Razgovarao: Josip Vajdner, Katolički tjednik

Fra Danimir je rodom iz Kraljeve Sutjeske, a rođen je 1973. u Kaknju. U rodnom je kraju stekao osnovno obrazovanje, a zatim završio Srednju elektrotehničku školu u Kaknju. Put redovništva nasljedujući Sv. Franju Asiškog, u Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj, odveo ga je najprije u Bašku Vodu (postulatura), a zatim u talijanski Monopoli (novicijat). Na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu diplomirao je 2000. te je poslije znanstveno usavršavanje nastavio na Papinskom liturgijskom institutu Sant’Anselmo u Rimu gdje je magistrirao radnjom: Breviarium sancti Francisci. Proprium de sanctis (ff. 106r-175v). Na istoj je visokoškolskoj ustanovi 2011. obranio doktorsku disertaciju 2011. naslovljenu Breviarium sancti Francisci (ff. 1r-186v). Po povratku u domovinu postavljen je za profesora na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu.

Poštovani, u odjeku Vazmenog otajstva stoji svetkovina Presvetoga Tijela i Krvi Kristove. Čitajući izvješća i gledajući fotografije kako je ona nekoć proslavljana, stječe se dojam da je u ovom postmodernom dobu „zaboravljena“. Dijelite li to mišljenje i, ako da, koji bi bili razlozi tomu?

Svetkovina Presvetog Tijela i Krvi Kristove nije zaboravljena. I danas katolici diljem svijeta slave ovu svetkovinu. Istina, nekad se slavila svečanije što se može vidjeti na fotografijama. Proslava Tijelova ima svoj vrhunac u baroku. U današnje vrijeme slavlje ove svetkovine nije naglašeno kao u neka prošla vremena, ali nije zaboravljena. Naše vrijeme kad je u pitanju Katolička Crkva u Europi, bilježi sve manji broj katolika. Naglo se smanjio i broj vjernika koji sudjeluju u nedjeljnim euharistijskim slavljima. U nekim biskupijama radi se o vrlo malom postotku, od 3 do 5%. To je prvi razlog što su u nekim crkvama i župama dokinute tijelovske procesije ili smanjene. Zasigurno je bilo drugačije kad je cijeli život bio protkan vjerskim obredima i običajima. Jedan od razloga jest i pogrješno razumijevanje Saborske konstitucije o liturgiji. Konstitucija izričito govori o obredima, molitvama i vidljivim znakovima. Ipak, sve je pouzdanje nakon Drugog vatikanskog sabora stavljeno u riječ. Tih su posaborskih godina neki svećenici pokaznice stavili u muzeje ili čak prodali, opravdavajući to riječima: Isus je rekao „uzmite i jedite“, a ne „klanjajte se“. A vidljivi znakovi za vjeru su vrlo važni. Ne postoji liturgija čista razuma. Liturgijsko blago i svete obrede smo primili i trebamo ih, kako kaže Sv. Pavao, predati. Idealno bi bilo da ih usavršimo i oplemenimo. Ako to ne možemo, onda ih trebamo predati budućim generacijama vjernika onako kako smo ih primili.

Temelj važnosti euharistije zrcali se u činjenici da je živi Bog pod prilikama kruha i vina putem pretvorbe (transsupstancijacije) prisutan u njoj. Je li ta vjera „zamrla“ među zapadnim kršćanima?

