Razgovarao: Dražen Kustura, Katolički tjednik

Mons. Baturi rođen je u Cataniji 21. ožujka 1964. Za svećenika je zaređen 2. siječnja 1993., a za nadbiskupa u Cagliariju imenovan je 16. studenog 2019. Biskupsko ređenje imao je 5. siječnja 2020. kada je i preuzeo upravu nad povjerenom mu nadbiskupijom. Osim toga u Talijanskoj biskupskoj konferenciji (CEI) vrši i službu generalnog tajnika.

S njime smo razgovarali o važnosti svetkovine Velike Gospe u današnjem vremenu, fenomenu hodočašća u velika marijanska svetišta, ali i o ekumenizmu i međureligijskom dijalogu…

Među brojnim značenjima ovog lijepog slavlja istaknuo bih dva. Uznesenje nudi ljudima nadu u dobru sudbinu, u životni cilj i istinu koja može objasniti radosti i teškoće životnog puta. Mnogi problemi s kojima se ljudi suočavaju proizlaze iz sumnje u njihovu životnu priču. Stvoreni smo za vječnu radost, za istinu, odnosno stvoreni smo za Boga. Ova duboka istina sprječava i očaj i cinično zadovoljstvo te nas pokreće u potrazi, u pokretu prema budućnosti. Ako zaboravimo nadu u život i sreću, postajemo nasilni, očajni ili nam je dosadno. Nadalje, Uznesenje Djevice Marije skreće nam pozornost na vrijednost tijela, na konkretnu i jedinstvenu stvarnost našeg „ja“. Tijelo žeđa Boga kao i duša jer očekujemo da se ništa od našeg postojanja ne izgubi poput ljubavi, radosti, prijateljstva… Ono što se događa tijelu postiže se zagrljajem Vječnoga.

Velika hodočašća su pomoć našoj vjeri jer nas postavljaju na put, da shvatimo kako je cijeli život putovanje, te u molitvi da shvatimo kako je veličina čovjeka stajati pred Bogom zazivajući spasenje. Kako mijenja život odlazak na ova okupljanja? Mnogo ovisi o „žeđi“ s kojom sudjelujemo, o spremnosti da se pustimo iznenaditi Božjom ljubavlju, o njihovoj sposobnosti da ožive kršćansko sjećanje. Marija je za nas uvijek živa točka sjećanja. Poput nje, moramo znati zadržati u srcu (u dubini duše) događaj prisutnosti Gospodina.

Žene su u Crkvi znak potrebne korespondencije s Kristom zaručnikom. U Crkvi su pozvane svjedočiti ljepotu ženstvenosti, kako bi bila sretnija, nemirna u potrazi za Zaručnikom i sposobna brinuti se za svoju djecu s autentičnom majčinskom ljubavlju.

Marija privlači naklonost i želju djevojaka jer su njezino djevičanstvo i majčinstvo posve ženski odgovor na Božju inicijativu koja traži prebivalište među nama. Marija odgovara cijelim srcem i svojom osobom kao žena. Bog postaje tijelom u Djevici da nastani svu ljudsku stvarnost. Djevičanstvo nije razumljivo ako kod mladih ne njegujemo religiozni osjećaj, svijest da se svaki primjer života i sreće ostvaruje u „Da“ kojim odgovaramo na Božju prisutnost. Marijino djevičanstvo i majčinstvo ne čine ideale ljepote za sebe, nego u odnosu na putovanje Boga s nama.

Religiozni osjećaj čovjeka, njegova otvorenost prema vječnom, prema beskrajno velikom, nikad se ne gasi. Ponekad se izražava u svjesnom sudjelovanju u životu vjere, ponekad kao potreba za srećom i smislom života ili kao želja da se neka želja ispuni. Svi smo mi na putu, u potrazi za onim što naše postojanje može učiniti punim smisla. Marijanska svetišta i dalje privlače jer razgovaraju s tjeskobama i najdubljim traženjima čovjeka koji je uvijek Božji hodočasnik. Nadalje, svetišta su sjećanje na veliku kršćansku povijest koja je utemeljila našu civilizaciju i prirodno privlače one koji žude za autentičnošću i obnovom. Usred tolikih lažnih obećanja o sreći, svetišta znaju kako ponuditi čistu vodu koja zadovoljava našu žeđ za životom.

