Bog - temelj i izvor čovjekova dostojanstva i identiteta

„Imenom sam te zazvao: ti si moj“ (Iz 43,1)


Temeljna istina našega života jest da identitet, svoje ja vučemo iz samoga Boga, da smo kao pojedinci i osobe određeni samim Bogom.

Piše: dr. fra Tomislav Pervan

Mi smo – vjerom – po Bogu i u Bogu ono što jesmo. On je u nas udahnuo svoga Duha, stvoreni smo na njegovu sliku, i sam Bog podaruje nam naš identitet. Našu osobnost. Po njemu i u njemu smo ono što jesmo kao osobe. Bog je temelj svega bitka, pa i nas. 

Provlači se ta misao kao crvena nit kroz svu povijest spasenja. Često se zna govoriti o  povijesti spasenja u kojoj Bog djeluje, ali se također može govoriti o povijesti stradanja i čovjeka, ali i Božjeg naroda, koje svoj povijesni vrhunac ima u razaranju Hrama i Jeruzalema godine 70. Židovski je narod tijekom svoje povijesti imao mnoštvo "Velikih petaka", holokausta, pogroma, "šoaha", upravo s činjenice izabranja. Ono što narod jest, jest Božjom voljom i odlukom. To je izvor njihova, židovskog identiteta.

Sjetimo se znanih biblijskih likova. Abraham nikada ne bi bio ono što jest da ga Gospodin nije pozvao te da nije slijedio Gospodinov zov. Tako svi patrijarsi odreda. Ne bismo znali za Mojsija, da ga Gospodin nije izabrao i učinio onim što jest u povijesti svoga naroda i svijeta. Mojsije, promašeni buntovnik pasao je stada svoga tasta pod Sinajem. Anonimus dok ga Gospodin nije pozvao iz "Gorućega grma". Nakon poziva Mojsije se "izmotava", govoreći kako je „spor u govoru, težak na jeziku“, nije vješt govoru (kao ni apostol Pavao!), kako je za poslanje koje mu Gospodin namjenjuje krajnje neprikladan. Gospodin samo odgovara: „Tko je dao čovjeku usta?“ (Izl 4,11). Pruža mu jamstvo svoje prisutnosti. Bog će ga voditi, njegovo je biti poslušan, slušati! „Ja sam koji jesam“ – Ja ću biti s tobom! Šaljem te faraonu. Dakle, Mojsije prema sposobnostima krajnje "nepodoban", ali to što jest, jest upravo po  Bogu. Gospodin ga definira i daruje mu identitet.

Orao je stvoren za visine

Tako je u cijeloj Bibliji sa svim značajnijim likovima. Proroci su ono što su po Bogu i njegovu pozivu i poslanju. Gospodin utemeljuje njihovo ja. Bog je s njima, jamči im svoju prisutnost. U progonstvima i egzodusima Židovi su naučili velike lekcije. U Knjizi Izlaska Gospodin izabire narod i sklapa s njime Savez. Bog vodi riječ i ima u svemu inicijativu. Drugi narodi biraju bogove koji su projekcija i oličenje naravnih poriva, potreba, nagona (Venera, Mars, Jupiter, Baal, Aštarta, Dioniz, Artemida), dok u slučaju Izraela Bog, koji nema slike, osim što je čovjek njegova slika, bira za sebe narod i čini ga svojinom. Nosi ga "na orlovskim krilima".

