Teološki pogled

Križ ‒ raspoznajni i razlikovni znak vjere


Zaokret prema svijetu danas se odvija u zaboravu križa. Želimo li u suvremenom svijetu ponovno otkriti autentično kršćanstvo, neće se to dogoditi prilagodbi svijetu i kategorijama svijeta, nego obraćenjem i povratkom Kristovu Duhu, jednako snažnu kao i u početcima Crkve.

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan

Može zvučati neobično, ali je ovih dana postalo stvarnost usred Europe. Naime, premijer i parlament njemačke savezne države Bavarske odlučili su ponovno izvjesiti na svim javnim zgradama križeve. Predsjednik savezne države (Freistaat Bayern) protestant u inače većinski katoličkoj i najrazvijenijoj njemačkoj državi. Nailazili su na otpor u samim crkvenim krugovima, među biskupima i teolozima, ali se nisu dali smesti. Zakonska odredba stupila je na snagu u lipnju ove godine. Križ ‒ kršćanski raspoznajni znak, križ – stariji od svih europskih ustava i parlamenata, križ koji ćemo pronaći posvuda u Europi. Od krajnjega juga, Malte i Sicilije do Sjevernoga pola, od Portugala do Urala i Vladivostoka. Raspoznajni znak na svetim mjestima, grobljima, ras-križ-jima, gorskim vrhuncima, kapelicama. Neotklonjiv je iz svijesti Europe znamen spasenja za kršćane i one koji priznaju Isusa Krista.

Prijepori oko te odredbe bili su žestoki. Sjetimo se kako su za svoga pohoda Jeruzalemu dvojica prvaka, katoličke i protestantske vjeroispovijedi, kard. Marx i Bedford-Strohm, prošle godine skinuli svoje „pektorale“, prsne križeve, za pohoda jeruzalemskoj Al-Aksa džamiji, što je izazvalo zgražanje i sablazan u javnosti. Relativizacija znamena spasenja! Jasno, nitko nije za instrumentalizaciju križa – simbola vjere, ali ne možemo se složiti s onima koji javno govore da je potez bavarske vlade blasfemičan. Bavarska vlada hoće naglasiti kako je križ znamen zapadne kulture i civilizacije, ma što netko suprotno zborio.

Križ – simbol i izričaj kulture ljubavi, milosrđa, praštanja, afirmacije života. Križ, jedan od temelja europske kulture i civilizacije, svega što je izraslo u Europi, ali i svijetu tijekom dvaju tisućljeća. Križ – znak nade i života; križ – znamen krajnjega predanja i ljubavi. Svemu tomu svjedokom je Kristov križ. Želi se istaknuti kako se po križu stječe blagoslov, radost života, budućnost. Križ – znamen kršćanske vjere od početka. Bavarski premijer u svome obrazloženju odluke postaviti križeve naglašava kako je od početka kršćanstvo nastupilo u poganskom svijetu sa sveopćim postulatom istine i ljubavi. Odluku o postavljanju križeva opravdana time da je križ izraz ljudskoga dostojanstva, ljubavi prema bližnjemu, znamen snošljivosti.

Sablazan i ludost ili sila i mudrost

Od samoga početka kršćanstvo se suočilo sa snažim protimbama, kod Židova i pogana. Pavao će reći kako je za pogane Kristov križ ludost, za Židove sablazan, a za nas koji vjerujemo u Radosnu vijest i Isusa Krista – križ je Božja sila, Božja mudrost po kojoj se spašavamo (1 Kor 1,18-25). Pokušao je Pavao u Ateni govoriti rječnikom grčke filozofske misli i „bankrotirao“. Došavši u Korint, „okrenuo je ploču“ te u žarište kerigme stavlja križ i uskrsnuće. Svemu kršćanskom životu i spasenju stavlja pred-znak križa (1 Kor 1-2) da bi spis zaokružio velikim poglavljem o uskrsnuću (1 Kor 15). U surječje tih, križa i Uskrsa, smješta kršćanski život i nadanja. On se zapravo nema čime drugim ponositi „osim križem Gospodina našega Isusa Krista“ (Gal 6,4), po komu je njemu svijet raspet, on svijetu (r.15).

Križ je razdjelnica staroga i novoga. Pogani se rugaju kršćanima, njihovu štovanju Krista raspetog. Arheolozi su za iskapanja na rimskom Palatinu godine 1856. otkrili zanimljiv prikaz na zidu škole za rimske kadete. Vjerojatno je netko željeznim predmetom ili nožem na zidu, u žbuci, urezao karikaturu koja prikazuje mladog vojnika koji pruža ruke i pozdravlja ispred sebe na križu osobu s magarećom glavom uz popratni naškrabani natpis: „Aleksamen se klanja svomu Bogu“. Raspeti s magarećom glavom, ispred njega vojnik i natpis. Očito se htio narugati osobi koja štuje ludost, „magareštinu“. Magarac se klanja magarcu. Bog koji se izručuje u ljudske ruke jest glup, nerazuman poput magarca. Ne može to biti Bog. Sliku datiraju između godina 123. i 126. Isus na križu: Čovjek ga može ili prezirati ili mu se klanjati!

