Razgovarao: Josip Vričko, Katolički tjednik

    Mons. Bože Radoš rođen je 5. rujna 1964. u Crvenicama, u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji. Nekoliko godina kasnije njegova se obitelj preselila u Hrvatsku pa je Bože, nakon što je završio Sjemenišnu klasičnu gimnaziju u Zagrebu i Đakovu (1983.), započeo filozofsko-teološki studij u Đakovu, koji je diplomirao 1990., te 29. lipnja iste godine bio zaređen za svećenika tadašnje Đakovačke i Srijemske biskupije. Nakon toga jednu godinu je obnašao službu župnoga vikara u Osijeku te 1991. započeo poslijediplomski studij duhovne teologije na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu i magistrirao 1994. na temu Motivacija za Bogu posvećeni život. Biblijski, teološki i psihološki aspekti.

    Potom je nastavio specijalizaciju, ali je 1997. bio imenovan na službu duhovnika u đakovačkoj Bogosloviji, koju je obnašao do 2016. Uz to, u Nadbiskupiji je obavljao službu asistenta za permanentni duhovni odgoj mladih svećenika, koordinatora za duhovnu formaciju svećenika, a od 2010. je kanonik Đakovačko-osječke nadbiskupije i u nekoliko navrata bio je član Prezbiterskoga vijeća. Bio je duhovni asistent đakovačke sekcije Udruženja hrvatskih katoličkih liječnika, član uredništva nadbiskupijskoga časopisa Vjesnik, a od 2013. i član Nadzornog odbora Papinskog hrvatskog zavoda Svetoga Jeronima.

   Dekretom od 28. travnja 2016., na prijedlog hrvatskih biskupa, imenovan je na službu rektora Papinskoga hrvatskoga zavoda Sv. Jeronima u Rimu gdje ga je sada zateklo imenovanje varaždinskim biskupom.

   Za biskupa je zaređen u varaždinskoj katedrali na Nedjelju Krista Kralja, 24. studenog 2019.

     Predvodio je brojne duhovne vježbe u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Makedoniji, Srbiji i Austriji, a u nekoliko navrata organizirao hodočašća u Svetu zemlju, Italiju, Grčku, Francusku i Poljsku. Na Bogoslovnom fakultetu u Đakovu predavao je duhovnu teologiju, duhovnost Novoga zavjeta, duhovnost Staroga zavjeta, život i duhovnost prema Sv. Pavlu, uvod u kršćansku meditaciju, misiologiju i praksu pastoralnoga vodstva. U hrvatskim je časopisima objavio 15-ak radova o kršćanskoj duhovnosti.

   Potkraj siječnja 2020. imenovan je predsjednikom Hrvatskog Caritasa, slijedom čega je povod, uz ino, za razgovor s biskupom Radošem Nedjelja Caritasa i 30. obljetnica Hrvatskog Caritasa.

    Treća nedjelja došašća obilježava se i kao Nedjelja Caritasa. Što Crkva time želi, poštovani oče biskupe, naglasiti i poručiti?

   Došašće, vrijeme priprave za Božić, ima više dimenzija. Jedna od važnih je dar Božje blizine. Po utjelovljenju Bog želi ući u naš zemaljski šator i zagrijati ga. U Božiću čitamo ljubav koja se spustila među nas ljude i želi ugrijati našu dušu i naše međuljudske odnose. Bog se želi stisnuti uz nas da ga zagrijemo, i istodobno želi zagrijati svakoga tko se priljubi uz Njega. No, ljubav Božja nije samo u odnosu – ja i moj Bog, nego moja braća i ja. Naš kršćanski identitet – da smo djeca Božja – u ovom vremenu ima zahtjev življenja obiju Božjih zapovijedi ljubavi.

   Crkva to u svojoj obitelji želi živjeti i otvoriti vrata svima koji su potrebni Božje ljubavi. U ovom vremenu prije Božića bistrimo pogled da prepoznamo Boga u onima na periferiji, jer On je rođen na periferiji. Da bismo ga susreli, potrebno je poći na periferiju. Naša braća s periferije najbolje znaju put do Njega jer oni su njegov put. Stoga Crkva sebi posvješćuje da je Nedjelja Caritasa put koji ravnamo da bismo došli do Betlehema.

   Sredinom studenoga Hrvatski Caritas obilježio je 30. obljetnicu djelovanja. Tom ste prigodom, uz ino, podsjetili i na teško vrijeme kada je nastajao i kada je bio suputnik prognanima, izbjeglicama, raseljenima i svima koji su ostali bez osnovnih sredstava za život. Danas su, ipak, neka druga vremena. Ali, nažalost, i dalje bremenita raznim problemima. Slažete li se?

