Piše: dr. fra Tomislav Pervan, OFM

Čovjek želi iskoračiti iz svoga svagdana, svagdanje žabokrečine. Makar imao crkvu ili kapelicu u blizini, možda iza ugla svoje ulice, on se zapućuje na posebna mjesta za koja je čuo, gdje je moguće iskusiti milost i blizinu Neba, gdje se duša naprosto odmara i napaja, a tijelo prima novu snagu, gdje mu je istinski zavičaj i topli dom.

U trajnom egzodusu

Još tamo od Abrahama biblijski je čovjek putnik, hodočasnik, u trajnom „izlasku“ – egzodusu. Abraham mora na put bez povratka, u daleku Palestinu iz Mezopotamije, dok Odisej nakon Trojanskoga rata za kaznu godinama luta morima da bi se vratio u rodnu Itaku gdje ga nitko više ne prepoznaje, osim vjernoga psa. Izraelci moraju u Egipat, u ropstvo iz kojega ih sam Gospodin preko Mojsija spašava. Vodi ih u pustinju s nakanom da s njima sklopi Savez uzajamne vjernosti. Narod postaje Izlaskom povijesni subjekt. Taj Savez je vezivanje uz Boga, Bezuvjetnoga, koji nudi trajnu vjernost, ostane li narod Bogu vjeran. Nakon nevjere i otpada u pustinji moraju svi izumrijeti da bi novi naraštaj unišao u Obećanu zemlju. Ušavši pod Jozuom u Obećanu zemlju, nisu se znali služiti darovanom slobodom, nisu se dali voditi niti odgojiti da budu Božji narod pa su stalno bili kažnjavani zbog idolopoklonstva.

Sveto mjesto, daljina, tuđina, prostor Svetoga, novo ozračje dobrodošla su prigoda i nebeski zaslon za ispovijed, duhovni razgovor, za iskorak i obraćenje

Egzodus-izlazak nosi sa sobom nužnost obraćenja, novoga života. Ulazak u darovanu slobodu. Upravo kao i hodočašćenje. Na kraju hodočašćenja, na cilju, dolazi do susreta koji plodi temeljitim obraćenjem i obnovom saveza-zavjeta Bogu (u nas, krsnoga, ženidbenoga, redovničkoga zavjeta ili svećeničkih obećanja). Bitan je u svemu prekid sa „starim svijetom“,starim načinom života i navadama, kidanje veza s grijehom i vezova sa starim„bogovima i faraonima“ kojima su služili u „kući ropstva“ili pak u osobnom životu. Stoga je u Izraelu promašen projekt s kraljem i kraljevima koji nisu ništa dobra donijeli ni sebi ni narodu. Vodili su ga u propast, i što je znakovito, na kraju povijesti kraljeva, zadnji kralj biva oslijepljen. Doveli su sebe i narod u slijepu ulicu, u povijesno bespuće i bezizlaznost jer su odbacili Boga kao Gospodara.

Novi Božji narod

Zato sve mora nanovo započeti u ponovnome progonstvu – u Babilonu. Tu započinje novo vrijeme. Oslobođenje, međutim, nije nikada u pravom smislu uslijedilo. Isus je došao donijeti puninu slobode i spasenja, ali je bio odbačen uz pomoć rimske vlasti. U Isusu se uspostavlja Novi savez koji bitno mijenja partnere, stvara se novi Božji narod, ne na temelju „tla i krvi“, nego egzistencijalnom poveznicom s Isusom Kristom, vjerom u Isusa Krista. Taj je novi Savez izrijekom savez čovjeka pojedinca s Bogom u Isusu Kristu, što onda susljedno tvori Crkvu. To je horizontalno i vertikalno vezivanje, prema gore i prema bližnjima. Isus ne naviješta nikakav idealan sustav, nego stvara novu realnost – Božje kraljevstvo već ovdje na zemlji. Isus ne predlaže, on poziva, gotovo zapovjednim načinom: „Novu vam zapovijed dajem.“ Ta nova zbiljnost, ta nova zapovijed stoji u uskoj poveznici s čovjekovom naravi i čovjekovim traganjem za istinom i smislom. Jer oprjeka robovanju nije sloboda, nego posluh istini i Isusovu glasu! Tako Pavao Rimljanima.

Hodočašće svagdanje

Hod i hodočašćenje, biti na putu, biti u trajnom egzodusu jedna je od značajka u židovstvu ali i za ljudsko biće uopće. Za Židove hodočašćenje bijaše sastavni dio njihova života i bogoslužja; imamo cijeli niz hodočasničkih psalama koje su pjevali uspinjući se prema Jeruzalemu, Svetom gradu. „Obradovah se kad mi rekoše idemo u dom Gospodnji! Eto, noge nam već stoje, na vratima tvojim, Jeruzaleme! Jeruzaleme, grade čvrsto sazdani, kao u jedno saliveni. Onamo uzlaze plemena, plemena Gospodnja, po Zakonu Izraelovu, da slave ime Gospodnje“(Ps 122).Ili pak, komu ne zvuči umilno u ušima, komu nije toplo oko srca kad sluša ili moli: „Kako su mili stanovi tvoji, Gospodine nad vojskama! Duša mi gine i čezne za dvorima Gospodnjim! Srce moje i tijelo moje kliču Bogu živomu.“Ili pak: „Hodimo u dom Gospodina koji stvori nebo i zemlju“(Ps 84).

