Zaustavi se, čovječe!
Ned, 15. Prosinac 2024. 10:17
Čovjek nije stvoren (samo) da bi radio, nego za „šabat“, za počinak. To je čovjekov cilj u vječnosti. Vječni život prikazuje se često slikom gozbe: to je radosno druženje, svečanost, počinak. Kada se slavi, onda se ne radi, slavljenik se oslobađa svakodnevnih dužnosti.
Piše: Anto Orlovac, Katolički tjednik
Prelijepu misao nađoh kod svoga omiljenog duhovnog pisca Winfrida Stinissena. Razmišljajući o Bogu Stvoritelju i o stvaranju svijeta, prema prikazu Biblije, veli on da je šabat, subota, sedmi dan, dan počinka jer se i Bog, nakon što je šest dana stvarao, „odmara“ te dodaje da je „šabat“ „cilj i čovjeka i stvaranja“ (W. Stinissen, Istinski čovjek, Knjiga o stvaranju i svetosti, str. 24). Za ljude koji su odgajani za marljivost i radinost i koji ne znaju biti besposleni, a nerijetko su i pravi „radoholičari“, to je važna spoznaja: čovjek nije stvoren (samo) da bi radio, nego za „šabat“, za počinak. To je čovjekov cilj u vječnosti. Dakako, to treba ispravno razumjeti. Usput dodaje važnu misao za ispravno tumačenje Svetoga pisma: „Izvještaj o stvaranju nije povijesno, nego teološko djelo“ jer: „Ne opisuje ono što je jedanput bilo, nego ono što uvijek jest.“ Budući da Bog stalno stvara; i mene uvijek iznova stvara svaki dan, jer svaki dan hoće da ja budem, da me ima.
Ovu će tvrdnju neki pokušati osporiti samim Svetim pismom: eto, i Bog radi šest dana, a jedan se odmara. Znači da je šest naprama jedan u korist rada. Doista, to je rečeno radi čovjeka koji ima tako postupati. Mora raditi šest (sada već najčešće pet) dana, mora raditi određeno radno vrijeme, osam sati, ali ne mora raditi „bez svetca i petka“, od jutra do mraka, prekovremeno i prekomjerno. Rad nije cilj. Mogli bismo reći: Ne živimo da bismo radili, nego radimo da bismo živjeli!
Ipak, i Stinissenova se misao može dokazati upravo iz Sv. pisma. Čovjekov cilj, vječno zajedništvo s Bogom označava se kao ulazak u radost Gospodara svoga, kao u Isusovoj priči o sluzi koji je bio vjeran svome gospodaru. Vječni život prikazuje se često slikom gozbe: to je radosno druženje, svečanost, počinak. Kada se slavi, onda se ne radi, slavljenik se oslobađa svakodnevnih dužnosti. S druge strane, velika je prijetnja kad Gospodin govori: „Nikad neće ući u moj počinak!“ (Ps 95,11). Ne ući u pokoj, u počinak znači ostati izvan zajedništva, biti lutalica, bez cilja, bez smisla, bez radosti.
Ove bi nam misli mogle pomoći i u pravilnom tumačenju teologije nedjelje. U Hrvatskoj su se prije nekoliko godina vodile velike rasprave o neradnoj nedjelji, dakle o danu odmora, budući da su mnogi, osobito vlasnici trgovačkih lanaca, tjerali svoje radnike da nedjeljom rade, jer im je to prilika za povećanu dobit. A trgovci, najčešće trgovkinje, majke, onda ne mogu čak ni nedjelju posvetiti svojoj djeci, svojoj obitelji, a o njezinu odmoru da i ne govorimo.
A nedjelja je simbol vječnog „šabata“, počinka. Ući u Božji počinak u vječnosti znači biti spašen, biti siguran, bez ikakva straha i briga, bez stresa i mučnih dužnosti. I nedjelja treba biti to: dan čovjekova predaha, odmora, isto tako bez stresa i mučnih svakodnevnih obveza kojih je pun svaki radni dan. Crkva kaže da je nedjelja za odmor duše i tijela: za odmor, za molitvu, za obiteljsko zajedništvo i druženje. Nedjeljno misno slavlje odmor je i okrjepa za dušu; obiteljsko druženje i odmor, pa i zajednički objed, makar jednom tjedno, odmor je za tijelo. Zapravo je nedjelja za cjelovita čovjeka. Zato je valja posvetiti onima koje volimo: obitelji, djeci, posjetima starim roditeljima, bolesnicima, svojim hobijima koji nas najbolje opuštaju, pa i sportu ili šetnjama, posjetu prijateljima, svemu onomu što nas raduje, opušta i odmara.
A na kraju, u vječnosti dolazi vječni „šabat“, druženje u Božjemu domu, počinak, mir i smirenost zauvijek. Eto, za to je čovjek stvoren. To je njegov uzvišeni i radosni cilj.