Slika je dojmljiva. Treba tumača. Naime, orao se gnijezdi i donosi svoje mlade na visokim, strmim klisurama („Orao gnijezdo vrh timora vije…“, pjeva pjesnik). Tu se mladi izlegu, roditelji se skrbe oko njih. Kad mladi ojačaju, uče ih letjeti. Orao je stvoren za visine (dok je kokoš prizemna, prpa i kljuca zrnje na zemlji). Divno ih je promatrati u visinama kako kruže bez zaveslaja krilima. Nosi ih topli zrak. Gospodari prostora i visina! U gradnji zrakoplova čovjek oponaša upravo orlov let. Kad dođe vrijeme za pokusni let za mlade, majka gura iz gnijezda mlado koje mora učiti letjeti. I pomno prati let i prve zaveslaje letu nevještih krila. Zna da mladi nemaju daha za dug let. Kad se umore te iskusna majka nasluti da će se sunovratiti, naglo podleti, podmetne svoja krila i nosi ga natrag, iscrpljena, u gnijezdo. Na krilima. Tu sliku rabi Gospodin za narod. Nosio ih je kao što nosi orao svoje mlade koji se uče letjeti. Učio ih je prvim koracima kroz povijest. Za razliku od skrbne Božje ljubavi narod je stalno rogoborio, opirao se, nisu htjeli Gospodina, nego su željeli biti kao okolni narodi, imati svoje bogove kojima žele služiti. Naime, ta su božanstva bez zahtjeva, ali privlačna, zamamna. Jahve je pak zahtjevan i ljubomoran Bog. Daje čovjeku propise, teške, zahtjevne, ali usrećujuće.

Crvenu nit Božjega djelovanja i izabranja možemo slijediti i u Novom zavjetu. Marija je ono što jest upravo Božjom voljom, izabranjem. Kad je Anđeo pohađa, ne zove je njezinim imenom nego novim: „Keharitomene“ – „Milosna“. Bog je već učinio na Mariji čudo kojega nije svjesna. Anđeo je oslovljava: „Puna milosti“, od začeća, „Gospodin s tobom“. On ima plan za tvoj život. Odredio te za Majku svoga Sina. Marija je iznenađena, razmišlja o pozdravu. Anđeo otklanja sve dvojbe. Marija ne može ne pristati i ne izreći svoj „Da“, svoj „Amen“. Kao što je Isus „Ljubljeni Božji Sin koji je Ocu veoma omilio“ (za krštenja na Jordanu) tako je i Marija „Ljubljena Kći Sionska“, u punini ozbiljenje svega što su proroci navijestili. „Silna, velika mi djela učini Svesilni. Ime mu je Sveti“, reći će u svom Veliča pred sretnom staricom koja je zatrudnjela u starosti, mimo zakona biologije.

Isus daruje novi identitet

Kad je nakon krštenja u Jordanu i boravka u pustinji Isus postao svjestan poslanja, u snazi Duha djeluje u Kafarnaumu. Dolazi u mjesto odrastanja, Nazaret. Nastupa svjesno i odlučno, s novom sviješću. Nije to više onaj Isus koji je s njima živio i odrastao, kakva i koga poznaju. Govori snažno i uvjerljivo, svi mu se dive. Ali ih taj novi Isus suočava s činjenicom: „Danas“! Ne u nekoj dalekoj budućnosti, nego upravo „danas“ se ispuniše Pisma. Bog djeluje u meni i preko mene. „Danas“ se ozbiljuje ono što su navijestili proroci, što je Bog obećao. Svi misle, slava mu "udarila u glavu". Žele ga podsjetiti na korijene. Tko je i odakle je. Znamo te, znamo sve tvoje. Nisu mogli „probaviti“ njegovu drukčijost. Ishod znamo: Nikada više Isus nije došao u mjesto koje ga je odbacilo. Slično možemo uočiti i slijediti kod Sv. Franje. Nakon Gospodinova zahvata u Franjin život, nije on više "stari" koji je s njima pjevao i plesao, "bančio" na igrankama po Asizu. Iznutra je zahvaćen, izvana se i iznutra naskroz promijenio. Novi način života. Osjetio je zov i slijedio ga te postao magnetom, privlačnom osobom nebrojenima.

