Riječ za život

Križ nas veže i spaja


Svi ti križevi, laminini, koji su u nama, po Kristu su. Po Logosu. Nutarnjoj logici. Onaj „izvanjski“ križ, zaboden na Golgoti, postoji da bi ojačao sve te nutarnje, dao im sposobnost izdržati navalu smrti, raspadanja, zla, nepravda, požuda, vražjih zavođenja.

Piše: Bazilije M./Katolički tjednik

Dubrovački trubaduri su nas dugo razveseljavali svojim pjevnim i vedrim pjesma. Jedna od njih je Ljubav je bol. Ponekad ju pjevamo na vjenčanjima. A možda još ima onih kojima jednostavno doleti u dušu i pjevuše je onako. Na svijetu nikog nemam/ Samo ljubav.// Ljubav je bol na srcu mom/ Ljubav je preteška bol// Ljubav nas veže i spaja/ Samo ljubav// Dome moj, raju moj/ Gdje vladam dan i noć/ Sunca žar, cvijeća čar/ Daje ti božansku moć.

Nedavno su znanstvenici otkrili jednu stanicu u našem tijelu koju su nazvali laminin. Ona služi kao ljepilo u cijelom tijelu. Na početku, pri oplodnji, naše se stanice razdvajaju, u dvije, četiri i tako u nedogled. Između njih je protein, laminin, koji je u obliku križa i on sve drži na okupu. Tih je križeva bezbroj. Podsjećaju na onu mrežicu koju koristimo u postavljanju fasade. Ona veže smjesu koju nanosimo, a ujedno i tu smjesu veže uza zid na koji se nanosi. Kada se taj protein, laminin, pogleda kroz snažni sitnozor, vidimo ga, doslovno, kao svjetleći križ. Najžarči je u samom križištu.

Križ je bol. Preteška bol. Križ nas veže i spaja. Prihvaćanje svoga križa, dan i noć, iznutra nas drži na okupu. Ujedno nas povezuje s drugima. Križ je ljubav koja ne traži svoje. Krist je na križu raširio ruke od prsta do prsta (M. Dizdar), da nas uveže, da se ne razdvojimo u svojoj različitosti. I ne samo različitosti. Različitost je velika razdvojnica, ali ne bi bila toliko pogubna, da ne postoji zlo. Zloća nas najdublje razdvaja.

Ljubav u kojoj nema križa, nema snagu čvrsta lijepljenja.

Zapljušti kiša, navale bujice, dunu vjetrovi i navale na tu kuću i ona se sruši. I bijaše to ruševina velika.

Lijepa je zaručnička i bračna ljubav, ali bez božanske moći, moći umiranja sebi, dopuštanja da nas drugi razapinje, sva njezina ljepota brzo iščezne. Izgubi snagu. Ostaje ruševina velika.

Sv. Pavao je govorio da u Kristu sve (po)stoji. Svi ti križevi, laminini, koji su u nama, po Kristu su. Po Logosu. Nutarnjoj logici. Onaj „izvanjski“ križ, zaboden na Golgoti, postoji da bi ojačao sve te nutarnje, dao im sposobnost izdržati navalu smrti, raspadanja, zla, nepravda, požuda, vražjih zavođenja. Krist je uskrsnuo. Ljubav je pobijedila zlo. Bol, preteška bol, donijela je zdravlje. Spasenje. Ljubav nas veže i spaja! Samo ljubav! Za vječnost. Dome moj, raju moj! Kakva je to ljubav koja nije za vječnost? Ljubav se ne miri s razdvajanjem i smrću. Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Zar progonstvo, nevolja, glad, golotinja, mač, pogibao? Ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni dubina ni visina, niti ikakvo drugo stvorenje neće nas rastaviti od ljubavi Kristove! Tako pjeva Sv. Pavao koji je raspet s Kristom. Svjesno je, u vjeri, u svom tijelu nosio križ Kristov. Onaj „izvanjski“ ujedinio se s onim nutarnjima.

Klapa Cami nas raduje pjesmom Izliči me! O, ljubavi raspeta!