, stoga, izazovi brojni i teško ih je sve pobrojati. Prije svega smatram važnim ovdje napomenuti da na unutarnjem planu, kako bi autentičnije svjedočila svijetu, Crkva treba raditi na zajedništvu, a smanjivati podjele koje često dođu do izražaja. Papa Benedikt XVI. u apostolskom pismu Porta fidei kaže kako je vjera „više no u prošlosti izložena nizu pitanja koja dolaze iz promijenjena mentaliteta“. Na promjenu mentaliteta i pojavu nekih novih pitanja koja čovjek postavlja utječe i činjenica da se sve više događa integracija materijalnog i virtualnog. Međuovisnost i isprepletenost tih dviju dimenzija ima posljedice na antropološkoj, kulturološkoj, komunikološkoj i svim drugim razinama. U tom smislu, Crkva, kako bi pomogla čovjeku današnjice susresti Boga, treba prigrliti i razumjeti čovjeka, pitanja s kojima se susreće i svijet u kome živi. Zato smatram da je važno da Crkva prati i da svoj doprinos u usmjeravanju tehnološkog razvoja te da čovjeku današnjice govori njemu razumljivim jezikom. U svrhu toga crkvene institucije i mediji trebaju biti otvoreni za cjeloviti i neprekidni update (ažuriranje) što uključuje, ne samo tehnološku modernizaciju, nego puno važnije od toga - formaciju i edukaciju osoba na svim razinama.