Društva bez Boga svršavaju u ništavilu


Nihilizam je u biti najoštrija oprjeka svake revolucije, a zapravo je u biti čedo svake revolucije, kad ubijanje prijeđe u „industriju smrti“, kad krilatice revolucije postaju nesnošljive.

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan, Katolički tjednik

Na primjeru Francuske revolucije i vođa toga pokreta zorno se dade odčitati kako svaka revolucija u konačnici guta svoju djecu. Glavni korifeji Revolucije završili su pod sječivom giljotine. Revolucija se u svim udžbenicima slavi kao dan slobode i emancipacije ispod vlasti kralja i njegovih pristaša. Proglašena je jednakost, bratstvo i sloboda svima, a zapravo je provodila takav teror i brutalnost, barbarizam, dotada nezapamćen u civiliziranoj Europi. Nije uspostavljena ni jednakost, ni sloboda, ni bratstvo svih, nego strahotna brutalnost i jakobinski teror protiv svih koji su bili nelojalni, iole sumnjivi. Prozvali su se jakobincima jer su se okupljali u dominikanskom samostanu Sv. Jakova u Parizu.

U pokrajini Vendée revolucionarne su garde 1793. izvršile prvi genocid u Europi nad pučanstvom, pri čemu je pobijeno više od 300 000 (!) katolika i pristaša kralja što su nosili znak Srca Isusova i natpis Bog je Kralj. Za mladoga korifeja revolucije A. Malraux, ministar kulture u vladi de Gaullea, rekao je da je taj „nagovijestio komuniste, ali i fašiste te jednu jedinstvenu partiju“ koja vlada svime. Francuska revolucija - preteča svih potonjih totalitarnih režima.

Muževna žena i ženstveni muškarac

Maximilien Robespierre, protagonist Revolucije, vođa jakobinaca, prozvan je od prijatelja i neprijatelja Nepotkupljivi.

Može ga se staviti za antipoda Sv. Ivani Orleanskoj. Postoje zapanjujuće sličnosti između ta dva lika, jedne muževne žene i ženstvena muškarca. Oboje su bili otprilike godinu dana na vrhuncu svoje moći, oboje su njihove Crkve, rimska i republikanska, izopćile i smaknule, jednu na lomači, drugoga pod giljotinom. Njih dvoje se na neobičan način dopunjuju: 

Ivana je Orleanska 1429. uspostavila sveto kraljevstvo u Francuskoj. Ivana - glavni čimbenik koji je stvorio uvjete da se francuski Dofenu Reimsu okruni i pomaže kao kralj, Božji zastupnik u narodu, po uzoru na starozavjetne kraljeve. Robespierre je dokinuo kraljevstvo šaljući jednom zauvijek kralja, pomazanu glavu, pod giljotinu. Time je u Francuskoj prekinuta veza između Neba i Zemlje, nastupa vrijeme laicizma, do danas. Namjesto kraljevstva „po Božjoj volji“ uspostavio je kvazi-svetu demokraciju.

Istočni grijeh revolucionara

"Zar ne smije neka ideja upravo kao i fizički zakon uništiti sve što joj se ispriječi na putu?... Duh svijeta služi se na duhovnoj razini našim rukama kao što se na fizičkom polju služi vulkanima i poplavama. Koja razlika umiru li ljudi od epidemije ili od revolucije? Da bi se došlo do najjednostavnijih načela, stajalo je to milijune pojedinaca glave i života koji su na tome putu nestali. Nije li normalno da u neko vrijeme kad je tijek povijesti brži i više ljudi ostane bez glave?" – riječi je izgovorila usijana glava Revolucije, mladi Saint-Just koga je na kraju progutala revolucija i giljotina. Doda li se tim riječima i polurečenica: "... naime sve to izdržati te pritom ostati pristojan...", eto nas 150 godina poslije, ne u Parizu, nego u Berlinu. Riječi je izgovorio H. Himmler u govoru kojim opravdava Holokaust nad Židovima!

Odakle protagonistima revolucije ideja kako imaju u rukama pobjedničke zakone povijesti? Gdje se izgubila grižnja savjesti? Odakle Robespierreu slika kako je on Krist na križu koji besmisleno trpi i nikoga ne spašava niti otkupljuje? Svi su oni htjeli bolji i ljepši svijet, a ostavili iza sebe rijeke krvi. "Počinjena je pogrješka u načinu kako smo stvoreni; nešto nam manjka, ne mogu to imenovati, ne možemo to sebi iščupati iz nutrine, i zašto bismo kidali svoju utrobu?"

Postoji dakle stanoviti istočni grijeh, macula originalis, ljudske egzistencije u svakom revolucionaru. Na kraju ne ostaje ništa osim gologa nihilizma kao droga koja ne samo ima spremnu bolnu utjehu, nego podaruje i stvarnu viziju: "Ubilo se 'Ništa', stvorenje je njegova rana, mi smo kaplje njegove krvi, svijet je grob u kome 'Ništa' trune."

