Piše: dr. fra Tomislav Pervan

Bezuvjetno poštivati svakoga čovjeka kao osobu s njezinim dostojanstvom, slobodom i savješću. To je jedna od temeljnih postavki crkvenoga nauka te slike o čovjeku kakvu ćemo pronaći u Crkvi i crkvenim dokumentima, napose nakon Drugoga vatikanskoga sabora. To nitko ne može precrtati niti dokinuti.

Ukoliko međutim netko želi saznati više o crkvenome nauku spram pojedinih životnih pitanja, spram partnerstava, obitelji, seksualnosti, koji je stav Crkve i vjere o tim pitanjima, što je ispravno a što krivo, ili pak grješno, može pronaći primjerice u službenom nauku Crkve izloženu u Katekizmu.

Spolnost i Crkva

Crkva na temelju objave - koja joj je darovana i ostavljena u baštinu kao poklad vjere - naučava da življena spolnost ima svoje izvorno i jedino opravdano, legitimno mjesto u braku između muškarca i žene, te da su otvoreni za novi život, darivanje života. Obvezuju se na vjernost do smrti. Crkva je do kraja svjesna zahtjeva koje postavlja pred pojedinca, ali je isto tako svjesna da se to ne može ostvariti bez Božje milosti i pomoći. Nitko to nije kadar svojim silama ostvariti u životu. Stoga je za Crkvu brak sakrament te se u vjeri osnažuje izričitim Božjim obećanjem. Bog je onaj treći u sakramentu ženidbe. On je onaj koji taj odnos uspostavlja, posvećuje, čini nerazrješivim te od njega tvori izvor spasenja.

Nadalje, s toga zrenika, svaki drugi oblik seksualne prakse u Bibliji, osim u braku, karakterizira se kao blud, preljub, uključujući tragične te dramatične posljedice za one koji se upuštaju u izvanbračne odnose. Dovoljno je iščitavati i promišljati Isusove riječi, Pavlova upozorenja, zaključke Apostolskoga sabora u Jeruzalemu prema Djelima apostolskim. Crkva je u svojoj tisućljetnoj praksi preuzela te smjernice, istinu i zaključke Svetoga pisma i objave. U pojedinim slučajevima Crkva postupa krajnje diferencirano. Jasno, Crkva je svjesna činjenice da ljudski odnosi znaju doživjeti i bankrot, „infarkt ljubavi“, da su time osobe duboko ranjene i pogođene te im treba svesrdna pomoć. Pogotovo su ugrožena djeca u razorenim brakovima. Crkva odobrava prijateljstva, ali ne i partnerstva koja nisu ženidbenim (sa)vezom ozakonjena. Kad neki javno postuliraju da se neke „vrijednosti“ odobre ili pak ozakone, može se odgovoriti da i u mafijaškim klanovima postoje „vrijednosti“ kao što su „vjernost“, „povjerenje“, „solidarnost“, „lojalnost“ ili pak tzv. zavjet šutnje, omerta.

O „vrijednostima“

U medijima, a u zadnje vrijeme i u Crkvi, stalno se govori o „vrijednostima“. Vjera se i Pismo ne temelje na vrijednostima, nego na objavi, na Isusu Kristu. U Bibliji nema govora o vrijednostima, nego je riječ o vrlinama, krjepostima i svetosti u svagdanjem životu. Isus Krist nije nikakva „vrjednota“ ni „vrijednost“, nego Sin Božji, Božja završna Riječ. On je onaj koji u svojoj pojavi i osobi ljubi čovjeka, koji ga zahvaća, dira, oslobađa, osposobljuje na novi život, napose na život u ljubavi i vjernosti koje čovjek ne može imati naravnim putem, nego ih crpe iz Isusove osobe. Ako je Isus Krist u osobi kriterij, ako imamo iz Pisma, predaje i crkvenoga učiteljstva pouzdane i zajamčene spoznaje spram Isusove volje, što je htio i što on hoće, što on traži od čovjeka na području spolnosti i braka (usp. 1 Kor 7,10-11: „Žena neka se od muža ne rastavlja…“), onda bi nam trebalo daleko više znanja i zrenja, a ne pozivanje na „vrjednote“, zbog kojih bi se Isusova volja spram braka i spolnosti trebala nakon dvije tisuće godina mijenjati. Isus je došao ozdraviti i spasiti sve, poglavito pak ozdraviti ono što je istočnim grijehom narušeno, izvorni Božji plan s čovjekom, prvu stanicu, obitelj. Stoga se Isus u prijeporima oko rastave ženidbenih drugova poziva na izvornu Božju volju, na samome početku, kad ih „kao muško i žensko Stvoritelj stvori“.

Odjek referenduma u Irskoj 2015.

U povodu ishoda irskoga referenduma iz 2015. (dobrano podupirana i plaćena iz SAD-a u korist „pozitivnoga“ ishoda) koji je ozakonio tzv. istospolnu ženidbu, državni tajnik Svete Stolice kard. Parolin izjavio je kako ga je rezultat referenduma ražalostio. Jasno, Crkva se mora s tim suočiti, mora se truditi jasnije i zornije navijestiti suvremenicima Radosnu vijest. I nadodao: „Vjerujem da je to poraz ne samo kršćanskih načela, nego i poraz čovječanstva.“ Mnogi su se i u Crkvi nad tom izjavom skandalizirali, mnogi su je osudili, a zapravo je rekao tešku i žalosnu istinu.

