Teološki pogled

Gdje je pravi mir i odmor?


Živimo u pomutnji duhovnih i moralnih vrijednosti u društvu ali i u Crkvi. Treba nam primjer Pavla ili Ivana, osoba koje žive „istinu u ljubavi“ (Ef 4,15) da nas iščupaju iz naših protuslovlja te sukoba sa samima sobom.

Piše: dr. fra Tomislav Pervan

Vrijeme je godišnjih odmora. Sezona kad milijuni vozila kreću, kotrljaju se cestama i autocestama diljem svijeta, u kolonama, desetcima kilometara. Napose u Europi gdje svatko žudi iskoračiti iz sivila svagdana. Svi žele pobjeći od svakodnevice, uhodana ritma, iskoračiti u slobodu koju nudi tamo neko egzotično mjesto, pješčana plaža, ugodno sunce, novi ljudi. Istodobno je za neke ovo vrijeme vezano uz traume. Napose u poželjnim turističkim „destinacijama“ u kojima se nudi „ludi provod“, raspojasanost, danonoćno opijanje, uživanje u opijatima, razuzdana seksualnost, treštava, zaglušna i nesnošljiva glazba. Domaćima je oduzet mir. Pojedina mjesta na našoj obali uvode posebni ljetni režim, kodeks ponašanja za odijevanje, glazbu. Dubrovnik čak limitira broj dnevnih posjetitelja staroj jezgri grada, pogotovo su strogi spram odijevanja, što je povezano s novčanim kaznama.

Čovjek se s razlogom pita

Čovjek se pita, što zapravo ostaje iza tih „partijanera“ na našim otocima, ili na „festivalu“ ultramoderne glazbe u Splitu (čitaj: velesajmu droge, opijata, alkohola, seksa), gdje danima gradske službe moraju čistiti vodenim topovima i šmrkovima sve smeće i smrad koji iza sebe ostave. Doduše, cijene ulaznica su „masne“, sve se refundira (treba pogledati cijene ulaznica na internetu!), ali tko će „refundirati“ zlo naneseno duhu, duši i tijelu? Takvo je ozračje na sličnim „festivalima“, već od Woodstocka 1969., koji je završio u blatu i glibu, u nesnošljivu smradu, kratkim spojevima elektroinstalacija, poplavi droge, alkohola, opijata; protagonisti su doskora neslavno završili svoje mlade živote (J. Joplin, J. Hendrix i dr.). Tu je uočljiva dijabolička protežnica takvih okupljanja gdje „dia-bolos“ djeluje „rasturivački“, „rastura sve“; osobe razosobljuje, „razvaljuje“, gura u ovisnost i na kraju ubija. Uz to tisuće policajaca mora osiguravati takva okupljanja koja nerijetko svršavaju u nasilju, hladnim i vatrenim oružjem. Sve izmiče kontroli. Jednom riječju, dijabolička intoksikacija mladih, trovanje duše i srca osoba žudnih iskoraka, „iskustava“. U konačnici sve svršava u duhovnoj i duševnoj pustoši, fizičkom urušavanju mladih koji nisu više sposobni ni za što u životu. 

Koja je pak i kolika razlika svjetskih okupljanja mladih koja su započela za pape Ivana Pavla II., sredinom osamdesetih godina! Ili pak okupljanja mladih ovdje u Međugorju u prvom tjednu kolovoza. Brojka se kreće oko 50 tisuća. Dolaze iz 70-ak zemalja, odasvud, u pratnji svećenika. Broj svećenika doseže 700, što je više od jednoga promila svećenika u Crkvi! Danonoćno ispovijedanje, slavljenje Gospodina, pjesma, molitva, klanjanje Presvetom. Nema droge ni opijata, nema policije, osim prometne koja ravna promet. To bismo mogli zvati prema Poslanici Efežanima trijeznom „opojenošću Duhom Svetim“ (Ef 5,18: „sobria ebrietas“). Ne hrane se „sakramentima“ Zloga, već „lijekom besmrtnosti“, kako nazva euharistiju Sv. Ignacije Antiohijski, mučenik. Odlaze doma da bi se ponovno iduće godine vratili, gdje sunce prži i žeže, ali ništa nije teško ni naporno, ni vožnja autobusima iz dalekih Litve, Latvije. Svjesni su, ovdje su kod Gospodina Isusa udomljeni, Krist nadahnjuje svojom ljubavlju i istinom, Krist pokazuje put u život, prožima Duhom u činu pomirenja.