    Caritas je uvijek prisutan u Crkvi. On je bilo Crkve od njezina „rođenja“. On je kao nevidljiva, skrovita, podzemna rijeka koja natapa zemlju. Osobito u vrijeme nedaća, Caritas postaje vidljiva, snažna rijeka koja zahvaća one koji su u potrebi, one koji su ostali bez kuće, zemlje, sigurnosti, gdje god su ljudi ostali bez igdje ičega. Poput dobroga Samarijanca približava se ranjeniku i postaje očiti znak Boga koji nas prati u našim nevoljama.

   Bogu hvala da je danas u našim domovinama – Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini – stanje drugačije, stanje mira, ali s druge strane vidimo kako se vatra koja uništava strašno širi svijetom. Vatra zla brzo se zapali i razbukta. Kad se među zaraćenim stranama izmjenjuje vatra, potrebna je druga vatra – vatra blizine poštovanja i konkretne ljubavi. Zato je naš trajni poziv, ne samo gasiti vatru zla, nego i čuvati vatru ljubavi; graditi i moliti za mir.  

   U biti, Caritas polazi i trajno se vraća na jedinu oznaku, a ona je čovjek u potrebi, tj. da se brat u potrebi ljubi kao što se ljubi Bog. I tu se ništa ne mijenja kroz sva ova desetljeća…

    Nalazimo se pred snažnom porukom i temeljnim Božjim zahtjevom ljubavi prema braći i sestrama. Možda smo se na nju navikli i često je podrazumijevamo, kao da je općepoznata i nalazi se duboko u našoj podsvijesti. Treba je izvući u našu svijest. S jedne strane, ona nam daje da Boga koji je nevidljiv konkretno ljubimo. Rekla bi svetica da je Bog puno bliže nama nego što nam se čini, On je blizak u bratu koji je pored nas. Sveti Ivan, nadalje, kaže da ne mogu ljubiti Boga koga ne vidim, a ne ljubiti njegovo stvorenje koje vidim. Isus nam daje priliku da ga ljubimo u bratu pored nas. Stoga je brat u potrebi – zahtjev i mogućnost; zahtjev od Boga koji doživljavamo kao konkretan poziv i mogućnost da Bogu možemo iskazati svoju ljubav.

   Caritas, dakako, nije samo dobivanje pomoći, nego i darivanje. Kakvi su naši ljudi kada je riječ o darivanju? Postoji li u mentalitetu našega naroda svijest i navika pomaganja onoga u potrebi. Vi ste prigodom obilježavanja 30. obljetnice na poseban način zahvalili onima koji, premda nisu dio Crkve, suradnjom s Caritasom pokazuju kako su spremni pomoći „bratu u potrebi“.

    Živi u duši našega naroda „svijest“ da je bližnji u potrebi naš brat i „navika“ priskočiti mu žurno u potrebi. To smo pokazali i u skorašnjim katastrofama potresa… Možda je pretenciozno reći da se s tim osjećajem gotovo rađamo, no u isto vrijeme smo svjesni da tu „naviku“ trebamo odgajati u sebi, u svojim zajednicama, u obitelji – gdje darivanje stvara zdravi temelj na koji se prirodno nadograđuje potreba pomoći onima u nevolji. Istinsko dobro ne staje na obiteljskom pragu. Kriterij ljubavi prema Isusu je ljubav prema najmanjima: „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste“ (Mt25,40). Jasno nam kaže da će prijeći sve ljudske granice, ali i granicu između neba i zemlje. Dobro koje dolazi od Boga prelazi sve granice, tako i dobro koje mi činimo ima prolaz u nebo, ima prolaz do Boga. Dobro diskretno povezuje ljude, razbija predrasude, ruši ljudske granice, ograničenja i gradi zajedništvo. Govoreći o zajedništvu u dobru svih nas, moram naglasiti da  Hrvatski Caritas ima konkretno iskustvo podrške i pomoći i onima koji nisu dio Crkve. Bog nam kroz njih pripovijeda zanimljivu priču o rušenju granica i stvaranju od različitih obitelji jednu (njegovu) obitelj.

   Hrvatski je Caritas nositelj mnogih različitih projekata. Što je, dakako, i u ovim vremenima zahtjevno. Tko je oslonac za njihovo realiziranje?