Prizor, slika putovanja, hodočašćenja u Gospodnje svetište zacijelo je zbirni pojam cjeline biblijskoga vjerovanja; u žarištu misli i žudnja jest Jeruzalem, grad snova, grad iz mašte, ovozemni zemljovid, topografija Svetoga, u židovstvu ali i u kršćanstvu. Zato mnogi žele hodočastiti u Svetu zemlju. To utiskuje u dubinama duše i srca, cijeloga bića, nešto neizbrisivo, snažno. Pa i danas obred posvete crkve u liturgiji prepun je biblijskih dojmljivih slika.

U Hramu

U Starom zavjetu David je naumio, a njegov je sin Salomon sagradio središnje svetište u Jeruzalemu za sva plemena Izraelova. Vremenom su sva ostala svetišta postala suvišna, izgubila su svoje značenje. Odsada je postojao samo jedan Hram. Pa i kad su u potonjim stoljećima podizane sinagoge kao mjesta okupljanja na molitvu (nešto nalik našim današnjim župama i župnim bogomoljama) po cijelom ozemlju Palestine i dijaspore, središnji Hram u Jeruzalemu bijaše Dom Božji, sveto mjesto, par excellence.On bijaše zavičaj duha, tek se u njemu pojedinac, vjernik osjećao doma, kod kuće, imao je osjećaj pripadnosti Bogu i narodu. Nemoguće je da je dom negdje drugdje, a ne ondje gdje Bog prebiva! Dvanaestogodišnji Isus odgovara svojim roditeljima da mu je biti u „kući Oca svojega“,u Hramu, ne u nazaretskoj sinagogi, makar je i nju redovito subotom pohađao. Prva Isusova riječ u Lukinu evanđelju odgovor je začuđenoj Majci, a odnosi se na Oca i Hram kao Očev dom. Tu je on udomljen, to je njegov zavičaj, ne u Nazaretu. U Hramu Luka završava svoje evanđelje. Marija pak, Isusova majka, na temelju onoga što još pamti od susreta s Anđelom u Nazaretu – jer je sve to pohranjivala u svome srcu i o tome razmišljala – zna smjerokaz i domet riječi svoga Sina, jer su svi u Hramu bili zaneseni razumnošću i odgovorima Isusovim (Lk 2,47).

Stoga je Hram u biblijskoj vjeri „sveto mjesto“ gdje Bog prebiva. U racionalnoj religiji – npr. u protestantizmu – crkve su mjesta za propovijed i molitvu, dok je biblijska religija – otkako se Gospodin ukazao u gorućem grmu Mojsiju u pustinji – religija svetoga mjesta. Ondje je naime Gospodin-Jahve progovorio iz grma Mojsiju da izuje svoju obuću jer mjesto na kome stoji sveto je tlo (usp. Izl 3,5).

Od toga trenutka u sadržaj biblijskoga vjerovanja spada, ne samo jedan Bog i njegov sveti narod, nego također i sveto mjesto njegova boravka, mjesto gdje Sveti prebiva. Taj temeljni osjećaj za posvećenu zemlju, sveto tlo, spada na bitnu protežnicu Božjega boravka među ljudima, i u biblijskoj religiji kao i katoličkom vjerovanju.

Paradoksalnost biblijskoga vjerovanja

Vjera koja ima svoje središnje Svetište, sveto mjesto, u sebi uključuje i hodočašćenje na to sveto mjesto i sveto tlo. Ako naime Bog ondje boravi, treba ga pohoditi, pokloniti mu se i moliti, utjecati mu se da na nas izlije svoj blagoslov u svome svetištu. To u sebi uključuje razlikovanje svetoga i nesvetoga prostora, to je razlikovanje između svetoga i profanoga na novoj razini. Između toga nalazi se čovjekova žudnja, čežnja o kojoj zbore mjesta iz psalama: „Duša mi čezne i gine za dvorima Gospodnjim!“

