Razgovarao: Dražen Kustura, Katolički tjednik

Kardinal Zuppi rođen je 1955. u Rimu, kao peto od šestero djece u svojoj obitelji. Važan korak zbio se 1973. kada je pohađao rimsku srednju školu Virgilio gdje je upoznao Andreu Riccardija, osnivača zajednice Sv. Egidija. Postao je dio te zajednice te je s njima surađivao u aktivnostima u službi onih koji su u potrebi: od škola za marginaliziranu djecu rimskih sirotinjskih četvrti, do inicijativa za starije osobe koje su same i nisu samostalne, za imigrante i beskućnike, za smrtno bolesne i lutalice, invalide i narkomane, zatvorenike i žrtve sukoba; od ekumenskih inicijativa za jedinstvo među kršćanima do onih za međureligijski dijalog, koji se konkretizirao na susretima u Asizu. Diplomirao je književnost i filozofiju na Sveučilištu La Sapienza te je zatim otišao u bogosloviju. Za svećenika Biskupije Palestrina zaređen je 9. svibnja 1981. Odmah potom postao je župni vikar rimske bazilike Santa Maria in Trastevere. Inkardiniran je u Biskupiju Rim 15. studenog 1988., gdje je obnašao različite dužnosti u glavnom talijanskom gradu: od 1983. do 2012. bio je rektor crkve Santa Croce alla Lungara, član biskupijskog Prezbiterskog vijeća od 1995. do 2012.; od 2005. do 2010. prefekt treće prefekture Rima. Od 2000. do 2012. bio je glavni svećenik asistent Zajednice Svetoga Egidija. Tada se istaknuo kao posrednik u Mozambiku u procesu koji je vodio miru nakon više od 17 godina krvavog građanskog rata. Benedikt XVI. imenovao ga je 2012. naslovnim biskupom Villanove i pomoćnim rimskim biskupom, za središnji okrug, a papa Franjo ga je 2015. imenovao nadbiskupom u Bologni. Kardinalom je postao 5. listopada 2019. Uz to je Papin izaslanik u mirovnim pregovorima između Ukrajine i Rusije.

U svjetlu božićnih blagdana s njim smo razgovarali o važnosti mira, mogućem prestanku sukoba te je uputio i svoju novogodišnju želju…

Uzoriti, u otajstvu Božića slavimo dolazak na svijet Sina Božjega kojega prepoznajemo i kao „Kralja mironosnog“. Koliko je današnji svijet spreman prihvatiti onoga koji donosi mir?
Nasilje i rat ubijaju čovječanstvo i gase život, ali s tim se ne možemo pomiriti i prije svega ne možemo se naviknuti. Božić dolazi podsjetiti nas da svjetlo razgoni tamu, da je Dijete „Kralj mira“, da nas Bog voli i uči da se ne bojimo voljeti. Na nama je ponovno otkriti pravo značenje Božića: svjetlo koje dolazi među ljude rasvijetliti naša srca kako bismo i sami postali svjetlo drugima i mirotvorci.

Što iz perspektive današnjega svijeta možemo uopće kazati da je mir?
U ovom trenutku mir je problem problema jer rat rađa sva zla i posvuda izlijeva svoje otrove mržnje i nasilja koji dopiru do svih, pandemija smrti koja prijeti svijetu. Mir je jedini način da živimo, to je jedini izbor koji imamo. A mir je i solidarnost, konkretna pomoć, dobrodošlica, duboka želja da se mačevi pretvore u plugove.

Dolazak Sina Božjega među ljude trebao bi otjerati tamu grijeha, a svjetlost bi trebala pobijediti mrak. Osjetite li u susretu s ljudima spremnost da dočekaju „Svjetlo istinsko“?
U bolnim i teškim trenutcima javlja se odlučna volja za dobrom koje pobjeđuje sebičnost i strah. Doživjeli smo to, na plastičan i razoran način, tijekom pandemije COVID-a. Zajednice su se mogle okupiti, „veslati“ zajedno, pokazati solidarnost. Isto se dogodilo s izbjeglicama koje su bježale iz Ukrajine, dočekane su u raznim zemljama, uz veliki zagrljaj zajednica. Sve nam to govori da zima (op. hladnoća) nije definitivna i da među ljudima postoji kultura mira koju treba stvarati i učvršćivati.

Danas na različitim stranama svijeta postoje „Herodi“ koji progone Isusa. Svjedočimo, osobito na Zapadu, sve češćoj pojavi slavljenja Božića bez Isusa. Koja je uloga kršćana u takvu okruženju? Kako oni mogu donijeti Krista ovom svijetu?
Da bismo donijeli Krista, prvo moramo biti kršćani. A to činimo tako što smo autentični svjedoci, primjerom i riječima, tako što smo na ulici, susrećemo ljude i zanosimo ih radošću evanđelja. Da bismo naviještali Krista, moramo biti sretni muškarci i žene jer – kako nas podsjeća papa Franjo – to je prvi način govora o evanđelju. Zapravo, evanđelje nas ne vodi izvan svijeta, nego unutra; ne zatvara nas u odvojeni svijet, nego traži od nas da budemo kvasac, sol, svjetlo i sjeme.

