Razgovarao: Dražen Kustura, Katolički tjednik

Mons. Caputo rođen je u Afragoli, u Nadbiskupiji Napulj, 17. listopada 1950. Za svećenika je zaređen 10. travnja 1974. Nakon dvije godine službe župnog vikara u župi San Benedetto all'Arco Mirelli u Napulju, pridružio se Papinskoj crkvenoj akademiji, gdje je istovremeno pohađao tečajeve kanonskog prava na Papinskom lateranskom sveučilištu i potom doktorirao. Vršio je različite službe u diplomaciji Svete Stolice te je, između ostaloga, bio i nuncij u Ruandi, na Filipinima i Venezueli. Benedikt XVI. imenovao ga je u studenome 2012. nadbiskupom Pompeja i papinskim delegatom za Svetište Blažene Djevice Marije od Svete Krunice. S njim smo razgovarali o svetkovini Uznesenja BDM-a, ispravnom štovanju i pobožnosti prema nebeskoj Majci, ali i o Svetištu u kojemu djeluje…

Preuzvišeni nadbiskupe Caputo, teologija nas uči da je Marijino uznesenje dušom i tijelom na nebo kruna njezina bogomajčinstva, vječnog djevičanstva i bezgrješnog začeća. Što ova istina vjere treba predstavljati u svakodnevnom životu jednog vjernika?
Postoji jedan izraz, drag i blaženom Bartolu Longu, utemeljitelju Svetišta u Pompejima, koji može biti prosvjetljujući u tom smislu. Sv. Ludovik Marija Grignion de Montfort napisao je: „Ad Jesum per Mariam“, to jest: „Po Mariji dolazimo Isusu“. Ona je ta koja nas, prije svega svojim svjedočanstvom, prati svome Sinu Isusu. Ona je ta koja je rekla „da“ navještaju arkanđela Gabrijela, ona je ta koja je nastavila ponavljati to „da“ u svakom trenutku života, čak i onda kada se našla u situaciji da na neizreciv način pati pod križem. Ona je „milosti puna“ jer se „ispraznila“ vlastitog ega da bi bila istinski ispunjena Bogom. „Uznesena na slavu neba, majčinskom ljubavlju prati Crkvu i štiti je na putu prema domovini, sve do slavnog dana Gospodnjeg“ (Rimski misal). Vjernik u svom svakodnevnom životu mora nasljedovati Mariju u potpunom i hrabrom prihvaćanju Očeve volje.

Koliko je dogma o Marijinu uznesenju na nebo povezana s eshatologijom – teološkim traktatom o posljednjim stvarima, odnosno može li ta dogma biti nada svim ljudima da su stvoreni za vječnost?
Sigurno. Papa Pio XII. proglasio je dogmu 1. studenoga 1950.: „Bezgrješna Majka Božja, vazda Djevica Marija, završivši svoj zemaljski život, uzeta je tijelom i dušom u nebesku slavu.“ Kada u molitvi Vjerovanja ispovijedamo svoju vjeru, potvrđujemo da vjerujemo u „uskrsnuće tijela“ i u „vječni život“. Tijelo Djevice Marije nije doživjelo truljenje u grobu jer je ona na neizreciv način u tijelu rodila svoga Sina, tvorca života (usp. Rimski misal). No, daje vedrinu, mir i radost znati da je ona, stvorenje Božje, predvidjela što će se i nama dogoditi: jednoga dana bit ćemo u nebu dušom i tijelom, sjedinjeni s Gospodinom Isusom. „Djevica Marija, Majka Božja, uznesena je na nebo. Znak sigurne nade i utjehe za hodočasnički narod na zemlji, svijetli kao prvina i slika Crkve, pozvane na slavu“ (Rimski misal).