To je paradoksalnost biblijskoga vjerovanja. Sveto mjesto, nepoznato, daleko, daleki Božji hram, mjesto za kojim vjernik žudi, koje treba pohoditi barem jednom u životu ili ako je moguće, jednom godišnje, za velikih blagdana i slavlja. To sveto mjesto istinski je i pravi zavičaj. Zavičaj kao mjesto u slućenoj daljini, tuđini. A Bog, taj moj/naš Bog, nebeski Otac, susreće se sa svakim klanjateljem, kao na putu u Emaus. Zavičaj nije nešto svagdanje, nešto nadohvat ruke. Na hodočasničkim mjestima pojedinci nerijetko dožive milosti o kojima su samo sanjali. Iz osobnih priznanja i svjedočanstava hodočasnika u Međugorju toliki su nakon pohoda svetim mjestima izmolili, isprosili, dobili žuđeno potomstvo, životnoga partnera, ozdravljenje od teške, nerijetko neizlječive bolesti. Toliki su se bračni drugovi izmirili, tolike obitelji ponovno su našle zajednički jezik i suživot. Hodočasnici, pa nerijetko i oni nagovoreni na hodočašće, iskuse na svetom mjestu „udar“ milosti, oganj Duha Svetoga, nevjerojatne stvari, nose sa sobom nezaboravna iskustva Božje blizine, Duha Svetoga. Na tim mjestima postaje zbiljnost što molimo na Duhove, u drevnoj Posljednici iz 12. stoljeća: „Nečiste nas umivaj, suha srca zalivaj, vidaj rane ranjenim. Mekšaj ćudi kamene, zagrij grudi ledene, ne daj nama putem zlim.“

Ruše se u srcima blokade i zidovi, podižu se mostovi, sasušeno srce postaje plodno tlo, otvaraju se usta i srce na hvalu i molitvu. Naveli smo primjer dvanaestogodišnjega Isusa. Ono može postati primjer da mladi postanu svjesni životnoga poslanja i poziva. Hodočašćenje pruža mogućnost nadilaženja obiteljskih nesuglasica i napetosti, a toliki su osjetili upravo na svetim mjestima milost i dar poziva za duhovni stalež. Gospodin ih je snažno zahvatio i nisu se mogli oduprijeti njegovu zovu i pozivu.  

Punjenje životnih akumulatora

Sveto mjesto, daljina, tuđina, prostor Svetoga, novo ozračje dobrodošla su prigoda i nebeski zaslon za ispovijed, duhovni razgovor, za iskorak i obraćenje. Lomi se nutarnja zatvorenost, nestaje šutnje, led se otapa, otvara se srce i biće za Gospodina i bližnjega. Pa i sama priprema za hodočašće nosi sa sobom iščekivanje, napetost i stanovitu promjenu u hodočasniku. Novi susreti, nova iskustva, temeljit ispit savjesti, suze okajnice te ispovijed kao priznanje životnih promašaja. Hodočašćenje kao znamen putujućega Božjega naroda, o kome primjerice govori Poslanica Hebrejima. Sam Isus veli za sebe da je on u osobi „Put, Istina i Život“. To je sušta oprjeka besciljnomu lutanju mnogih naših suvremenika po raznim turističkim ''destinacijama'' i ponudama. Na hodočašću vjernik osjeća da je manje zahtjevan, može oskudijevati, skromniji je i ponizniji, susretljiviji, zahvalniji. Komu je život dugo, predugo putovanje s jasnim ciljem, svaka je životna postaja dio preporoda, obnove, pa se i žrtve te promašaji lakše podnose u svjetlu konačnoga cilja.

Hodočašćenje je poput istraživanja neistraženoga, kušanja neiskušanoga. Sv. Ignacije Lojolski je rekao kako dušu ne siti mnogo znanja, nego kušanje iznutra, srcem, bićem. Živimo u vremenu digitalizacije, informatike, sve se može „uguglati“na zaslonu, u slici, znamenkama, tekstovima. Živimo u vremenu copy-paste, što ipak ne usrećuje, nego osobni hod, prolazak kroz vrata spoznaje, osobno iskustvo, upravo u biblijskom smislu riječi, kao u proroka Hošea: „Težimo da spoznamo Gospodina, kao zora pouzdan mu dolazak“ (6,3). Nema tu ništa neosobna, naučena. Isus je svojim suvremenicima upravo to prigovarao. Imali su silno znanje, propise, tumač, obrede, ali bez osobne, egzistencijalne pogođenosti. Mnogo govora, malo hrane za život.  

Na tome putu može nam pomoći i promišljanje Poslanice Hebrejima koja jasno veli kako vjernicima predstoji dugi put (usp. 10,36; 12,1 sl.), kako treba odložiti svaki teret i grijeh koji nas sapinje. Treba uspraviti koljena klecava, ruke klonule, poravnati staze (12,13), imati jasne orijentire pred očima (12,1), da ne bismo promašili cilj, jer neki su već zakasnili (4,1), drugi pak odlutali (3,10). Posljedice su rezignacija, nezadovoljstvo, lijenost (6,1), nestrpljivost (10,36), strašljivost (10,39) ili pak zanemarivanje bogoslužnih sastanaka (10,25). Ljeto i ljetni praznici dobrodošla su prigoda za punjenje životnih akumulatora na svetim, hodočasničkim mjestima i svetištima. Bit ćemo na gubitku ako to ne iskoristimo.