Sveta Crkva vjeruje i naučava stvarnu prisutnost Kristovu u euharistiji. Tridentski sabor kaže da je Krist prisutan u euharistiji istinski, stvarno i bitno. Ta se prisutnost zove stvarnom, ne u značenju isključivosti, kao da druge ne bi bile stvarne, već po izvanrednosti, jer je bitna, te po njoj biva prisutan čitav Krist, Bog i čovjek. Po posvećenju kruha i vina zbiva se pretvorba sve suštine kruha u suštinu Tijela Krista, našega Gospodina i čitave suštine vina u suštinu njegove Krvi. Stara izreka kaže: „Aliud videtur, aliud inteligitur“ („Jedno se vidi, a drugo shvaća“). I poslije pretvorbe mi vidimo kruh i vino, ali kako kaže Sv. Toma: „Vid i opip, okus varaju se tu, al' za čvrstu vjeru dosta je što čuh.“ Ako bi zamrla vjera u stvarnu Kristovu prisutnost u euharistiji, onda to ne bi više bila katolička vjera. Kult i euharistijsko klanjanje izvan mise počeli su se razvijati na Zapadu od 11. stoljeća kao reakcija na krivovjerje Berengara iz Toursa koji je nijekao „pravu“ prisutnost i priznavao samo simboličnu prisutnost Isusa u euharistiji. Kroz povijest bilo je i svećenika koji su sumnjali u stvarnu Kristovu prisutnost i tad su se događala euharistijska čuda. Nekoliko euharistijskih čuda je prethodilo ustanovljenju svetkovine Tijelova. Svaka velika duhovna struja, unutar kršćanstva, imala je svoju posebnu karizmu koja predstavlja njezin poseban doprinos bogatstvu cijele Crkve. Za protestante je to štovanje Riječi Božje; kod pravoslavaca kult ikona; za Katoličku Crkvu to je euharistijski kult.

Ako si posvijestimo riječi Sv. Ivana Pavla II. da „euharistija izgrađuje Crkvu, a Crkva čini euharistiju“, izrečene u enciklici Ecclesia de Eucharistia (br. 26), što onda možemo kazati o euharistiji u kontekstu govora o „krizi u Crkvi“?

U prvim stoljećima Crkve nemamo sustavne traktate o euharistiji, ali crkveni oci su često govorili o njoj. Za njih je neraskidiva veza između Crkve i euharistije. Crkva je za njih zajednica Isusovih vjernika koji se sastaju slaviti euharistiju. Crkva živi od euharistije i samo ona može slaviti euharistiju. Zbog okupljanja na nedjeljnom euharistijskom slavlju kršćani su nekada i proganjani. Početkom IV. stoljeća, za Decijeva progona, neki su kršćani u Abiteni u Africi bili uhićeni za vrijeme nedjeljnog euharistijskog slavlja i odvedeni kao zatvorenici gradskim magistratima. Optuženi za nezakonito okupljanje odgovarali su: „Sine Dominico non possumus“ („Bez nedjeljne euharistije ne možemo živjeti“). 49 svetih mučenika radije je podnijelo mučeništvo, nego se odreklo nedjeljne sv. mise. Oni su živo svjedočanstvo koju je važnost imala nedjeljna sv. misa u prvim stoljećima kršćanstva. Crkva i danas raste i razvija se u raznim dijelovima svijeta, prvenstveno u Africi. Nama je najbliži naš europski kontekst. U nekim europskim zemljama više kršćana nedjeljom ide na fitness nego na euharistijsko slavlje. U srednjem vijeku govorili su: „Homo habet animam sed est corpus“ („Čovjek ima dušu, ali je tijelo“). Danas smo u potpunosti zaboravili da čovjek ima besmrtnu dušu i da je duši potrebna hrana. Mi kršćani imamo dva stola s kojih hranimo svoju dušu: to su stol Riječi Gospodnje i euharistijski stol. U početcima Crkve kršćani su se okupljali samo nedjeljom slušati Riječ Gospodnju i blagovati kruh života. Počevši već od prvog stoljeća, imamo pisanih tragova koji potiču kršćane sudjelovati na nedjeljnoj sv. misi. Spomenut ćemo samo neka djela i autore: Nauk dvanaestorice apostola, Plinije, Justin u svojoj Apologiji, Apostolska predaja i sirijska Didaskalija iz III st. Isus kaže: „Ja sam trs, vi loze.“ Ne možemo činiti njegova djela i biti kao on bez povezanosti s njim. A životni vez s Isusom jest euharistija.