  Hrvatski Caritas manji dio projekata provodi samostalno, većinu provodi u partnerstvu  s (nad)biskupijskim Caritasima i na njima leži najveći teret. Njihovi ljudski potencijali, izgrađene strukture kompetentno odrađuju složene i zahtjevne projekte. Spomenuo bih i „zadnju ruku“, bez kojih bi mnogo toga bilo teško činiti, a to su župni Caritasi i njihovi volonteri. Moram spomenuti podršku biskupa HBK-a, koji, osobito u trenutcima kada se javi određena katastrofa, nevolja i potreba, imaju raširene ruke i otvoreno srce.

   I na kraju, ne manje važni, naprotiv, su ljudi koji rade u Hrvatskom Caritasu. Jedan od preduvjeta da mogu kvalitetno i dobro raditi složene zadatke je njihova stručnost koja je neupitna, ali baštine i one važnije ljudske, kršćanske kvalitete po kojima ti projekti dobivaju dušu. Ovim putem izražavam zahvalnost djelatnicima Caritasa, na svim razinama.

   Slijedom rečenoga, može li se konstatirati kako karitativni djelatnici (i suradnici) nisu tek uposlenici, nego se od njih očekuje nešto, zapravo puno više?

   Raditi u Caritasu nije posao, nego poslanje, to je i stil života. Želio bih naglasiti da je Caritas izvorno kršćansko poslanje svih, specifično kod onih koji su djelatnici Caritasa. Caritas je, u konačnici, put njihova kršćanskog života, ostvarivanja, rasta i sazrijevanja u vjeri.

  Ne čini li Vam se kako pojedinci Crkvu promatraju prije svega kroz prizmu Caritasa?

Poželjno je viđenje Crkve kroz prizmu Caritasa. U toj optici bolje se vidi kakva je Crkva iznutra. Ne iscrpljuje se poslanje Crkve samo kroz Caritas, nego ono je spasenjsko djelo Kristovo, Božje djelo za spasenje ljudi. Caritas je srce Crkve, srce daje život svakom dijelu tijela, daje plodnost Crkvi.

    Posebno je pohvalno doživjeti ga takvog u sredinama gdje je Crkva u manjini. Promišljajući misijsko poslanje Crkve, naglašava se da nije imperativ u propovijedanju riječima, nego živjeti ljubav u zajednici u kojoj djeluje. Čin ljubavi, dobro djelo samo naviješta Krista, ne riječima, nego ljubavlju i dobrotom.

   Po čemu se Caritas izdvaja među brojnim humanitarnim organizacijama današnjice? A ima, doduše, i onih koje se povezuje i s (raznim) ideologijama. Kolika je prednost Caritasa što je oslobođen svih ideologija u ova teška vremena?

  Caritas ima milost da se uvijek može vratiti na „Statut svoga poslanja“, a to je najjednostavnije opisano u prispodobi o milosrdnom Samarijancu. Samarijanac, koji je stranac Židovima, ruši granicu prilazeći ranjenom čovjeku; ne traži osobnu kartu, ne pita za nacionalnu i vjersku pripadnost, ni za ideološka i druga opredjeljenja da bi po tome mogao djelovati, nego „vidi čovjeka“, gleda ga pogledom ljubavi, a ljubav ne poznaje granice.

   Caritas si neprestano bistri svoje poslanje promatrajući tu sliku slobode. On je otvoren prema svakome. On je govor Crkve koja ima otvorena vrata za ulazak drugih i istodobno otvorena vrata kroz koja se izlazi za vršenje poslanja prema svima. Caritas je po svojoj naravi pozvan surađivati sa svima koji čine dobro, ljudi koji čine dobro su prvi saveznici Caritasa.

    Vi ste u ožujku ove godine na Tjednu solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini pozvali vjernike da molitvom i novčanim prilogom pomognu potrebite u susjednoj državi, naglasivši pritom kako smo jedan narod. Je li ovaj Vaš apel uslišen?

    Mi smo jedan narod, iste smo krvi. I Sveto pismo nas podsjeća „Ne krije se od onog koji je tvoje krvi“ (usp. Iz58,7) i poziva nas da priskočimo u pomoć onima koji su naše krvi. No, ovo nije zatvaranje u one koji su nama bliski po krvi, nego poznajemo drugo zajedništvo u Krvi, u Krvi Kristovoj. Jedan smo Kristov narod – tako Crkva živi, definira se, takva je poslana drugima naviještati evanđelje i činiti dobro. Crkva širi svoj krvotok do onih kojima nedostaje krvi, nedostaje života. U svakom Tjednu solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini proživljavamo tu širinu poslanja Crkve. Nije u pitanju neka zatvorenost jednome, istome, sličnome, nego nam otvara oko i srce da po jednom Božjem narodu (Crkvi) svi narodi postajemo „jedan narod“.