Zadnja riječ

Nihilizam - zadnja riječ. Sjetimo se tragičara, pjesnika i filozofa Philippa Mainländera, Schopenhauerova učenika, koji je vjerovao samo u ništavilo. Davno je prije E. Ciorana povukao demonske posljedice europskog nihilizma, čak i načinom izbora vlastite smrti. Prvoga travnja 1876. objesio se na posve morbidan način: Tek što su izišli iz tiska prvi primjerci njegova glavnog filozofskog djela, naslagao ih je kao potporanj za noge te se objesio – na posve originalan način. Nihilizam je u biti najoštrija oprjeka svake revolucije, a zapravo je u biti čedo svake revolucije, kad ubijanje prijeđe u „industriju smrti“, kad krilatice revolucije postaju nesnošljive.

Robespierre je rekao: "Revolucionarna je vlast despocija slobode nad tiranijom." Postoji li despocija slobode? Tiranija slobode? Protuslovlje u sebi! Revolucija kao anonimni proces znanstvene nužnosti i uzvišena besmisla? Revolucije su gutale ne samo svoju djecu, nego su se iznutra izjedale i praznile. One su rušile i društvene odnose, ali su potrošile i uništile predodžbu o čovjeku kao slobodnu i suverenu biću.

Suverenost - biti suveren - pojam vezan izvorno uz kralja kao suverena. Francuski kralj bijaše pojam kralja. Njemački je car Friedrich II. rekao kako su svi drugi kraljevi u odnosu na francuskoga sitni plemići. Da bi se uklonilo kraljevstvo u njegovu zapadnom sakralnom liku, trebalo je giljotinirati jedinoga pravog kralja. Nakon tog kralja nema više ništa sveta u vlasti, nema onoga tko bi bio integralna osoba, poveznica Neba i Zemlje.

Prema francuskim klasičnim dramatičarima, kralj je bio "čovjek za sebe", čovjek par excellence, jedini sposoban iskusiti ljudsku bol i sreću. Revolucija pak umuje: "Svi smo mi lutke, lutke koje drugi vuku na svome koncu. Mi smo ništa, ništa smo svi mi odreda. Mačevi smo kojima se duhovi bore, samo što se ne vide ruke, kao u bajci."

Postrevolucionarne su egzistencije i pojave ništavila, nitko i ništa. Treba se tomu ništa suprotstaviti, podignuti glas. Revolucija je dance macabre, bal i pir velikih riječi. Robespierre se prije uhićenja htio ubiti, ali se samo teško ranio. Kad mu je netko neposredno prije giljotine htio obrisati krv s usta, odgovorio je: "Hvala lijepa, gospodine!" Sam je naredio ukidanje svih oblika uljudbe iz kraljevske Francuske. Za revolucionara koji je nastupio s jednom jedinom mišlju sada činimo sve novo, postalo je u smrtnom času jasno kako postoji humanost i pristojnost, onkraj politike i terora.

Veliki inkvizitori nevjere

Heinrich Heine, njemački romantičar, pjesnik i lirik, rodio se neposredno nakon Francuske revolucije. Bio je nemiran i revolucionaran duh. Izdanak romantike, podrijetlom Židov. Da bi otvorio odvjetnički ured, krstio se kao protestant. Da bi se vjenčao u Katoličkoj Crkvi, prešao je na katolicizam. Do vjere nije držao. Pred kraj života doživio je obraćenje. U svojim Priznanjima naziva ateiste Feuerbacha, Daumera, Brunu Bauera te njihova još "zadrtijega prijatelja" Marxa "monasima ateizma" i "velikim inkvizitorima nevjere". Za njega su oni "bezbožni samozvani bogovi". I (pre)poručuje svima da pročitaju u Knjizi proroka Danijela slom kralja Nabukodonozora čiji je sunovrat počeo u trenutku kad je obeščastio i spalio Hram i Svetinju nad svetinjama u Jeruzalemu. Pretvorio se u neman što pase travu.

Proročki predviđa Heine kako filozofski obrazovane i školovane legije marširaju, legije "koje u pojavnom svijetu ne žele čuti ništa o pobožnosti. Nema više ni trunka pijeteta, oni nemilice mačem i sjekirom ruše i prekapaju tlo našega europskog života kako bi iskorijenili i posljednje žile europske prošlosti".

Nakon svoga obraćenja - na smrtnoj postelji - Heine vidi zakrabuljenu osobu kako sa sjekirom u ruci provodi novi, ateistički i komunistički "spasenjski nauk". Pristaše tog nauka raspolažu s apsolutnim znanjem o jedinom putu za ovozemaljski spas i otkupljenje čovjeka. I stoga im je dopušteno svako sredstvo za postizanje tog cilja. "Bezbožni samozvani bogovi" zdesna i slijeva temeljito su izveli - prema Heineovim pretkazivanjima - svoje djelo uništavanja i zatiranja svega pozitivna i kulturna u Europi, ali i svijetu. Nismo li tomu svjedoci u posljednjih stoljeće i pol? „Ako Boga nema, sve je dopušteno“, rekao je Dostojevski.