Što kažete da, Hrvatima bliska, Crkva u Njemačkoj na svom „Sinodalnom hodu“ nije kao važnu temu istaknula euharistiju?

Pitanje Sinode u Njemačkoj je teško i kompleksno. Crkvu vodi Duh Sveti i ja se nadam da će poslije Sinode biti obnovljena. Ako Crkva želi biti mater et magistra, onda treba biti čista i sveta u duhu i tijelu. Čitajući tekstove nekih njemačkih kardinala (Müller i Brandmüller) i nekih vjernika laika, stječe se dojam da glavnu riječ na Sinodi vode crkveni djelatnici koji slabo poznaju crkveni nauk i većina njih ne sudjeluje na nedjeljnim euharistijskim slavljima. Još davno sam pročitao u jednom članku Roberta Spemanna, filozofa, da djecu za prvu pričest u Njemačkoj spremaju vjeroučiteljice koje ne sudjeluju u nedjeljnim euharistijskim slavljima. A znamo da je za život vjere najvažnije svjedočanstvo. Stara poslovica kaže: „Riječi pokreću, primjeri povlače za sobom.“ Stoga ne čudi da pitanje o Presvetoj euharistiji nije među glavnim pitanjima Sinode.

Crkveni su oci na II. vatikanskom naznačili: „Kad god se na oltaru obavlja žrtva križa, kojom 'je bio žrtvovan Krist naše vazmeno janje' (1 Kor 5,7), vrši se djelo našega otkupljenja. Ujedno se sakramentom euharistijskog kruha posadašnjuje i ozbiljuje jedinstvo vjernika koji tvore jedno tijelo u Kristu (usp. 1 Kor 10,17)“, Lumen gentium, br. 3. Što današnji naraštaj katolika iz ovoga treba izvući?

Po poslanicama Sv. Pavla Isus Krist je umro za jedinstvo Crkve, a Ivanovu evanđelju za jedinstvo cijeloga svijeta. Prvi plod euharistijskog slavlja jest jedinstvo Crkve. U svakoj euharistijskoj molitvi molimo da nas Duh Sveti sabere u jedno. Ova ideja jedinstva posebno je naglašena u Ivanovu evanđelju: Isus ima umrijeti za narod; ali ne samo za narod, nego i zato da raspršene sinove Božje skupi u jedno (Iv 11,51-53). Teologija Novog zavjeta je jednodušna kada govori da je Isusova smrt za narod spasenjski događaj koji daje život. Za Ivana Isusova smrt je spasenjski događaj jer daruje jedinstvo naroda. Dakle, za Ivana reći da je Isus umro za naše spasenje, isto je što i reći da je Isus umro za jedinstvo. Polazeći od teksta Iv 11,51-53, dolazimo do zaključka da su za Ivana pojmovi jedinstvo i spasenje, jedinstvo i otkupljenje istoznačni. Pojam jedinstvo pripada rječniku otkupljenja. Prema tome, po Ivanovu evanđelju Isus je umro za jedinstvo cijeloga svijeta, židova i nežidova. To se vidi u njegovim riječima: „A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi.“ Ova Ivanova teologija najljepše je ispjevana u pjesmi Velikog četvrtka: „Gdje je ljubav, prijateljstvo, ondje je i Bog. Sve nas sabra sad u jedno ljubav Krista.“

Iz činjenice da je cjelokupan Božji narod nazvan „kraljevskim svećenstvom“, možemo li danas prenijeti poruku o naravi sudjelovanja u euharistijskom slavlju?