      U našoj podršci Crkvi i narodu u Bosni i Hercegovini pomažemo infrastrukturu po kojoj može doći pomoć.  Naš je poziv diskretna molba. Svjesni smo da mnogi koji daruju, ne daju od svoga suviška, nego daju od svoga rada, truda i muke i zato je to dragocjeno. Caritas je poput korita koje može biti prazno. Ali nije, u njega se u Tjednu solidarnosti i ove godine slilo puno kaplja muke i znoja dobrih ljudi i učinilo da rijeka ljubavi bude obilna…

   Vrijeme u kome živimo zrcali se – nažalost! – i u humanitarnoj katastrofi u Svetoj zemlji gdje, uostalom kao i gotovo evo već dvije godine u Ukrajini, svjedočimo snažnoj etničkoj i vjerskoj mržnji, o čemu se u studenome očitovao Caritas Internationalis. Ta su nasilja, parafrazirajmo Svetog Oca Franju, rana na tijelu čovječanstva. Stari(ji) znaju kazati kako su vremena, zapravo, uvijek teška. Ipak, dojam je kako živimo u osobito delikatnu vremenu. A naročito je problematično to što se čini kako se kraj ne nazire.

   Približavamo se Božiću, Betlehemu – tamo gdje nebo naviješta mir nakon Isusova rođenja, taj mir se drastično kida. Bolno je i nerazumljivo da tamo gdje je Isus donio mir nakon smrti, da se toliki nemir i zla ponovno gomilaju. Svaki dan nam se serviraju scene rušenja, znaju nam voditelji napomenuti „upozoravamo vas da slike mogu biti uznemirujuće“ i slijede strašne slike ranjene djece i odraslih umazanih prašinom i oblivenih krvlju. Rana koje ne daju mira (uznemiruju).

   Ne možemo ne vidjeti na njihovim licima, osobito djece, lice Patnika koji se uz padove ponovno uspinje prema Golgoti. U suosjećanju, brizi, ljubavi s onima koji trpe žarko molimo da što prije prestane rat, ubijanje i rušenje…

    Slijedom čega ne ostaje ništa drugo doli da se držimo gesla Sve je moguće (dakako onomu tko vjeruje), što jest poslanje koje su hrvatski biskupi povjerili Hrvatskom Caritasu da ga ostvaruje.

     Ne možemo završiti ovaj razgovor bez spomena na rat u Svetoj zemlji i Ukrajini i na tjeskobu koja nas tišti govoreći o ovom teretu. Strašno je što se  kraj ne nazire. Ono što mi ljudi ne možemo vidjeti, Bog sigurno vidi, sigurno vidi kraj. Traži od nas da otvorimo oči, srca kako bismo mogli i mi vidjeti taj put kraja i na njemu surađivati. Onaj koji je blizu Boga, vidjet će put mira koji Bog želi uspostaviti u ljudskim srcima i među ljudima kako bi došli do zajedništva, do mira. Čini nam se nemoguće, ali Bogu je moguće. I u mnogim našim sitnim životnim teškoćama, kada ne vidimo izlaz, Bog vidi – u tome je nada nas vjernika, kao kod Abrahama koji ne vidi žrtvenoga ovna, ali kad mu Bog daje pogled koji On ima, i on vidi. Tamo gdje vidimo smrt, Bog već vidi život. Na Isusovu križu, gdje ljudi pod križem vide samo smrt, Bog usmjerava pogled vjernika da iznad smrti križa vide i dan uskrsnuća.

   Je li moguće u Betlehemu u buci granata čuti radosnu pjesmu neba i zemlje, pjesmu koja javlja da se Bog koji donosi mir zemlji rodio i nosi mir u ljudsko srce, mir narodima? Čini nam se nemogućim, ali Bogu i koji njemu vjeruju sve je moguće… Pa koristim priliku iskreno zaželjeti prijateljima Caritasa, ali i svima vama, ljudima dobre volje koji ovo čitate, da čujete radosnu vijest da je Bog sišao među ljude i osvaja mirom Betlehemske poljane, Jeruzalem… i širi se po svem svijetu. Sretan Božić!