In hoc signo vinces

Koji paradoks, zapravo ironija sudbine u trenutku kad je za manje od dvjesto godina od rugalice Raspetomu na svoje zastave car Konstantin uoči odlučne bitke stavio znamen križa! Nakon snoviđenja stavlja Kristov križ i pobjeđuje protivnika. Postaje carem cijeloga carstva, daje kršćanima godine 313. slobodu. Znak poraza i sramote prerasta u znak pobjede.

Križ je kroz cijelu povijest kamen spoticanja. Vjerojatno najveći duhovni katolički pisac 20. stoljeća je obraćenik, trapist Thomas Merton. Knjige mu se prodavale u milijunskim brojkama. U potonjoj fazi svog djelovanja htio se približiti budizmu. Držao je mnoga predavanja u Aziji. Nakon posljednjega predavanja u Bangkoku ubila ga je struja u kupatilu 10. prosinca 1968. u 55. godini života. Slučajnost? Providnost? Susretao se s Dalaj Lamom, oduševio se budizmom, u njemu pronašao potvrdu svoga kontemplativnog puta. Budizam pak nije religija, nije vjera u izvornom smislu riječi, nego etika što priznaje i Dalaj Lama.

Godine 1996. bio je veliki skup kršćanskih i budističkih stručnjaka i monaha u Mertonovu matičnom samostanu Naše Gospe od Getsemanija u Kentuckyju kao spomen na Mertona. Prisutan je bio Dalaj Lama. Nakon dana intenzivnih razgovora i molitava jedan se budistički monah pobunio protiv činjenice što posvuda visi Kristov križ. U svakoj prostoriji, svim hodnicima, sobama. Istaknuo je kako je rješenje te agonije na križu meditacija i praksa budizma. Pitao je svoje kršćanske partnere, što znači isticanje strahovite muke koju podnosi raspeti čovjek.

Ne otupjeti oštricu križa

Pitanje je na mjestu, zadire u srž problema. Otupjela je oštrica križa. Nosimo ga kao ukras od najskuplje kovine. Izgubljen je smisao Raspetoga. U prvim stoljećima kršćani su odbijali slikati raspetog Isusa. „Naviještamo Krista Raspetoga“ poručuje Pavao Korinćanima. Ta riječ odjekuje do dana današnjega. Treba pozorno gledati i iščitavati najdojmljiviju sliku Raspetoga od Matthiasa Grünewalda koju je naslikao u bolnici za neizlječive bolesnike. Brutalan prikaz Raspetoga, zatvorenih očiju, otvorenih usta, grozna trnova kruna. Desno od Raspetoga Ivan Krstitelj prstom upire u Jaganjca na križu. Ruka mu izobličena, prsti iskrivljeni, kao od najtežeg oblika artroze zglobova. Ivan je prorok Patnika-Sluge Gospodnjega. Filozof je Wittgenstein poručio svojim odveć racionalnim kolegama: „Čovječe! Ne misli! Gledaj!“ Poruka: Gledati, zagledati se u Raspetog. Probodenog. Naslov je to knjige J. Ratzingera. Živimo „pripitomljeno“, „light“ kršćanstvo komu je oduzeta oštrica križa. Budističkom monahu križ smeta, Grünewald to brutalno slika, a mi bismo se trebali zamisliti nad Bogom komu srce puca na križu i izlijeva svoju krv, svu svoju ljubav na svijet. Riječ se utjelovila, postala Tijelom, Riječ postala Ljubav. Bog umire na križu da postanemo njegovi prijatelji.

Kršćanstvo je svojim naukom sustavno razaralo stara praznovjerja, kultove i božanstva. Za Kristovu vjeru poganstvo je demonskog podrijetla. Kršćanski trijumf nad antičkim vjerovanjima bijaše najsilnija kulturološka transformacija koju je svijet doživio. Bez kršćanstva antički se svijet ne bi promijenio. Bez križa i kršćanstva ne bismo imali ni srednji vijek, renesansu te sav kulturni i civilizacijski razvoj koji se odvijao na europskoj pozornici, ne bismo imali genijalne umjetnike, glazbenike, Händela, Bacha, Mozarta, Beethovena, pjesnike, Dantea, tolike pisce. Ono bijaše nadahnuće koje je promijenilo pogled na svijet.