Pomutnja duhovnih i moralnih vrijednosti

Slobodno se može reći, živimo u pomutnji duhovnih i moralnih vrijednosti u društvu ali i u Crkvi. Kardinal Ratzinger je uoči konklava u kojima je biran za Petrova nasljednika otvoreno govorio o „diktaturi relativizma“ koji zahvaća i Crkvu. S najviših crkvenih mjesta čuje se prigovor kako npr. neki njemački biskupi svojim stavovima promiču modernizam gledajući na sekularizaciju i dekristijanizaciju Europe kao nepovratni proces. Za njih je evangelizacija i nova evangelizacija, program Ivana Pavla II. i Benedikta XVI., izgubljena bitka protiv tijeka povijesti, donkihotovska borba s vjetrenjačama. Istine vjere, protivne „mainstreamu“, društvenom konsenzusu, treba reformirati. Traže euharistiju za nekatolike ili vjernike koji nisu u posvetnoj milosti, blagoslov za homoseksualne partnere, euharistijsko zajedništvo s protestantima, relativizaciju ženidbene nerazrješivosti, prihvat izvanbračnih odnosa, ukidanje celibata itd. Na djelu je razvodnjavanje dogme i katoličke istine, protestantizacija Crkve. Za mnoge je crkvene ljude bitnija percepcija u medijima od istina vjere.

Taj relativizam spram istine i morala seže duboko u povijest. Od Adamova pada čovjek je u sebi podvojen u izboru morala i istine. Dobra ilustracija takva stanja jest u Markovu Evanđelju, lik kralja Heroda. Herod se „bojao Ivana znajući da je on pravedan i svet čovjek. Štitio ga je“, bacio ga je u tamnicu zbog Herodijade, žene brata svoga kojom se oženio. „Kad bi ga slušao, vrlo bi se zbunjivao, ali bi ga ipak rado slušao“ (Mk 6,20). Pitamo se, zašto ga je „rado slušao“? Zbog toga što je svatko od nas stvoren spoznati istinu. Izbaždareni smo prema istini! Pokvareni i lukavi Herod mogao je prepoznati da mu je Ivan u lice zborio istinu, jasno, s ljubavlju. Privlačila ga Ivanova istina, ali je istodobno zbunjen. Ivan bijaše prigovor njegovoj savjesti. Treba napraviti životni otklon s grješna puta, prestati s preljubom, vratiti bratu ženu. Herodijada je ubijala njegovu dušu i srce. Herod je žrtva požude i nemorala, zatočenik strasti. Ivan je žrtva Božjih načela i istine. Herod iz slabosti i kukavičluka daje ubiti Ivana, ali ostaje rob strasti. Ivan je mučenik za istinu koju će doskora proglasiti Isus u Govoru na gori, proglas krjeposti, nužne da bi čovjek bio slobodan, u miru sa sobom i s drugima, i na kraju spašen! 

Isus je rekao kako će i nebo i zemlja uminuti, ali riječi njegove, ne, neće nikada uminuti (usp. Lk 21,33). Sveto pismo i Isusova riječ ostaju trajna istina i vrijednost za sve kršćane jer smo uvjereni da je u njima sadržana moja i tvoja istina, istina Božje djece, čija su srca nerijetko premrežena dobrom i zlom, grijehom i krjepošću. Zgoda s Herodom za sve je poučna, iz nje možemo izvući pouku, u poniznosti i poštenju prema sebi, jer u svačijem srcu imamo dva svijeta. Pavao je uzviknuo: „Jao meni! Ne činim dobro koje hoću, nego zlo koje ne želim“ (Rim 7,19). Čini to naime grijeh koji je u meni (r. 20).

Herod je dobra i zorna slika naše sadašnjice i (ne)kulture. Rimski pjesnik Ovid je rekao kako „vidi i odobrava dobro, ali slijedi zlo“. Zbog zla koje je oko sebe širio prognan iz Rima. Naš odnos prema istini nerijetko je shizofren, i da, i ne. U svakom je prisutno ono „rado“, ali i „zbunjenost“. Divimo se velikanima duha i srca, poput Majke Tereze ili Jeana Vaniera, ali smo u odlučnom trenutku kukavelji, ne dajemo ni od svog (su)viška. Od drugih tražimo istinu, svatko bi htio biti prepoznat kao cjelovita osoba. Nerijetko smo obični simulanti u svojim stavovima. Trebamo se odlučiti, kojim putem, kralja Heroda ili apostola Pavla.

Herod nije osoba koju bismo trebali slijediti. Treba nam primjer Pavla ili Ivana, osoba koje žive „istinu u ljubavi“ (Ef 4,15) da nas iščupaju iz naših samonametnutih protuslovlja te sukoba sa samima sobom. Upravo je čovjek na području spolnosti najranjiviji. Ranjava sama sebe i druge, ogrješujući se upravo na tom polju ponajvećma o Stvoritelja koji je dao čovjeku mogućnost stvaranja novoga života. Zbog toga je čovjek na tom polju najnesretniji jer je u raskoraku sa Stvoriteljem. Danas se naime naziva „zlo dobrim“, a „dobro zlim“, kako se davno izrazio prorok Izaija: „Jao onima koji zlo dobrom nazivaju, a dobro zlom, koji od tame svjetlost prave, a od svjetlosti tamu“ (Iz 5,20). Nekoć je seksualni promiskuitet bio javno zlo, tako i spolnost izvan braka, danas je to „normalna“ pojava, pravilo ponašanja. Nevinost, vjernost, čistoća srca, čednost bijahu krjeposti, a danas u očima mnogih to su zaostala, zastarjela ponašanja.