Učenici su Isusovi ono što jesu snagom poziva. Isus im podaruje novi identitet. Pozvao ih i izdvojio „da budu s njime, da ih poučava, odašilje propovijedati, oslobađati svijet od demonskih sila“ reći će Marko u činu izbora (Mk 3,13). U njihovu životu kao i Pavlovu bitna je činjenica prožetost Duhom. Marija je Duhom ispunjena, osjenjena, stan Duha Svetoga. Gospodin nakon uskrsnuća udahnjuje i zaziva nad apostole Duha („epikleza“); isto se zbiva s Pavlom na putu u Damask. Ubuduće Pavao stalno ističe kako mu se Gospodin ukazao. Vanjski zahvat iznutra ga je promijenio jer je s Gospodinom surađivao. Krist mu daje pravi, novi identitet tako da "ne živi više on", Pavao, "nego Krist živi u meni" (Gal 2,20). Vanjski zahvat prelazi u nutarnju preobrazbu cijeloga bića, ako čovjek surađuje i daje se voditi Duhom. Zbiva se to sa svim svetcima kroz cijelu povijest.     

Već u ranoj Crkvi imamo promišljanje kršćanskog stila života. Prema Poslanici Diognetu kršćani su stanovnici dvaju svjetova, žive u svijetu, ali nisu od svijeta. Što je duša u tijelu, kršćani su u svijetu. Njima je svijet domovina ali i tuđina. Nasljedovanje Isusa Krista konkretizira se u vjerničkom ophođenju s duhom svijeta, ne supriličujući se duhu svijeta.

Nasljedovanje Isusa smjera prema bližnjemu, služenju čovjeku. Nitko ne ide Bogu sam, uvijek treba netko drugi da me/nas vodi, da nekoga vodim/o. Svatko tko Isusa nasljeduje čini to u zajedništvu Crkve i s drugima, jer smo u krštenju postali jedno s drugima

Pravilo i norma kršćanskoga vjerovanja, života i identiteta ostaje jedino i samo iskustvo koje je imao Isus Krist i to prenio na svoje. To je temeljna zasada kršćanskog puta vjerovanja i nasljedovanja. Krist je objekt i subjekt kršćanskoga iskustva. Dok za proroke ili utemeljitelje religija velimo da su imali mistično iskustvo božanstva ili božanskoga, dotle se Isus od svih razlikuje time da je on ono što govori. On je ono što ima reći. On je punina Objave. "Tko vidi mene, vidi Oca", veli Isus (Iv 14,9). Isus Krist je živo povijesno iskustvo Boga. To kršćansko iskustvo relativizira svako drugo iskustvo koje nema Isusa kao subjekt i objekt. Kršćanin ne mora težiti za posebnim iskustvima osim jednim: Imati udjela u Isusovu iskustvu - a on je živo, prisutno iskustvo Boga među nama.

Svaki je krštenik apostol i misionar

Imati udjela u Kristovu iskustvu znači imati udjela u zbilji samoga Gospodina Isusa. Na putu nasljedovanja vjernik postaje to živo iskustvo. Time biva jasno kako kršćanin ne mora pridavati posebno značenje svom osobnom iskustvu, nego se treba uključiti u maticu, struju koja teče, rijeku koja je prisutna već dva tisućljeća. Naspram tolikih drugih iskustava koja mu se nude neusporedivo je veće ono darovano, naime, nasljedovati i suobličavati se Isusu koji je sam u osobi iskustvo Oca u svijetu, u Duhu.

S Pavlom smijemo reći kako se u vjerniku zbiva doslovce izvlaštenje. Nije on više gospodar samoga sebe, nego Isus Krist. To izvlaštenje, eksproprijacija, bitno je za kršćane i kršćanski hod za Kristom. Taj se bitno razlikuje od svakoga drugog puta samoostvarenja, horizontalnoga, plošnog načina koji se nudi u svijetu, na sve strane. Kršćanski put je uvijek kristovsko-trojstveni put, zacrtan samim činom krštenja, koje nam daruje novi identitet.

