Riječ za život
sub, 04. srpnja 2026. 09:50
Žrtvovanje čini sve uzvišenim. Svako i najmanje djelo, kada se čini kao mala žrtva, postaje veliko. Silno. Svima je tako. Nije samo onima koje je Krist zahvatio. Svi osjećaju da su važni, dobri, osmišljeni kada se žrtvuju. Kristovi vjernici to do kraja shvaćaju.
Piše: Bazilije M., Katolički tjednik
Trebalo bi živjeti svečano. Uzvišeno. Ne vući se svijetom kao prebijena mačka. Kinjiti se. Prenemagati. Čekati da prođe ovo sadašnje bezvezno da bi došlo novo bezvezno. Vrtjeti dosadne kanale do u nedogled ili listati video za videom. Obilaziti kladionicu za kladionicom ne bi li se nekako održala razina adrenalina u krvi.
Jednog su profesora đaci upitali: Kako uspijevate dolaziti na predavanja tako opušteno i vedro? To mu je bila prigoda za objašnjenje svoje nade. Govorio im je o životu prije Krista i životu s Kristom. U jednom je trenutku, gotovo slučajno, Krist ušao u njegov život. Osjetio je njegovu prisutnost u prisutnosti jednog svog kolege. U titrajima njegova lica uhvatio je titraj Kristova živog i slavnog Lica. A onda je posegao za Kristovom riječju. Čuo je: „Tko hoće ići za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i ide za mnom.“„Što koristi čovjeku da zadobije sav svijet, a svoj život izgubi?“Do tada je tražio zadobiti svijet, tj. svoj život. I sve je bilo uzaludno. Kilavo. Bezlično. Kristov je križ sve promijenio. Njegova žrtva života učinila je da više ne živi za sebe, nego za Onoga koji je za njega umro i uskrsnuo, da živi za druge. A to je žrtva iz dana u dan, iz časa u čas.
Žrtvovanje čini sve uzvišenim. Svako i najmanje djelo, kada se čini kao mala žrtva, postaje veliko. Silno. Svima je tako. Nije samo onima koje je Krist zahvatio. Svi osjećaju da su važni, dobri, osmišljeni kada se žrtvuju. Kristovi vjernici to do kraja shvaćaju. Učiti je žrtva. Sjediti u razredu je žrtva. Govoriti je žrtva. Biti na suncu je žrtva. Slušati druge je žrtva. Sve je uzvišena žrtva. Dragovoljna žrtva sve uzdiže na višu razinu. Kristovi vjernici vjeruju da uzdiže na nebesku razinu. U vječnost. U vječni spas. Ali ne samo to i isključivo to. I na zemlji daje Krist već stostruko. Daje biti. Daje vedrinu. Daje mir. Slobodu. Smisao. Svečanost. Slavu. Slavni križ...
Taj su dan obrađivali njemačku mistiku iz 13. i 14. stoljeća pa im je pročitao isječak iz Poučnih govora Meistera Eckharta: „Pravi i savršeni posluh jest krjepost nad svim krjepostima, i bez ove se krjeposti ne može zbiti ni činiti nijedno djelo, ma kako veliko; kao što je s druge strane, ma kako maleno i kako neznatno djelo vrjednije kad je učinjeno u pravom posluhu, bilo to čitanje ili slušanje mise, molitva, razmatranje, ili što god možeš zamisliti. Uzmi opet neko djelo, koliko hoćeš nevrijedno, bilo to što mu drago: pravi ti ga posluh čini plemenitijim i boljim. Posluh na svaki način u svim stvarima postiže ono najbolje. Gdje čovjek u posluhu izlazi iz svoga ja i odriče se onoga što je njegovo, baš tu Bog mora nužno nanovo ući; jer ako netko neće ništa za sebe, za nj Bog mora htjeti na isti način kao za sebe. Gdje ja neću ništa za sebe, tu Bog za mene hoće. Sad pazi! Što on to mjesto mene hoće? U onomu što ja napustim od svoga ja, mora on nužno htjeti umjesto mene sve ono što on hoće za sebe sama, ni manje ni više, i na isti način za koji hoće za sebe.“