Profesorica Nataša rođena je 1973. u Sarajevu. Osnovnu školu, Prvu gimnaziju – Odsjek za suradnika u nastavi, Pedagošku akademiju – Odsjek za bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost i Filozofski fakultet – studijska grupa Književnosti naroda Bosne i Hercegovine i bosanski i srpski jezik završila je u rodnome gradu. Obnašala je dužnost pomoćnice direktorice Osnovne škole KŠC-a u Sarajevu. Uz redovitu nastavu organizirala je programe za različite manifestacije u školi i vodila učenike na susrete, hodočašća i kampove za mlade. Bila je i u Uredničkome vijeću lista katoličkih školskih centara Izvori. Recenzirala je čitanke, priručnike i jezične udžbenike za osnovnu školu. Na kantonalnoj razini promaknuta je u stručno zvanje savjetnik. Članica je Vijeća za mlade Vrhbosanske nadbiskupije. Tri mandata bila je članica Župnog pastoralnog vijeća u župi Sv. Luke u sarajevskoj župi Novi Grad. U sakramentalnom je braku i članica je Zajednice Injigo koja organizira i vodi program ignacijanskih duhovnih vježbi u svakodnevnom životu i u šutnji.

Poštovana, Međunarodni dan pismenosti za cilj ima potaknuti globalnu svijest o važnosti pismenosti. Koje aktivnosti, prema Vašem mišljenju, mogu najučinkovitije doprinijeti podizanju svijesti o pismenosti među učenicima i zajednicom? Kako bi takve inicijative mogle utjecati na razvitak ljubavi prema čitanju i pisanju?

Za aktivnosti među učenicima pitala bih same učenike i popis bi, vjerujem, bio jako zanimljiv. Budući da učenici danas žele brzo pročitati književno djelo i nerijetko posegnuti za detaljno prepričanim sadržajima na internetu, prva mi je pomisao kako je najučinkovitije omogućiti im čitanje konkretnih priča, pjesama ili nekih drugih tekstova u knjižnici, tako što će osluškivati i kušati stvaralačku ljepotu pisane riječi kako bi se i sami mogli izraziti na što ljepši način i što bogatijim rječnikom. Druga pomisao je organiziranje natječaja na zadanu temu, a u ovom slučaju tema bi se mogla odnositi na razumijevanje svrhe pismenosti, početke i tijek razvoja pismenosti na našim prostorima, problem nepismenosti u svijetu...

Prema posljednjem izvješću UNESCO-a, stopa pismenosti u Bosni i Hercegovini za odrasle osobe iznosi približno 98%. Kako komentirate ovaj podatak u kontekstu izazova s kojima se suočavamo u obrazovanju?

Rječnik hrvatskoga jezika pismenost definira na sljedeći način: 1. poznavanje slova, vještine čitanja i pisanja; 2. vještina stvaranja tekstova, vještina pravilnog i smislenog pisanja. U širem kontekstu pismenost je temeljno ljudsko pravo i ključni preduvjet za ostvarivanje drugih prava. UNESCO svojom odlukom iz 1958. preporučuje da se nepismenima nazivaju ljudi koji ne znaju pročitati ili napisati jednostavan tekst u vezi sa svakidašnjim životom. Kriteriji pismenosti su, dakle, različiti.

Danas susrećemo i različite vrste pismenosti, gdje bih izdvojila medijsku i informacijsku pismenost. Brz protok velika broja informacija, tj. digitalna transformacija društva neminovno je donijela nove izazove i ukazala na potrebu prilagodbe na nove tehnologije te iznjedrila nove, inovativne metode bliske generaciji Z. Uslijedio je proces promjene načina učenja i poučavanja, a razumijevanje značenja i važnosti pismenosti, također, dobiva novi kontekst. 

Kako biste usporedili stanje pismenosti danas s onim kada ste započeli svoju nastavnu karijeru? Koje su se promjene dogodile u pristupu i zanimanju za pismenost među učenicima i zajednicom, i na koji način su te promjene utjecale na vaše obrazovne aktivnosti?