Čistoćom srca protiv moralnih devijacija

Vidimo na sve strane pustoš koju iza sebe ostavlja zloporaba seksualnosti u suvremenom svijetu. Treba biti u ispovjedaonici svjedokom tolikih slomljenih srca, samoće, neispunjenih snova i želja, tragedija osoba koje su tek stupile u brak, a veza pukla nakon nepunih mjesec dana. Prethodno su godinama živjele kao „muž i žena“. Očito, i tu se dia-bolos očituje kao „rasturivač“, jer je nemoguće upoznati osobu u grijehu bluda. Đavao priječi pravu spoznaju. Čovjek je stvoren na Božju sliku, grijehom tu sliku krivotvori (Post 1,26). Sjetimo se Isusova postupka prema preljubnici (Iv 8). Utješna je Isusova riječ: „Ni ja te ne osuđujem!“, i nalog: „Idi i ne griješi više“! (8,11). Milost oprosta nosi sa sobom preobrazbenu snagu. Želim li biti ljubljeno dijete Božje ili posegnuti požudno za zdjelom leće (Post 25,29). Zna Isus što je u čovjekovoj naravi kad u Govoru na gori govori o požudnom pogledu i preljubu u srcu. Zna predobro ranjenost naše naravi.

Upravo zgoda s preljubnicom primjer je uspjele kateheze o grijehu preljuba te čistoći srca. Isus se nije upuštao u nadmudrivanje dokazima s farizejima i pismoznancima onoga jutra, nego je htio dirnuti srce. Nitko se na temelju dokaza, ma kako bili očiti, nije obratio. Ali, dirnu li se strune srca, moguće je osobu obratiti. Tako i u ovom slučaju. Možemo govoriti o Isusovoj „compassio“ i „conversio“ – sućut i obraćenje. Isusu je žao čovjeka, osobe, stoga i poziva na obraćenje. Rekli bismo, zgoda s preljubnicom je evanđelje u minijaturi. Uvijek ide Isus u bit stvari, zna što je u čovjeku (Iv 2,25). Sve stavlja na pravo mjesto, kako je Bog u početku uredio. Bog je stvorio spolnost za pomoć i nadopunu bračnim drugovima te novi život. Isus odlučno i čvrsto upućuje osobu na put čistoće i slobode od grijeha.

Crkveni nauk o spolnosti fino je tkanje koje imamo od postanka svijeta, napose iz usta Gospodina Isusa te spisa Novoga zavjeta. Isus uvijek ide u srž stvari, bit problema. On zabranjuje grijehe protiv naravi ženidbe. Ti su danas brojni i javno u praksi, u saborima ozakonjeni! Isus želi od nas sretne i radosne osobe, dok u grijehu, preljubu, bludu, razvratu, drogi, alkoholu nema radosti. Naša je kršćanska antropologija utemeljena u Isusu Kristu, Novom Adamu, punini Objave (GS 22). Čovjek je stvoren „za slobodu slave djece Božje“ (Rim 8,21). Temelj je tomu na naravnoj i objavljenoj istini, ne u samovolji, činiti što mi se prohtije ili saborskim zakonima.

Svetci su vjerodostojni svjedoci i dokaz istinitosti naše vjere. Oni su ljudsko lice Isusove Radosne vijesti urezane u srca ljudi. Oni su magnet koji poziva na nasljedovanje. Suvremeni svijet radije sluša svjedoke nego učitelje, (Pavao VI., Ev. Nun.,41), učitelje samo zato što su svjedoci. Sv. Petar, prvi papa, u prvoj „enciklici“ podsjeća koliki je čar čista i krjeposna života „koji bez riječi pridobiva čak i one nepokorne Riječi“ života (1 Pt 3,1). Crkva evangelizira svijet ponašanjem, životom, živim svjedočanstvom, vjernošću Gospodinu Isusu, predanošću, slobodom od sila ovog svijeta, jednom riječju: svetošću. Nakana je to apostolske pobudnice pape Franje o svetosti Radujte se i kličite! Na putu svetosti Isus sam stavlja četiri uvjeta. „Ostati u Riječi, postati učenikom, upoznati Istinu, da bi nas Istina oslobodila“ (Iv 8,31.32). Sloboda nije raspuštenost, činiti što hoću, nego u vezivanju uz Isusa, Put, Istinu i Život.

U zgodi s preljubnicom veli se kako se Isus duboko „sagnuo“ te pisao po zemlji, a onda se „uspravio“. Bog nije u Isusu samo „sišao s nebesa i utjelovio se“, nego se i duboko „sagnuo“, postao ponizan do smrti na križu, služeći nam vjerodostojno, prinoseći sebe kao žrtvu za sve, u božanskoj ljubavi i predanju. Želimo li slijediti Isusa kao dobrog Samaritanca, moramo se zaputiti i činiti ono što učini Samaritanac. Svijet je (za)pao među razbojnike, naše je liječiti i vidati mu rane Kristovom ljubavlju.