Prema Bernardu iz Clairvauxa Bog nema lika ni lica, ali svemu utiskuje svoj lik i lice ("facies non formata, sed omnia formans"); on se ne očituje ni u kom obliku, ali svemu stvorenju i svakom čovjeku utiskuje svoji biljeg tako da čovjeka šalje braći i sestrama naviještati. Kršćanin je izvlašten u susretu s Kristom te istodobno poslan. Svaki je krštenik apostol i misionar. Nasljedovanje Isusa smjera prema bližnjemu, služenju čovjeku. Nitko ne ide Bogu sam, uvijek treba netko drugi da me/nas vodi, da nekoga vodim/o. Svatko tko Isusa nasljeduje čini to u zajedništvu Crkve i s drugima, jer smo u krštenju postali jedno s drugima. Vjernik krštenjem biva uključen, pritijeljen Crkvi, zajedništvu, njegov je život ubuduće kvalificirano sudjelovanje u životu cjeline. Život u Crkvi oblikuje se snagom Duha Svetoga, u zajedništvu vjernika. Nauk o Kristu te nauk o Crkvi pretaču se i osmotički prelijevaju jedan u drugi, Krist  utjelovljeni i proslavljeni nastavlja živjeti u živom tijelu Crkve kao Glava. Postati kršćaninom znači postati, biti "communio" te stupiti u životnu zajednicu s Duhom Svetim.

U kršćanstvu nije riječ o tome kako da čovjek dosegne Boga, nego što sve čini Bog da bi se spustio i bio blizak nama, kako bi čovjek stupio u zajedništvo s njime. Bog otvara čovjeku svoju tajnu, u tu tajnu čovjek ne prodire svojim talentima ni sposobnostima, nego nas sam Bog uvodi u tajnu po Isusu u Duhu Svetome.

Veliki se Guardini ovako izrazio: "U odnosu na Krista traži se od nas obrat mišljenja. Ne samo obraćenje volje i djelovanja, nego i mišljenja. Ono se sastoji u tome da se o Kristu više ne promišlja sa zrenika svijeta, nego se Krista prihvaća kao mjerilo stvarnoga i mogućega, te se s njegova zrenika prosuđuje svijet... U mjeri u kojoj to mišljenje kuša, otkriva se zbilja zvana Isus Krist. S te se zbilje otkriva sva druga zbiljnost: otkrivena, ali i uzdignuta u nadi novoga stvorenja." Na nama je danomice postajati svjesni svoga kršćanskog i vjerničkog dostojanstva, poziva i identiteta. Imenom smo pozvani. Gospodinova smo baština i svojina.

I dok završavam prilog, Crkva se i svijet sjećaju Sv. Majke Tereze, Anđela Kalkute, koja je preminula upravo prije dvadeset godina. Tjedan dana prije nje tragično je preminula britanska princeza Diana. Nakon nesretna braka tražila je svoju sreću i završila s egipatskim bogatašem, muslimanom. Prije tjedan dana svi su mediji, tiskani i elektronički te portali oplakivali tu celebrity koja je u životu bila nesretna i tragično završila svoj život, mlada. Donosili cvijeće, palili svijeće. Danas se malo medija prisjeća Majke Tereze. Tu vidimo Božja i ljudska mjerila te što znači kad se čovjek "izvlasti" i postane Kristov. Netko je lijepo uočio razliku između te dvije žene. Jedna naborana lica koje oslikava zemljovid Božjeg kraljevstva, a druga sva u glamouru (od "clamor"- vika, dreka, halabuka). Lady Di imala je sve i svega osim ljubavi. Nju je tražila, za njom čeznula, ali je nije pronašla, dok Majka Tereza nije imala ništa, upravo ništa, osim silne Kristove ljubavi. U Kristu je pronašla i imala SVE. U tome su se razlikovale. Što na kraju ostaje? Ljubav kao temeljni zakon svemira! Bog je ljubav! Za sebe nas je stvorio, reče veliki Augustin. Tu nam se sidriti i imati svoj identitet.