U Lauretanskim litanijama pronalazimo mnoštvo atributa koji su dodani Blaženoj Djevici Mariji, a koji su povezani s njezinom poniznošću, skromnošću, skrovitošću… Koliko su te osobine naše nebeske Majke privlačne današnjem čovjeku?
Privlače puno, ali možda samo idealizirano. Mariju nazivamo, primjerice, Majkom Milosrđa, ali koliko smo mi sami oruđe Božjeg milosrđa? Ona je Kraljica Obitelji, ali koliko mi činimo da obranimo instituciju koja je sam temelj našeg društva? Ne smijemo se ograničiti samo na vanjsku i površnu privlačnost. Pravu pobožnost prema Presvetoj Mariji, kao i prema svecima, treba živjeti pokušavajući postići, unatoč našoj krhkosti, ono što su oni postigli. Istinska se pobožnost sastoji u nasljedovanju njih prihvaćanjem volje Božje.

U suvremenom svijetu, mnogi će ga nazvati postmodernom, kada, barem na Zapadu, svjedočimo sve manjem prakticiranju vjere među katolicima, ipak, marijanska svetišta su puna hodočasnika. Je li Marija još uvijek „magnet“ za duše?
Zasigurno jest, a u Svetištu u Pompejima to vidimo svakoga dana: svake godine milijuni hodočasnika dolaze moliti uz Gospino prijestolje. Čini se da je današnje društvo zaboravilo Boga, koji ipak nastavlja pozivati ​​svoju djecu. Mi zaboravljamo Boga, ali On ne zaboravlja nas. Svaki čovjek, u dubini sebe, želi biti sretan, slobodan od straha, od potrebe. Radost vrlo često tražimo u stvarima, u prolaznoj materijalnosti, ali brzo shvatimo da ništa i nitko ne može pružiti istinsku i punu sreću. Samo u Bogu je ta radost i oni koji dolaze u Pompeje to razumiju. Ovdje je graja postojanja okružena tišinom i molitvom i mnogi su oni koji molitvom pred slikom Gospe iznova otkrivaju smisao života. Osjećaju se voljenima i ta ljubav daje im snagu da se suoče sa svakidašnjim životom, u izvjesnosti dolazne točke hodočašća: Marija nas vodi k Isusu, a Isus nam je obećao život i to život u punini. Pozvani smo na radost.

Vi ste na čelu jednog poznatog marijanskog svetišta u kojemu susrećete ljude iz različitih dijelova svijeta. Koji su motivi koji ljude dovode Mariji?
Pada mi na pamet pitanje koje je Sv. Ivan Pavao II. postavio mladima okupljenima u Rimu za Svjetski dan mladih 15. kolovoza 2000.: „Što ste došli tražiti? Ili bolje rečeno, koga ste došli tražiti?“ Odgovor je bio, a i danas je: „Isusa Krista!“ Kad krenemo do Svetišta Pompeja ili drugog mjesta pobožnosti, središta svjetske duhovnosti ili čak malog samotišta skrivenog u planinama i nepoznatog većini ljudi, nosimo sa sobom prtljagu postojanja, ponekad lakše utege, nekada opterećujuće, koji put neodržive. Hodočašća – s molitvama, šutnjama, susretima, čitanjima, ljepotama koje otkrivaju mjesta puna povijesti i vjere – postaju prilika da se srce očisti od otpada života, da ostane nasamo za dijalog s Gospodinom, moleći s Presvetom Marijom. To je uranjanje u misterij koje obnavlja i oživljava duh spreman za povratak u svakodnevni život. Hodočašće može postati i prilika za preporod po sakramentu pomirenja. Nema sumnje da je kapela ispovijedi, u kojoj vjernike svakoga dana u godini dočekuju svećenici, jedno od najomiljenijih mjesta u Svetištu. Tamo iskusite Božje milosrđe da se kući vratite s novom energijom i mirom u srcu.

Imate li neke savjete kako ispravno gajiti pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji?
Marijanska se pobožnost živi u jednostavnosti srca: to je odnos između djeteta, svakoga od nas, i Majke. I ona je Majka koju treba nasljedovati. Ne treba nam toliko pravila, toliko komplikacija. A lijepo je i doživjeti tu pobožnost zajedno s drugima. Koliko je ljepote, na primjer, u molitvi krunice u obitelji.