Kard. Caffarra jednom je zgodom ustvrdio: „Različite su me misli obuzimale nakon izglasavanja onog prijedloga u Europskom parlamentu. Prva misao bijaše: Došli smo do kraja! Europa umire. Možda nema više ni volje za životom. Nijedna civilizacija nije preživjela veličanje homoseksualnosti. Velim: veličanje homoseksualnosti. Napomenuo bih: Moglo bi se primijetiti da se nikada nijedna civilizacija nije osmjelila ozakoniti brak između osoba istoga spola. Treba međutim podsjetiti da je veličanje bilo nešto više od braka. Kod mnogih naroda homoseksualnost bijaše sakralni čin. Naime, pridjev koji koristi Knjiga Levitskoga zakona kojim osuđuje veličanje homoseksualnosti u hramskim obredima glasi doslovno: 'Odvratno!' Naime, ona je imala sakralni značaj u hramovima i poganskim obredima… Jedina dva naroda ili zajednice koje opstoje tisućljećima - u ovom trenutku mislim napose na židovski narod – bijahu dvije zajednice koje su same osudile homoseksualnost, naime, židovski narod i kršćanstvo. Gdje su danas Asirci? Gdje su danas Babilonci? A židovski je narod bio pleme, bio je jedno veliko 'ništa' u odnosu na druge političko-religijske zbiljnosti. Ali uređenje seksualne prakse kakvu imamo primjerice u Knjizi Levitskoga zakona, postalo je vrhunski domet i čimbenik civilizacije. To je bila moja prva misao. Došli smo do kraja!“

Kakvi „znakovi vremena“?

Danas bi čak neki biskupi htjeli u Crkvi uvesti znakove vremena u kome živimo kao novu  kategoriju i izvor teološke spoznaje. Pozivanje na tzv. „znakove vremena“ nije nikakav valjani odgovor na suvremenu problematiku spram obitelji i bračnoga života. Tko je pozvan u konačnici utvrditi i odrediti koji su to „znakovi“ i zašto bi upravo u ovo doba trebali ti „znakovi“ donijeti na području spolnosti i braka nešto kakvosno novo? Može se reći da upravo područje braka i obitelji bijaše područje koje je uglavnom ostalo netaknuto, tijekom dugih tisućljeća. I u rano doba Crkve bijaše na tome polju mnogo prijepora. Da nije tako, ne bi Isusove riječi u svoj svojoj jasnoći unišle u knjige Novoga zavjeta. Prema Isusovu poimanju, današnji mainstream i poimanje, odnosno opće javno mnijenje koje se širi poput požara, nije nikakva „vrijednost“, nego upravo suprotno, biblijski kazano, grijeh, odvratnost i opačina! Druge kategorije ne pozna Biblija doli riječi grijeh, grozota i odvratnost u Božjim očima.

Zaboravljen je Pavlov postulat da vjernici ne prilagođuju svoj život i vjeru svijetu. Danas čak i neki teolozi traže da conditio humana, životne prilike u kojima suvremenici žive, trebaju postati locus theologicus, da životna zbilja u koju smo uronjeni postane prihvatljiva i Crkvi te da svoje naučavanje prilagodi vremenima i okolnostima

Živimo u sličnom vremenu kao što bijaše doba kad su nastajali spisi Novoga zavjeta. Nije nam dopušteno razvodnjavati crkveni nauk o ženidbi i nerastavljivosti te ono što Biblija jasno karakterizira kao grijeh i opačinu, nastranost i perverziju ukrašavati raznim eufemizmima. Isus i Isusov nauk izazov su svakomu vremenu. Biblijska slika čovjeka i danas obvezuje kao i objava na kojoj se ta slika temelji. Živimo u raskoraku s onim što nam Sveto pismo svjedoči. Biblija je krcata susretima pojedinaca s Bogom, s Isusom Kristom, njegovim Duhom. To se krajnje zorno opisuje. Susret s Isusom uvijek je poziv na životni zaokret, obraćenje, zajedništvo s Isusom, promjenu zrenika te ulazak u njegovo kraljevstvo. To je i izazov i poziv na život u novoj zbiljnosti, u domeni Duha Svetoga.