Opća uredba Rimskog misala (br .18) ističe da je važno da se svekoliko slavlje tako uredi te ono uvede vjernike u ono svjesno, djelatno i potpuno sudjelovanje tijelom i duhom, prožeto vjerom, ufanjem i ljubavlju, koje Crkva jako želi i koje zahtijeva sama narav slavlja, a kršćanski narod ima na nj pravo i dužnost. Dakle, po samoj naravi stvari svi trebaju sudjelovati pjesmom, molitvom i djelovanjem, pri čemu treba poštivati određene službe. Već u prvom stoljeću Klement Rimski daje upute za djelatno sudjelovanje. Tako piše korintskoj zajednici: „Moramo uredno činiti sve ono što je Gospodin propisao da se vrši u određeno vrijeme. On nam je naložio vršiti prinose i svete službe, i to ne slučajno i bez reda, već u hramovima i u određene ure. I on sam, svojom voljom odredi gdje i tko da ih vrši. Vrhovnom svećeniku povjerene su posebne liturgijske dužnosti; svećenicima je označeno posebno mjesto, levitima posebne službe; laika obvezuju naredbe laikata. Svatko od vas, braćo, na svom mjestu, neka nastoji ugoditi Bogu s ispravnom savješću i ozbiljnošću, a da ne prestupa ustanovljeno pravilo svoje liturgijske službe.“ U liturgiji postoje različite službe i poslužitelji. I svaki poslužitelj u crkvi ima svoje mjesto, svoju službu i svoju knjigu. Biskup ima pontifikal, prezbiter ima misal i ritual, đakon ima evanđelistar, lektor ima lekcionar, psalmist i kantor imaju gradual. Liturgija je epifanija Crkve. Euharistija je slavlje zajednice, a ne privatno svećenikovo. Ako u ogromnom crkvenom prezbiteriju vjernici iz lađe vide samo predsjedatelja koji i čita i moli i pjeva i propovijeda i započinje pjesme, onda mogu zaključiti liturgija to je svećenik. I budući da je liturgija epifanija Crkve, može se zaključiti Crkva to je svećenik. Svi liturgijski čini osim egzorcizma traže aktivno sudjelovanje različitih poslužitelja i vjernika, zato u zadnjem izdanju Rimskog misala ne postoji više naslov red mise bez naroda. Među različitim liturgijskim i crkvenim službama je đakonska. Ignacije Antiohijski kaže da su đakoni slika Isusa Krista koji služi. Njihova je uloga u Crkvi karitativna, brinu se za siromašne i u liturgiji navješćuju Riječ Božju. Ove dvije bitne odrednice njihove službe trebaju biti vidljive i u liturgijskim slavljima. Ako je đakonski zadatak u liturgiji da navješćuju evanđelje, i zato ih Crkva izabrala i zato su zaređeni, njihovo pravo i ulogu u liturgiji ne može određivati župnik, gvardijan ili ceremonijar.

S obzirom na gubitak smisla i važnosti simbola te njihove redefinicije u postmodernom dobu, bi li trebalo razmišljati o blagovanju Presvetog Otajstva pod „objema prilikama“ za cjelokupan narod u svetoj misi?