Razlika je najočitija u vrstama pismenosti koje sam spomenula. Sad već davne 1997., uz udžbenik, kredu i ploču, nastavna sredstva su bila grafoskop i kasetofon. Nastavnik je bio izvor informacija. Uz pojavu platformi i društvenih mreža danas su učenicima informacije dostupne i u nastavnom procesu se javljaju novi izazovi. Najočitija promjena bio je koncept online nastave u vrijeme pandemije kada su se nastavnici suočili s velikim izazovima. Mnogi nastavnici nisu bili osposobljeni kroz vlastitu formalnu izobrazbu, a u novonastaloj situaciji nije bilo sustavne obuke. U tim okolnostima snalazili smo se sami, međusobno se pomagali, a pomagali su nam i sami učenici koji su kao „digitalni domorodci“ bili na domaćem terenu. Dok smo ih podupirali i ohrabrivali u učenju i njihovu rastu u znanju, nerijetko su i oni nama pomagali u vježbanju potrebnih kompetencija informacijske i medijske pismenosti.

U vezi s pristupom, promjene su očite jer je bila nužna prilagodba s obzirom na nove tehnologije. Različiti su načini motiviranja, kao i planiranja i realizacije aktivnosti na satu. Današnji učenici manje čitaju jer imaju dostupne prepričane sadržaje književnih djela, manje se oslanjaju na vlastiti izričaj i stil, a puno više prepisuju i koriste dostupne tuđe uratke. Tu je i umjetna inteligencija tako da je, kada je stvaralačko pisanje u pitanju, domaća zadaća izgubila smisao. Ipak, još uvijek imamo učenike i učenice koji puno čitaju, lijepo pišu i, kušajući radost i ljepotu literarnog stvaranja, ponosno osvajaju nagrade na nekom od literarnih natječaja.

Koje glavne prepreke vidite u poboljšanju pismenosti među djecom i mladima u našem društvu i vremenu? Kako se te prepreke odražavaju na njihovu sposobnost čitanja i pisanja te što se može učiniti za njihovo nadilaženje?

Živimo u informacijski prezasićenom digitalnom društvu. Djeci su mnogi sadržaji dostupni i imaju naviku pretraživati, površno prihvaćati informacije i prepisivati tuđe uratke, vrijeme utroše na te aktivnosti, a mogli bi sami pročitati djelo ili napisati vlastiti sastav. Prepisivanjem možda i mogu usvojiti određena pravopisna pravila, ali ne rastu u vlastitoj spoznaji i izričaju, a izostane i onaj lijepi osjećaj stvaralačkog ponosa i radosti. Nužno je aktivnosti čitanja i pisanja češće vježbati u školi s ciljem da se učenici aktiviraju, osamostale i narastu u vještinama čitanja i pisanja i u samopouzdanju kroz vlastiti trud i vježbu. Nastavnici imaju zadaću poticati ih, motivirati, pružiti priliku i ohrabrivati ih da u slobodi prihvate ponuđene aktivnosti i preuzmu odgovornost u svrhu vlastita rasta. Uloga učitelja/nastavnika/profesora nije više puko prenošenje znanja, nego imaju zadatak poticati samoobrazovanje mladih, njihov rast u slobodi, svijesti i odgovornosti za svoje vlastite živote.

Koja je uloga roditelja u borbi protiv nepismenosti? Kako ih možete uključiti u obrazovni proces kako bi se poboljšala pismenost djece?

Roditelji su prvi uzori i odgojitelji, a zajedno s nastavnicima surađuju i u obrazovnom procesu pomažući djetetu u otkrivanju i spoznavanju vlastitih talenata i vlastita identiteta. Pomažu djetetu slijediti individualni put rasta, a u tome otkriti i spoznati i svrhu pismenosti i rasta u pismenosti. Važno je s djecom razgovarati kako bi razumjeli svrhu i smisao pismenosti, važno je proširiti vidike i vidjeti kamo pismenost vodi i što to osobno znači za njih same.

Danas se često naglašava individualno postignuće, natjecanje, objektivno znanje, produktivnost, a od iznimne je važnosti i ono što je manje mjerljivo poput otvorena dijaloga i samorefleksije. Roditelj će najviše pomoći ako je sam autentičan uzor i ako djetetu pomogne da samo preuzme odgovornost, a ne da mu pomaže u pisanju, na što počesto u nastavi nailazimo. Također bi od pomoći bila konkretna suradnja s roditeljima u čijim se profesijama zrcali važnost pismenosti i čije bi osobno svjedočanstvo motiviralo učenike i pomoglo im spoznati važnost pismenosti.

