Zaustavi se, čovječe
Božji i naš govor
Sub, 10. Kolovoz 2024. 11:25
Bog voli govoriti ljudima, svojoj djeci, svojim stvorenjima. Da bi mogao komunicirati s nama ljudima i nešto nam poručiti, Bog koristi naš ljudski jezik. To je jedini koji mi možemo razumjeti. Prilagođava se nama. Ali ne u svemu i ne posve.
Piše: Anto Orlovac, Katolički tjednik
Hrvatski pjesnik Petar Preradović napisa prelijepu pjesmu Rodu o jeziku. A ja pjesnik nisam, niti se mogu s pjesnicima uspoređivati, ali bih malo razmišljao o jeziku. I to o Božjem i našem jeziku, o njegovu i našem govoru. Bog je nama ljudima dao dar govora i sporazumijevanja. Koliki je to Božji dar, često nismo ni svjesni. A kolika je patnja teškom bolesniku koji bi svojima htio još nešto reći, ali ne ide unatoč svim naporima. A Bog voli govoriti ljudima, svojoj djeci, svojim stvorenjima. Da bi mogao komunicirati s nama ljudima i nešto nam poručiti, Bog koristi naš ljudski jezik. To je jedini koji mi možemo razumjeti. Prilagođava se nama. Ali ne u svemu i ne posve. Ponešto u tom jeziku nama treba, a njemu ne. Evo, primjerice, gdje mi često koristimo zarez, Bog stavlja točku. Mi bismo još dodavali nakon toga zareza, tumačili i obrazlagali; u Boga tih dodataka nema. Ne trebaju mu. Naše su rečenice složene, da ne kažem komplicirane jer su nam i misli takve, a Božje jednostavne.
Mi upitnik; Bog uskličnik! U njega nema ničega upitnoga. Kad on progovori, to je tako. On kaže i – bude, ili neće progovoriti. Kako je to snažno prikazano u biblijskom prikazu stvaranja svijeta: „I reče Bog: 'Neka bude ...' I bi tako“ (Post 1,6). I čemu god je rekao: „Neka bude!“, to se odmah i događa, ostvaruje. Sve je jasno i određeno. Nikakva dvojbena riječ ne izlazi iz njegovih usta. Nije mu potrebna. Nije ga dostojna.
Kad citiramo nečije misli ili riječi, mi koristimo znakove navoda (navodne znakove), Bog ne. Jer mi tako navodimo riječi koje je netko drugi rekao, a Bog to ne radi. A koga bi i citirao?
Mi često koristimo „ako“. Bogu kondicional, taj „ako“, uvjetni govor, ne treba. Ako ga i upotrijebi, onda je to samo tamo gdje čovjek treba donijeti neku odluku ili učiniti nešto, pa taj „ako“ ovisi o čovjeku kojemu Bog prepušta da slobodno odluči, a ne o Bogu. Taj „ako“ nije Božji, nego naš. Tako Isus veli: „Ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko“ (Mt 18,3), ili: „Ako se ne obratite, svi ćete slično propasti!“ (Lk 13,3). Drugi dio ovih rečenica koje Isus izgovara sigurno će se dogoditi, a ono „ako“ odnosi se samo na prvi dio: „Ako se ne obratite“, što ovisi o nama, o našoj odluci.
Mi reknemo, a lako i poreknemo. Kao, eto, nisam tako mislio. Nekad je to zaista iskreno, mali nesporazum, no ponekad time pokušavamo zavarati drugoga. Bog svoje riječi ne poriče. A pogotovo ne pokušava varati bilo koga. Sjećam se stare obiteljske molitve: „(...) jer ti, Bože, ne možeš prevariti niti prevaren biti“. To mi se duboko usjeklo u pamćenje. Molili su je iskreno s uvjerenjem i jednostavni, nepismeni ljudi. Da bi u to bili sigurni, nisu za to morali biti jezični stručnjaci, nego samo dobri vjernici. A najjasnije jezično pravilo, koje bi trebalo stajati u svim gramatikama i na svim jezicima svijeta, izreče Sin Božji Isus Krist: „Nebo će i zemlja uminuti (proći), ali riječi moje ne, neće uminuti“ (Mt 24,35). Tako Bog govori. Bilo bi dobro kad bi i naše riječi imale nešto od te čvrstoće i stalnosti. Dobro je toga se prisjetiti u vremenu prave inflacije (suvišnih) riječi. Viška riječi, a manjka misli.
Izdvojeno
.jpg&w=420&h=235&zc=1&hash=874a99bd21ca1139483eda0db3e5184d)
Teološki pogled
.jpg&w=420&h=235&zc=1&hash=6d22f6eb62e5a9c65b36fae420dbccce)
Sri, 20. Stu. 10:03
Konferencija "Swipe, post, like"
Konferencija o formiranju vjere mladih u digitalnom svijetu pod nazivom „Swipe//Post//Like: Youth faith formation in the digital sphere“, od 16. do 19. rujna, okupila je u Sarajevu 54 mladih iz Argentine, Belgije, BiH, Francuske, Njemačke, Italije, Nizozemske, Portugala, Slovačke, Španjolske, Ujedinjenog Kraljevstva, SAD-a i Ukrajine.