Sve do XII. st. sv. pričest se podjeljivala pod objema prilikama. Krajem tog stoljeća prevladava praksa pričešćivanja samo pod prilikom kruha. Ovu praksu skolastički teolozi su opravdali naučavajući da se čitav Krist nalazi u svakoj od prilika. Prema tome dovoljna je pričest samo posvećenom hostijom. Sabor u Konstanci održan 1415. izričito je zabranio dijeljenje pričesti pod objema prilikama. Tridentski sabor nije promijenio ovu praksu primanja pričesti samo pod prilikom kruha. Opća uredba Rimskog misala br. 281 kaže: „Sveta pričest, što se tiče znaka, ima puniji oblik kad se prima pod objema prilikama. U tom obliku savršenije odsijeva znak euharistijske gozbe, jasnije se izražava odluka kojom je novi i vječni savez potvrđen u Gospodinovoj Krvi, a tako i veza između euharistijske gozbe i eshatološke gozbe u kraljevstvu Očevu.“ U br. 283 Opće uredbe Rimskog misala jasno se navodi kad se pričest može primiti pod objema prilikama: „Pričest pod objema prilikama, osim slučajeva izloženih u obrednim knjigama, dopušta se: a) svećenicima koji misnu žrtvu ne mogu slaviti ili u njoj koncelebrirati; b) đakonu i drugima koji u misi vrše neku službu; c) svim članovima zajednice na konventualnoj misi ili u tzv. 'misi zajednice', sjemenišnim pitomcima, svima koji obavljaju duhovne vježbe ili pak sudjeluju na nekom duhovnom ili pastoralnom skupu. Dijecezanski biskup može za područje svoje biskupije izdati odredbe o pričesti pod objema prilikama; te odredbe treba obdržavati također u redovničkim crkvama i malim zajednicama. Isti biskup ima ovlast dopustiti da se pričest dijeli pod objema prilikama svaki put kad to svećenik, kojemu je kao vlastitom pastiru povjerena zajednica, bude smatrao zgodnim, pod uvjetom da su vjernici dobro poučeni i da nema nikakve opasnosti od oskvrnuća sakramenta ili od toga da obred bude otežan zbog velika broja vjernika ili zbog drugog razloga. Što se tiče dijeljenja pričesti vjernicima pod objema prilikama te glede proširenja dopuštenja o takvoj pričesti, konferencije mogu izdati odredbe koje će Apostolska stolica prethodno potvrditi.“ Kako vidimo iz Opće uredbe Rimskog misala, gotovo i ne postoji prigoda kad se sv. pričest ne može dijeliti pod objema prilikama.

Možemo svjedočiti kako se u crkvama na Zapadu događa da „svi idu na pričest“ i to smatraju izrazom zajedništva. No, Sv. Pavao upozorava: „Neka se dakle svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije“ (1 Kor 11,28). Za pristupanje blagovanju Tijela Kristova postoje i danas „uvjeti“… Što je važno istaknuti?

Katekizam Katoličke Crkve u br. 1415 kaže: „Tko želi Krista primiti u euharistijskoj pričesti, mora biti u stanju milosti. Tko je svjestan da je sagriješio smrtno, ne smije pristupiti euharistiji, a da nije prethodno primio odrješenje u sakramentu pokore.“ Danas u svijesti mnogih vjernika ne postoji nužna veza između sakramenta ispovijedi i primanja svete pričesti. Ta povezanost prije je bila samorazumljiva i pretpostavljala se. Pitanje je koliko je živa i jasna ta svijest kod današnjih katolika o potrebi za sakramentom ispovijedi nakon počinjena grijeha, prije primanja svete pričesti. Prije kad je bilo više svećenika, uvijek je poneki prije sv. mise bio u ispovjedaonici očekujući penitente. Istina je da danas i svećenici sve manje govore o grijehu i kaznama za grijehe. Današnje propovijedi uglavnom govore o Božjoj ljubavi i milosrđu. Istina je da je Bog ljubav, milosrđe, strpljivost, dobrota, poniznost, ljepota, kako pjeva Sv. Franjo. A tlo iz koga izrasta ljubav jest sloboda. Upravo u slobodi čovjek se može odlučiti, ne samo za ljubav, nego i protiv ljubavi. Zato ima smisla govoriti i o grijehu i kazni, a ne samo o ljubavi i nagradi.

Osim unutar svete mise, Euharistijsko otajstvo časti se i kroz adoraciju, tj. klanjanje. Koji je njegov smisao? 