Važna osoba za Papinsko svetište u Pompejima, koju ste i Vi spomenuli, je bl. Bartolo Longo. On je nakon obraćenja snažno počeo širiti pobožnost prema Djevici Mariji. Koje njegove osobine mogu pomoći danas vjernicima u njihovu duhovnom rastu?
Vjera u Boga, ljubav prema Gospi, povjerenje u providnost, građanska strast, suosjećanje s najosjetljivijima, altruizam, kreativnost u činjenju dobra, predanost Božjem djelu… Popis bi mogao biti dugačak, ali želio bih se usredotočiti na kvalitetu koja je, rekao bih, ispred ostalih: briga za molitvu. Za njega ništa ne bi bilo moguće da nije postojao ovaj kontinuirani odnos s Gospodinom i Gospom, dijalog koji će od trenutka obraćenja trajati cijeli život. A Blaženiku najdraža molitva, razlog utemeljenja Svetišta, je sveta krunica. Ivan Pavao II. – pozivajući se također na spise Bartola Longa – objasnio nam je da kada molimo krunicu promatramo lice Krista Spasitelja pogledom Majke (usp. Apostolsko pismo, Rosarium Virginis Mariae).

Pod snažnim pritiskom rodne ideologije i različitih lobija narušeno je dostojanstvo žene kao supruge i majke. Koliko Gospin život može biti poticaj ženama u očuvanju njihova dostojanstva?
Gospa je, osim što je bila Njegova Majka, bila savršena Isusova učenica. Ona može biti uzor svim ženama jer je u potpunosti živjela svoju ženstvenost. Bila je mlada djevojka koju je Bog potpuno preuzeo, kći poštovane i velikodušne obitelji, odana i ispunjena supruga, draga i odlučna majka, udovica koja nije bila rezignirana, već predana. Ona je doista najbolji primjer za sve životne uvjete i nije imala potrebu zahtijevati svoju ulogu. Samo njezino biće zasjalo je svim njezinim vrlinama. Vjerujem, a nisam jedini koji to tvrdi, da će gledajući Mariju, nasljedujući Mariju upravo u njezinim krepostima, žene trećeg tisućljeća pronaći svoje pravo mjesto u Crkvi i društvu.

Talijani su, kao i Hrvati, poznati kao marijanski narod. Smatrate li da hodočašća u marijanska svetišta daju konkretne plodove u svakodnevnom životu vjernika?
Jao im ako nisu donosili ove plodove živeći vjeru svaki dan! Mi vjernici moramo srcem, očima i umom biti usmjereni prema nebu i živjeti kao kršćani u vremenu koje nam je Gospodin darovao. Tome su nas svojim primjerom poučili blaženi Bartolo Longo i njegova supruga grofica Marianna Farnararo. Hranili su se molitvom, svjedočili su vjeru koja je zahvatila sve njihove udove i karakterizirala svaki njihov postupak, izgradili su svetište, otvorili socijalne ustanove za siročad i sinove i kćeri zatvorenika, te su izgradili cijeli grad u kojemu do 1872. i prvog Longova dolaska u Valle di Pompeii nije postojalo ništa drugo nego zemlja naseljena nekolicinom farmera potlačenih malarijom i razbojnicima.

Što za Vas osobno znači svetkovina Velike Gospe i kako ju proslavljate u Svetištu u Pompejima?
Slavimo ju središnjom euharistijom i brojnim misama koje se slave tijekom dana. Godine 1900., dakle puno prije priznanja dogme, Bartolo Longo, koji je bio ispred svoga vremena, promovirao je, preko stranica časopisa Svetišta Il Rosario e la Nuova Pompei, pravu „tiskovnu kampanju“ tako da bi se službeno prepoznala istina vjere Uznesenja Marijina na nebo dušom i tijelom. Ta „iskra“ – kako je to sam Longo definirao – izazvala je požar. Kampanja koju je promicao Utemeljitelj dobila je potporu brojnih biskupa i pastira u mnogim zemljama svijeta. Velika Gospa velika je svetkovina koja ispunja srca radošću jer nam daje predokus života koji nas čeka i daje nam shvatiti kakve nam je velike planove Gospodin zacrtao!