Heine je bio nevjernik. U bolesti je doživio pročišćenje patnjom Božjega Sina. To je utjeha za sve! On svjedoči: „Na put spasenja nije me dovela ni neka vizija, ni serafska ekstaza, ni glas s neba, niti nekakav neobičan san, niti neko čudo. Svoje prosvjetljenje zahvaljujem jednostavno čitanju knjige: Jedne knjige? Da, to je stara, jednostavna knjiga, skromna kao i priroda, naravna kao i priroda. Knjiga koja izgleda svagdanja, skromna i nezahtjevna, kao sunce koje nas grije, kao kruh što nas hrani – ta se knjiga zove jednostavno Knjiga, Biblija. S pravom se naziva i Sveto pismo. Tko je izgubio Boga, može ga ponovno pronaći u toj knjizi. Tko ga nikada nije poznavao, zapuhuje ga lagani dašak Božje riječi s njezinih stranica. Židovi, koji su inače veliki znalci u pitanjima dragulja, dobro su znali što su učinili kad su za požara koji je progutao drugi Hram, ostavili na cjedilu sve zlatno i srebrno posuđe...samo da bi spasili Bibliju."

Što je monoteizam donio?

Svjedoci smo ponovnoga oduševljenja za bogove grčkoga Olimpa, za rimska božanstva. Nedavno je na njemačkom tiskana Enciklopedija za slobodne duhove i one koji to žele postati, gdje se pod pojmom monoteizma tvrdi: Monoteizam "ima smrtonosne posljedice jer se s predodžbom jednoga Boga povezivala posljedično i predodžba o pravoj i krivoj, istinitoj i lažnoj religiji, razlučba koja do pojave monoteizma na sredozemnom području među kulturonosnim narodima uopće nije bila poznata... Sa svojim krutim i nepomirljivim razlikovanjem između 'istinit' i 'lažan' monoteizam je unio u svijet mržnju, sukob te pojam grijeha." Autori se pozivaju u svojim zaključcima na egiptologa Jana Assmana.

Potom tvrde kako je u poganstvu vrijedilo načelo "Živjeti i pustiti živjeti". Pitamo se odakle nesnošljivost kod pripadnika bojovnoga ateizma ako su im ideali antički, mirni život i idilični suživot? Čovjek se pita zašto je šaroliki grčki, rimski, egipatski, babilonski svijet bogova onako brzo iščeznuo s lica zemlje?

Zašto danas nijedna država, nijedan grad ni pleme nema svoj panteon, svoje svetište, svoj kućni oltar? Zaboravljamo na obrednu praksu u poganstvu. Hannes Stein piše u knjizi Mojsije i objava demokracije: "Ljudske žrtve bile su upravo značajka kojom su se odlikovale visoke kulture... Kananejci su bacali svoju djecu u užarene peći jer se to sviđalo Molohu. Egipćani su pored boga Sunca štovali i božicu Hator koja je u mraku gazila po ljudskoj krvi kao po grožđu u tijesku. Asirci i Babilonci gradili su svoje velike gradove oko golemih prostranstava za klanje, na kojima su pobožni svećenici pjevali zvijezdama slavu i hvalu prije nego bi prerezali grkljane krasno oblikovanim i odraslim mladićima."

Na oltarima primitivnih društava tekla je ljudska krv. Sjetimo se ljudskih žrtava kod Azteka, južnoameričkih Inka i drugih kultura prije dolaska Europljana na američko tlo, dok Jahve, Abrahamov Bog to ne dopušta, makar je Abraham, kao dijete svoga vremena, bio i na to spreman. Kršćani su u Rimskom Carstvu proglašavani ateistima, bezbožnicima, stoga što je u antičkom svijetu i religiji država bila svojevrsna "crkva" koja je nadgledala religiju.

Peter Watson, engleski mislilac i publicist, napisao je opus magnum Epoha ništavila (2014.) nudeći prikaz ideja od Nietzschea do Dawkinsa. Sam se izjašnjava kao ateist. U djelu nudi slijed nihilističke misli u minulih 150 godina. Kanadski filozof Charles Taylor u svome glavnom djelu A Secular Age (Sekularno doba) žali se što suvremenom čovjeku manjka ono bitno, vitalno, što mu podaruje osjećaj cjeline, ispunjenosti, smisla, a to je vjera, to je Bog.

Uspjeli, osmišljeni život, tvrdi on, moguće je postići samo u kršćanstvu, prema uzoru Isusa Krista. Bez onostranosti, bez Svetoga, čovjek je ograničen samo na zemaljske vrijednosti te ostaje u bitnome zakinut. Potreba za smislom može se zatomiti jedino ponovnim oživljavanjem transcendencije, Boga i Božje opstojnosti u životu i svagdanu. Bez Boga sve svršava u ništavilu.