Papa je u svojoj poruci za Svjetski dan mladih Majku Božju označio kao „uzor mladima u pokretu, a ne nepomične pred zrcalom promatrajući vlastitu sliku ili 'zarobljene' u mrežama“. Mlado srce je uvijek srce u pokretu, u potpunosti stremi cilju, budućnosti koja je sposobna dati smisao putu, trudu i radosti zajedničkog hoda. Osobito je mladost stanje srca kojim dominira strast istraživanja, iznenađenje otkrića i ljubav prema cilju. Psalam 84 kaže: „Snaga im raste od časa do časa: dok ne ugledaju Boga na Sionu.“ Snaga putovanja je ljubav i na putovanju se uči voljeti.

Marija je žena zajedništva. Uči nas živjeti dijalog s kršćanima i nekršćanima u poštovanju i prihvaćanju, te čuvati u srcu snagu i svjetlo Gospodinova uskrsnuća. Također nas uči da osobno i potpuno odgovorimo na Gospodinovo pitanje. Ovaj neprekidni hod obraćenja je nužan da bismo mogli voditi dijalog s ostalom braćom. U mjeri u kojoj Bogu odgovorimo iskrenim srcem, znat ćemo se otkriti kao braća među sobom.

Ne moramo se navikavati na rat. Rat se rađa u srcu čovjeka koji voli svoje imanje više od života, koji želi imati i ubija, zavidi i bori se (Jak 4,1). Koncil je u pravu kada potvrđuje da nesloga među ljudima dolazi od one duboke neravnoteže od koje čovjek pati u sebi (GS 10). Idolopoklonstvo „mojih“ suprotstavljeno je „vašim“, „naši“ se suočavaju s „drugima“. Nije li ljudskije misliti o sebi unutar „mi“? Nemojmo prestati moliti i biti mirotvorci za širenje prijateljstva u svijetu počevši od naših sredina. Istinski religiozni put uvijek je put mira jer kreće u potragu za Drugim koji je svakome prisan, za Cjelinom koja obuhvaća sve. Hodočasnici istine uvijek su i hodočasnici mira. Za nas kršćane mir ima najslađe ime: Krist je „mir naš“ (Ef 2,14). Neka sjećanje na Krista titra u našem pogledu otvorenom za uključivo uvažavanje svega što je dobro, istinito i pravedno u ljudima, u svakom čovjeku!

Crkva je pozvana svijetu se prikazati s licem Majke. Poput Marije, susretljiva i brižna, puna ljubavi prema najpotrebitijoj djeci i čuvarica zajedništva. Među najljepšim znakovima pobožnosti prema Mariji je osobna i zajednička molitva krunice i milosrđe prema siromasima i ljudima u nevolji. I mi smo pozvani osjećati se s Marijom braćom, sestrama i majkom ljudima koje susrećemo!

Odmalena sam svake godine, upravo za blagdan Velike Gospe, s brojnim prijateljima hodočastio u marijansko svetište na obroncima vulkana Etne, na Siciliji, u blizini grada u kojem sam rođen i odrastao, Catanije. Svake sam godine svoju ljudskost prikazivao Marijinu srcu. Na tom sam hodočašću vrlo intenzivno proživljavao velike korake svoga poziva. Nadalje, hodočašće u svetište Jasna Gora, u Częstochowi (Poljska), ostavilo je dubok dojam na mene. Krenuli smo iz Varšave i stigli pred lice Marijino točno 15. kolovoza. Imao sam 21. godinu i moj život je obilježen tim pogledom. Neka nas Gospa i dalje nježno gleda i pomogne nam da jednako milosrdno gledamo jedni na druge.