Kako vidite ulogu šire zajednice u promicanju čitanja i pisanja? Koje inicijative ili suradnje između škola, obitelji i lokalnih zajednica bi mogle biti učinkovite?

Na prvom bi mjestu bilo značajno prepoznati važnost suradnje u čijem je fokusu sam učenik i njegov rast i jednostavno surađivati, podržati i uključiti se u inicijativu onog drugog, bilo škole, obitelji ili lokalne zajednice, a koja vodi zajedničkom cilju promicanja kulture čitanja i pisanja.

Smatrate li da sve veće korištenje tehnologije utječe na sposobnost čitanja i pisanja kod mladih ljudi? Koje promjene u njihovim vještinama i navikama primjećujete te kako se s tim izazovima nosite u svom radu?

Poznato je da djeca danas previše vremena provode na računalima, mobitelima, različitim platformama i društvenim mrežama, videoigricama. Komunikacija se odvija u virtualnom svijetu, a u stvarnom su često usamljeni, ne mogu biti dugo pažljivi i traže brzu smjenu aktivnosti. Sve se to reflektira i na pismenost, nedostaje im pozornost i posvećenost, nemaju vremena za čitanje, primjenu pravopisnih pravila i pažljivo osmišljavanje rečenica te u pisanju i međusobnoj komunikaciji koriste mnoštvo kratica. U tom hiperpovezanom svijetu sve je više mladih koji imaju ozbiljnih problema s usamljenošću i depresijom, što nužno potiče na promišljanje o stanju današnjeg obrazovanja i svrsi pismenosti unutar odgojno-obrazovnoga procesa.

Na koji način se tehnologija može iskoristiti za unaprjeđenje pismenosti kod mladih ljudi? Koje digitalne alate ili platforme vidite kao posebno korisne u poticanju čitanja i pisanja, i kako ih integrirate u svoje obrazovne aktivnosti?

Tehnologija ima svoje prednosti. Različiti digitalni alati i platforme pomažu i u motivaciji, ali i u vježbanju usvajanja određenih zadataka. Npr., mlade je danas lakše zainteresirati na satu s obzirom na primjenu audiovizualnih materijala, a vole i kvizove i igrice pa je lakše, brže i zanimljivije vježbati i usvajati znanje na taj način. Digitalne platforme e-sfera i Ljevak škole imaju zanimljive prezentacije, pravopisne razglednice i druge sadržajne nastavne materijale, ali i literarne natječaje. Za izradu stripova danas učenici mogu koristiti računalo i stripove izraditi gotovim web-alatima: Pixton, TonDoo, Canva ili nekim drugim alatom. Jednostavni su za korištenje, imaju velik izbor pozadina, likova i predmeta s pomoću kojih učenici mogu sami kreirati strip. Ponuda je velika i zanimljiva i često i mi nastavnici utrošimo puno vremena pretražujući zanimljive nastavne sadržaje. Tu su i FEDU, Dječje carstvo, Troplet i druge internetske stranice na kojima pratimo literarne natječaje i potičemo učenike da se okušaju i ne propuste priliku, a njihovi literarni uradci redovito budu zapaženi i nagrađeni.

Kako vjeronaučna nastava i moralne vrijednosti koje promiče Crkva mogu doprinijeti razvoju pismenosti kod učenika? Na koji način ove vrijednosti mogu poslužiti kao podrška u jačanju pismenosti i poticanju ljubavi prema čitanju i pisanju?

Budući da sam u jednom odgovoru spomenula da mi se čini kako nedostaje učinkovitosti obrazovnih inicijativa spram sve većih egzistencijalnih problema mladih, iz te perspektive sagledavam i pismenost koja je ljudsko pravo koje proizlazi iz prava na obrazovanje. Za vjeronaučnu nastavu vjerujem da doprinosi susretu s Riječju koji pokreće kreativni i stvaralački potencijal učenika, ali i ljubav prema čitanju i pisanju. Duhovnost je važan segment vjeronaučne nastave koji mladima pomaže otkriti vrijednosti, svrhu i smisao života. Učenici bi kroz duhovnost mogli sagledati vrijednost pismenosti, ali i dobiti odgovore o svrsi i smislu života, čime bi se značajno utjecalo i na rješavanje spomenutih egzistencijalnih problema.