Zaustavi se, čovječe
Da budemo sretni
ned, 09. kolovoza 2026. 14:04
Put Božjih zapovijedi put je koji nas vodi k sreći. Evo odakle mu ideja – iz Druge knjige Ljetopisa. Jer Bog nije dao svoje zapovijedi da nam ograniči slobodu, da nam natovari neki teret, nego upravo to – da budemo sretni.
.jpg)
Piše: Anto Orlovac, Katolički tjednik
Svako zlo koje učinimo dolazi brzo na naplatu. Ljudi to tako lako zaboravljaju. Mogu biti sretni, ali kad postanu obijesni i bahati, sami sebi raku kopaju. Znakovit je događaj koji opisuje Druga knjiga Ljetopisa iz Staroga zavjeta. Božji narod, Judejci, po tko zna koji put ostavili su svoga Boga i njegov put, prekršili Savez i pošli za krivobozima susjednih naroda. Bog im šalje proroke da ih opomenu i pozovu na obraćenje, „ali oni nisu htjeli slušati“ (2 Ljet 24,19). Bog i dalje ne odustaje, pokušava ih dovesti k pameti i poduzima još jednu inicijativu, ali uzalud. Duh Božji nadahnuo je, naime, svećenika Zahariju, sina Jojadina, koji stade pred narod i govori mu u Božje ime: „Ovako veli Bog: Zašto kršite Gospodinove zapovijedi? Zašto nećete da budete sretni? Kako ste vi ostavili Gospodina, i on će vas ostaviti“ (r.20).
Očekivali bismo da će se narod urazumiti i obratiti na taj poziv, jer tko ne bi želio biti sretan. A sreću donosi vjernost Bogu i njegovu savezu. Ali, ništa od toga. Umjesto obraćenja, udariše po propovjedniku koji ih želi urazumiti. Narod ga je zasuo kamenjem i ubio kao najgorega neprijatelja. I to po zapovijedi kralja Joaša, k tomu još u predvorju hrama Božjega. Sve gore od gorega. I stigla ih je Božja kazna. Nakon godine dana udari aramejska vojska na Judeju i Jeruzalem, pobi sve njihove knezove i sve opljačka. Da stvar bude gora: malobrojniji Aramejci porazili su mnogobrojnije Judejce. Nije, dakako, kazna mimoišla ni začetnika ubojstva nedužna proroka Zaharije, kralja Joaša. Već je bio teško bolestan, ali su ga Aramejci ostavili u Jeruzalemu, a nisu ga poveli u ropstvo, niti su ga ubili. Ostavili su ga da lagano umire od svoje bolesti. Imao je dovoljno vremena razmišljati o svome zlom činu nedužnu čovjeku. Nisu ga ubili Aramejci, ali jesu njegovi. Čitamo tu dalje: „Pobuniše se protiv njega njegovi časnici jer bijaše ubio sina svećenika Jojade, pa i oni njega ubiše na postelji“ (r.25).
Dok to čitamo, nekako nam se nameće pitanje što je to u čovjeku da mu ne da da bude sretan? Bog im je obećao sreću i zaštitu ako se budu držali njegovih zapovijedi, ali oni su to tako brzo i lako zaboravljali i tražili svoju sreću negdje drugdje, mimo i bez svoga Boga – Saveznika. A to znači raditi za svoju vlastitu propast.
Sjećam se dobro jednog niza propovijedi o Božjim zapovijedima koje je svojedobno imao banjolučki biskup Alfred Pichler u svojoj stolnici, koje su kasnije objavljene, a on je knjizi dao vrlo lijep naslov: Da budemo sretni. Put Božjih zapovijedi put je koji nas vodi k sreći. Evo odakle mu ideja – iz Druge knjige Ljetopisa. Jer Bog nije dao svoje zapovijedi da nam ograniči slobodu, da nam natovari neki teret, nego upravo to – da budemo sretni.
Izdvojeno
Teološki pogled
.jpg&w=420&h=235&zc=1&hash=1f01844628c983d7a074077a3866b262)
sri, 20. stu. 10:03
Konferencija "Swipe, post, like"
Konferencija o formiranju vjere mladih u digitalnom svijetu pod nazivom „Swipe//Post//Like: Youth faith formation in the digital sphere“, od 16. do 19. rujna, okupila je u Sarajevu 54 mladih iz Argentine, Belgije, BiH, Francuske, Njemačke, Italije, Nizozemske, Portugala, Slovačke, Španjolske, Ujedinjenog Kraljevstva, SAD-a i Ukrajine.