Svođenje života na „snošljive“ mjere

Današnji je čovjek u kušnji svesti postulate i obveze života na „snošljive“ mjere. Želi reducirati samoga Boga na mjeru vlastitih riječi, ideja, misli, želja, potreba. Htio bi Boga za vlastitu porabu, prema vlastitom nahođenju. Radosna se vijest nerijetko svodi na „poruku“. Evanđelje jest poruka, ali i daleko više od toga: To je dolazak i prodor kraljevstva Božjega, Božjega Duha u moj/naš život; ako se Duhu prepustimo, on je kadar promijeniti cijeli život, preobraziti i posvetiti ga. Treba se pošteno zapitati: Gdje se to danas još živi? U ovakvoj do kraja strukturiranoj Crkvi? Ako u životu nema iskustva Duha, postoji velika kušnja – ne da se ja stavim Bogu ili Isusu Kristu na raspolaganje, nego da Bog služi meni i mojim prohtjevima, da mi s njime „raspolažemo“. Živimo u nekakvu prosječnom humanizmu, ponašamo se prema uhodanim pravilima i bontonu, koji nikoga ne vrijeđa, nikomu ne smeta, i on nas je impregnirao. U napasti smo da se i Bog i Crkva, a i vjera prilagode našemu načinu života te bi onda i sam Bog preko ruku Crkve trebao takav „etablirani“način života blagosloviti. Kako Bog može blagosloviti nešto što je u njegovim očima i riječima odvratnost i zlo po sebi? Zaboravljen je Pavlov postulat da vjernici ne prilagođuju svoj život i vjeru svijetu. Danas čak i neki teolozi traže da conditio humana, životne prilike u kojima suvremenici žive, trebaju postati locus theologicus, da životna zbilja u koju smo uronjeni postane prihvatljiva i Crkvi te da svoje naučavanje prilagodi vremenima i okolnostima.

Nitko, međutim, nije od Isusa Krista dublje poznavao čovjeka i što je u čovjeku. Imao je savršeno istančana osjetila, živio je trideset godina u svome Nazaretu, promatrao ljudske uspone i padove, imao jasno zrenje i poglede. Znao je što je u čovjeku, veli lapidarno Ivanovo evanđelje (usp. Iv 2,25). Promatrao je otvorenih očiju svijet i ljude oko sebe, ljudsko stanje i ponašanje. Stupio je u našu ljudsku zbilju s ciljem, ne da čovjeka ostavi u starome, smrtnom i grješnom stanju, nego da čovjeka iščupa iz nemila stanja, da ga preobrazi. Nije nam dano kao papige ponavljati priče o nekakvu „umilnom“ Isusu, misleći: „Pa on je dobar, sve će oprostiti.“ Nastupao je vrlo oporo, s porukom i riječju obraćenja. Ivan, Preteča, nastupao je žestoko, govorio je o gumnu, vijači, ognju. Ništa manje zahtjevan nije ni Isus kojemu je prva riječ za javnoga nastupa kraljevstvo Božje, Radosna vijest i obraćenje.

Treba nam teološka jasnoća

Kad čovjek stupi u domenu Isusove osobe, sve se mijenja. Odnosno, sve se preslaguje i stavlja na svoje mjesto, čovjek postaje Božja slika, neiskvarena, čista, kao staklo, nezamagljeno. Ne trpi Isus polovičnjaštva, mlakosti ni neodlučnosti. Njegova je riječ uvijek alternativna i ultimativna. Čovjek se mora svrstati na jednu ili drugu stranu. Mlakonje izbacuje iz svojih usta, kao mlačnu vodu. Pravoslavna teologija govori o pobožanstvenjenju – theosis, dok zapadna govori o svetosti, što je u biti isto. To će reći: Treba se suobličiti Isusu Kristu snagom njegova Duha. Treba nam teološka jasnoća u ljubavi, s punim poštovanjem svih koji drukčije misle ili se ponašaju.

Pojedinci bi htjeli biti mostograditelji između nauka i životne prakse. Za Isusa se može reći da je upravo on bio najveći mostograditelj prema čovjeku, životu i stanju u kome živi. Naučiti Isusa dublje shvatiti i ljubiti znači učiti se praviti mostove prema ljudima. Isus je znao da ne će biti prihvaćen. „Ako su mrzili mene, mrzit će i vas“ – Isusova je riječ. Ivanovo evanđelje stalno govori o svijetu, a to je onaj svijet koji u sebi nosi duboku odbojnost prema svemu što je Božje, odbojnost prema Isusovoj osobi i kršćanskom ćudoređu.

Kršćane su u prvim stoljećima optuživali da nose u sebi odium generis humani zbog svoga drukčijega, alternativnoga stila života. Ako ikada, onda nam upravo danas treba razlikovanje duhova. Ne možemo se niti smijemo posvjetovnjačiti da bismo bili svijetu prihvatljivi, da bismo bili u društvu cijenjeni, i to od onih koji ne mare za Boga, koji ne žele imati ništa zajedničko s Bogom ili vjerom. To ne znači da mi sa svoje strane nismo dužni činiti dobro. Na nama je prihvatiti život i svijet u vjeri koja nas čini kadrima prati noge i onima na rubu. Što ćemo postići spustimo li niže ljestvicu Kristovih zahtjeva? Mislimo li time privući ljude? Svijetu smo ionako nezanimljivi. Svijet ima svoju logiku i zakonitosti, ne obazire se i nije se obazirao na Isusa ni evanđelje nikada u povijesti, onako zdušno. Izdali bismo Isusa Krista i evanđelje budemo li se vodili logikom i praksom svijeta. Učinimo li to, slobodno možemo baciti koplje u trnje i nestat će civilizacija na kojoj je izgrađena Europa.