Kao što je nekoć Sveta Obitelj morala emigrirati i pobjeći u Egipat, i danas postoje različite migracije ljudi. Što one mogu donijeti Europi i kakvu bi ulogu u tome trebala imati Crkva?
Evanđelje govori o dramatičnoj priči o dvoje stranaca koje izdaleka prisiljavaju da krenu na put. I postaju tako stranci. Našli su samo improvizirano sklonište jer za njih nigdje nije bilo mjesta. Kad nema mjesta, drugi je osuđen ići u „nemjesta“ gdje si nitko. To se događa i danas. Ipak, migranti nisu broj ni teret, oni su resurs, oni su braća. Naša braća i sestre, svi smo braća. Njihova prisutnost u Europi sinonim je za budućnost. Crkva će nastaviti raditi na tome da budu dobro došli, zaštićeni, integrirani i promicani, kako traži papa Franjo podsjećajući institucije i svijet politike da bez njih nema budućnosti. Budućnost je samo zajedno.

Nažalost, na kraju još jedne i početku nove godine svjedočimo brojnim ratovima i stradanjima nevinih, od Ukrajine pa sve do Svete zemlje. Po Vašem mišljenju, zašto je tako teško osigurati pravedan mir?
Mir je put uzbrdo. Iako ga svi traže i žele ga postići jer je rat strašan, razlozi i jednih i drugih, nažalost, vode do vrlo različitih stajališta. Međutim, moramo raditi na postizanju pravedna i sigurna mira, ne oružjem, nego dijalogom. Alternativa ratu je ponovno postupanje uz dobru volju i poštivanje međusobnih prava. Ne smijemo prestati vjerovati da se možemo razumjeti: to nije naivnost, nego odgovornost!

Papa Franjo Vas je imenovao svojim posebnim izaslanikom za Ukrajinu. Obavili ste niz posjeta od Ukrajine, Rusije do SAD-a. Možemo li u novoj godini očekivati kraj sukoba u Ukrajini?
Nadam se. To nije moj obični optimizam jer optimizam je vjerovati da će sve biti dobro. Nada je, s druge strane, svijest o poteškoćama i predanost suočavanju s njima, također traženje učinkovitijih alata ako oni koje smo uporabili nisu djelovali i nastavak vjere da će mir na kraju pobijediti.

U susretu s predstavnicima zaraćenih strana jeste li osjetili iskrenu želju za dijalogom i rješavanjem konflikta mirnim putem unatoč tomu što se u medijima pojavila informacija kako Ukrajina odbija posredničku ulogu Svete Stolice?
Vidio sam da postoje tanke niti za mir i ispoljavanje ljudskosti: tanke, ali stvarne, dovedene u pitanje nedostatkom dijaloga koji ih, umjesto toga, može ojačati. Potrebno je puno inzistiranja i uvjerenja da je mir sudbina, a ne rat ili nepravda. Mir zahtijeva svačiji trud, on nikada nije nešto što netko može nametnuti. U gradilištu mira ima mjesta za svakoga i svatko ima svoj mir.

Novo ljeto je i prigoda za nove odluke, ali i očekivanja, nadanja. Koji su najveći izazovi za Crkvu u novoj godini?
Moramo imati sposobnost srušiti zidove navika, upoznati nove ljude i svjetove i stupiti u odnose s brojnim ljudima naših gradova. Svi – laici, mladi i odrasli, starije osobe, svećenici, redovnici pozvani su na susrete i dijalog sa svima. Potrebna je hrabrost i jedinstvo: hrabrost, koju samo ljubav može proizvesti, da se sluša, razlučuje i odlučuje za Boga i za dobro Crkve; jedinstvo, to jest misliti zajedno, ne jednako, nego različito upravo zato što su konačno i slobodno sami odnos jedan prema drugom.

Za kraj ovoga razgovora, koja je Vaša novogodišnja poruka katolicima, ali i svima koji žive u Bosni i Hercegovini?
Moja poruka je prije svega želja: neka bude uistinu sretan Božić, neka nam dopusti da shvatimo da Bog ima nade za nas, da se zlo može pobijediti, da mu i mi njegovom ljubavlju možemo pomoći da pobijedi zlo. Nosimo dakle u svojim srcima tog Boga koji postaje slab, koji postaje dijete, koji nam se također povjerava da u mnogim poteškoćama razumijemo pravu snagu: onu darivanja života onima koji su nam bliski, osobito onomu tko je siromašniji. Bit će to tako sretan Božić, moguć za sve, koji mijenja naše živote jer nas tjera da ga pronađemo.