Prva i prvotna svrha čuvanja euharistije izvan mise jest davanje popudbine; druge su pak svrhe dijeljenje pričesti i klanjanje Gospodinu našemu Isusu Kristu nazočnome u sakramentu. Jer čuvanje svetih prilika za bolesnike dovelo je do pohvalna običaja da se ovoj nebeskoj hrani koja se čuva u hramovima iskazuje klanjanje. Novi je zavjet riječ klanjanje uzdigao na do tada nepoznato dostojanstvo. Klanjanje je dakle jedini vjerski čin koji se ne može prikazati nikome drugom u čitavom svemiru doli samo Bogu. Odatle njegovo dostojanstvo i snaga. Klanjanje se može pripremiti razmatranjem i završiti intuicijom. Shvaćanje veličine, uzvišenosti, ljepote, zajedno s Božjom dobrotom i njegovom prisutnošću, oduzima dah. To je divljenje pred Božjom uzvišenošću i veličanstvom. Jedan izraz klanjanja jest šutnja. Klanjati se prema izrazu Sv. Grgura Nazijanskog, znači uzdići Bogu „himan šutnje“. Euharistijsko klanjanje može biti osobno ili zajedničko. Ono izražava svu svoju snagu znaka kada se čitava zajednica nalazi pred Presvetim, pjevajući, hvaleći ili ostajući na koljenima. Pozivni psalam kojim započinje služba čitanja dobro izražava zajedničko obilježje klanjanja: „Dođite, prignimo koljena i padnimo nice, poklonimo se Gospodinu koji nas stvori...“(Ps 95,6). U svom pismu svećenicima za Veliki četvrtak 1980. papa Ivan Pavao II. preporučio je klanjanje ovim riječima: „Klanjanje Kristu u ovom sakramentu ljubavi mora pronaći svoj izričaj u različitim oblicima euharistijske pobožnosti: u osobnoj molitvi pred Presvetim, u satima klanjanja, u kraćim, duljim ili godišnjim izlaganjima Presvetog ... Isus nas čeka u ovom sakramentu ljubavi. Ne štedimo svoje vrijeme da odemo susresti ga u klanjanju i kontemplaciji punoj vjere.“

Sv. Ivan Pavao II. primijetio je kako „postoje mjesta gdje se zamjećuje gotovo potpuno zapuštanje pobožnosti euharistijskog klanjanja“ (Ecclesia de Eucharistia, br. 10). Na koji način posvijestiti važnost i ljepotu ovoga otajstva te ga „približiti“ današnjem čovjeku?

Papa Pavao VI. u enciklici Mysterium fidei kaže: „Katolička Crkva je iskazivala i nastavlja iskazivati to poklonstveno štovanje sakramentu, ne samo u misi, nego i izvan njezina slavlja: čuvajući s najvećom pomnjom posvećene hostije, izlažući ih vjernicima radi svečana štovanja i noseći ih u procesiji.“ Istina je da je euharistijska pobožnost u našim zemljama u opadanju. Klečanje pred Presvetim prije i poslije mise skoro je u nekim mjestima zaboravljeno. Tijelovske procesije su u nekim crkvama dokinute ili smanjene. Zahvalnu molitvu poslije sv. pričesti u šutnji prakticira samo još poneki vjernik. Mnogi svećenici poslije sv. pričesti ne obdržavaju svetu šutnju, nego odmah mole popričesnu molitvu. Pobožnosti u Crkvi nastaju, razvijaju se, imaju svoj vrhunac, gase se. Ali ono što nikad ne bi smjelo prestati i ugasiti se jest tiha molitva svakog vjernika pred Presvetim Sakramentom. Kad sam prije 23 godine sam bio đakonom u drevnom kreševskom samostanu Sv. Kate, gledao sam kroz prozor kako pobožni svijet iz Kojsine i Vranaka prolazeći cestu ispod crkve, poklekne. Lijep je to običaj i hvalevrijedan. Kršćanin zna da je Bog posvuda i da se može moliti i u svojoj sobi, ali isto tako zna da je Bog odredio mjesta i prilike u kojima ga možemo jednostavnije susresti. Vječno svjetlo u našim katoličkim crkvama još uvijek poziva nas na klanjanje i sabranu molitvu pred tajnom našega spasenja i otkupljenja. Govoreći o pobožnom klanjanju, Sv. Augustin kaže: „U tom je istom tijelu Gospodin zemljom hodio i dao nam je blagovati to isto tijelo na spasenje; i nitko ne blaguje to tijelo, a da mu se prije nije klanjao... Mi ne griješimo klanjajući mu se, štoviše, griješimo ako mu se ne klanjamo“.