Križ, poruka i znamen supatnje

Suvremene vrijednosti i etika u svojoj su srži prožeti Kristovim naukom. Poganski svijet nije poznavao solidarnost s bolesnima, gladnima, beskućnicima, potlačenima, robovima. Bez kršćanstva ne bismo imali bolnice, hospicije, pomoć ranjenima i umirućima, karitativne ustanove. Milosrdni Samaritanac promijenio je pogled na čovjeka! Križ je unio drukčiju ideologiju u društvo – etiku ljubavi, služenja, poniznosti. Svatko je Božja slika, svaki čovjek bez razlike. Pred Kristom svi su jednaki, nema više roba ni slobodna, muška ni ženska, barbara ni Grka, slaba ni jaka, nadređena ni podređena, moćna ni nemoćna. Postoji u Kristovu nauku neumoljivi žalac koji ne da mira, a to je ljubiti bližnjega kao sebe samoga, Boga iznad svega. U Isusovim očima nema računice glede dobiti i manjka. Čovjek se mora staviti na raspolaganje bližnjemu. To je ono što je kršćanstvo na kraju učinilo slavodobitnim, na svjetskoj razini unijelo nove kategorije promišljanja i vrjednovanja. Kristova je misao zahvatila u dubinama povijest Europe i Zapada. To je poruka križa i s križa!

Čovjek se pita, kako je mala skupina galilejskih neobrazovanih sljedbenika Isusa Krista potkopala Rimsko Carstvo, promijenila svijet i kulturu. Prema Novom zavjetu nekoliko dana nakon Isusova razapinjanja i križa jedanaestorica učenika i nekoliko žena uvjereni da im se Isus ukazao, da je uskrsnuo od mrtvih, na Duhove kreću u nemoguću misiju. Četiri stoljeća nisu prošla, svim osporavanjima i progonima unatoč, mala skupina vjernika, nižega društvenog položaja, izrasla je u religiju od kojih trideset milijuna sljedbenika. Kako to bijaše moguće? Razlog ne treba tražiti u obraćenju cara Konstantina ili slobodi vjeroispovijedi, nego u nutarnjoj snazi kršćanske poruke, snazi Isusove pojave, osobe, riječi, u snazi Ljubavi iskazanoj na križu.

Zaborav križa – urušavanje Crkve

Zaokret prema svijetu danas se odvija u zaboravu križa. Želimo li u suvremenom svijetu ponovno otkriti autentično kršćanstvo, neće se to dogoditi prilagodbi svijetu i kategorijama svijeta, nego obraćenjem i povratkom Kristovu Duhu, jednako snažnu kao i u početcima Crkve. Obrat Crkve svijetu uz zaborav ili otklon križa ne vodi u obnovu Crkve, nego u razvodnjavanje, srozavanje na razinu „nevladinih organizacija“ koje se bave karitasom, „socijalom“. Otklon od križa ravan je samouništenju Crkve. Smisao okretanja Crkve svijetu nije u uklanjanju sablazni i ludosti križa, nego u posvemašnjem isticanju dramatike smrti na križu Krista, Spasitelja. Križ je izričaj ludosti Božje ljubavi prema čovjeku. Ljudski um ne može to shvatiti, ljudska logika ne može dokučiti. Pred križem možemo samo pasti na koljena i pokloniti se.

Vjera nije samoostvarenje što se nudi u raznim suvremenim tehnikama meditacije, nego pristanak uz objavu i istinu Isusa Krista, istinu koja osvjetljava život, daje smisao i usmjerenje. Nije to ugodna istina, nego istina križa, istina uskoga puta na koji Krist poziva sve koji ga žele slijediti i sebe ne izgubiti. Krist ne nudi „light“ Radosnu vijest, laki život, nego krajnje zahtjevan izazov križa; ne nudi on nauk koji sve legitimira, svaku nastranost ozakonjuje u parlamentima, nego unosi sreću u čovjekov bitak radikalnim odricanjem. Nema li vječne istine, nego ima li svatko „svoju istinu“, vjera postaje suvišna, beskorisna, ne treba nam ni spasenje. Ako je sve u životu „OK“, nema ni grijeha ni milosti, nema ispravna ni pogrješna. Tada nam ne treba ni Krist s Govorom na gori. Danas nam ponovno treba navještaj Isusa Krista rječnikom Sv. Pavla koji je upravo govorom o križu postavio povijesne međaše i kriterije za svaki vjerodostojni navještaj o Isusu Kristu – Putu, Istini, Životu. I ne zaboravimo da kultura i civilizacija počivaju na četiri uzvisine: Sinaju i Dekalogu, Golgoti i Kristovu križu, Akropoli (grčkoj misli) i rimskom Kapitolu (pravnom ustroju). Od svih je najbitnija Golgota i križ.