Ljubav – prvi jezik koji se uči


Živimo u doba „društvenih“ mreža. Popularne su Facebook, Twitter, Viber i WhatsApp. Nedavno smo pratili doček naših „srebrnih“ nogometaša. Na dočecima mnoštvo djece i mladih. Svatko od njih nosi „pametni“ telefon kojim želi uhvatiti i zabilježiti trenutak...

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan

Pitamo se, međutim, koliko su društvene mreže zbilja socijalne, društvene? U kojoj mjeri te mreže zbližavaju, ili pak još više udaljuju jedne od drugih. Na temelju iskustva i prakse mogli bismo novodobne mreže prozvati čak i asocijalnima, jer su ljudi povezani, ne pogledom, blizinom, ljubavlju, dodirom, smiješkom, toplom riječi, nego putem viralne, virtualne stvarnosti, putem valova i digitalne tehnike. Djeca satima zure u zaslone mobitela, dlanovnika, računala, isključeni iz obiteljskoga ozračja, stvarne komunikacije pa čak i za vrijeme objeda. Postaju doslovce ovisnici o internetu, mobitelu, mrežama. I za vrijeme jela ne žele propustiti priliku komunicirati s nekim dalekim, dok oni najbliži ostaju prikraćeni za pogled, govor, komunikaciju. Bez komunikacije unutar kruga obitelji suvremene društvene mreže stvaraju ne zajedništvo, nego pojedince, samotnjake, individue s kojima se lako manipulira u životu. Ljubav, blizina, jezik, zajedništvo, smiješak, sretno lice stječe se najprije u krugu obitelji. Nema li toga, čovjek ostaje cijeli život zakinut, hendikepiran. Internetske mreže stvaraju ovisnike, pa onda i razosobljene osobe.

Sposobnost govora
Još od starih vremena ljude je zanimala činjenica odakle čovjeku sposobnost govora i koji je jezik najstariji. Kojim jezikom progovara dijete s kojim u djetinjstvu nitko nije razgovarao niti ga učio govoru; je li ono uopće kadro govoriti? Tim se pitanjem bavio već egipatski faraon Psametih u 7. stoljeću prije Krista, ali i 17 stoljeća nakon njega njemački car Friedrich II. iz dinastije Hohenstaufen (Štaufovaca). Pitali su se, postoji li neki prajezik, nepromjenjiv, kojim bi ljudi govorili, neovisno o vanjskim okolnostima, pa i kad je čovjek odsječen od drugih? Ili dolazimo na svijet kao „tabula rasa“, neispisani papir, te nas vremenom naša okolina oblikuje i impregnira. Pitanje jezika i govora jest ujedno i pitanje čovjekova identiteta. Tko nas formira i određuje, kultura ili priroda?

Grčki povjesničar Herodot bilježi u svojoj prvoj knjizi kako spomenutom faraonu nije uspjelo uhodanim načinom otkriti tko je prvi naselio zemlju, Frigijci ili Egipćani. Zadužio pastira da odvojeno odgaja dvoje novorođenčadi, ne izgovarajući pred njima nijedne riječi. Navodno je nakon dvije godine jedno dijete ispružilo ruke i izgovorilo riječ „bekos“ što je frigijska riječ za „kruh“. U drugoj inačici faraon se nije poslužio pastirom, nego dojiljama kojima je prethodno iščupao jezike i dao im novorođenčad na odgajanje. Djeca su ostala nijema.

Sličan pokus proveo je njemački car Friedrich II. Moćan i inteligentan, pisao na sedam, govorio tečno devet jezika. Pape su ga dvaput izopćivale. Njega je mučila misao kojim jezikom govore ljudi kad nitko od trenutka rođenja ne bi s njima ni na koji način komunicirao. Bi li to bio hebrejski, jezik Adama i Eve, grčki, latinski ili neki drugi? Franjevac i ljetopisac, carev suvremenik, Salimbene iz Parme, zabilježio je sljedeće u svojim kronikama: Car je naredio dojiljama i njegovateljicama hraniti nekoliko djece mlijekom, kupati ih i prati, njegovati. Morale su to činiti bez ikakvih emocija. Ne razgovarati s njima, ni na koji im način ne iskazivati bilo kakvu naklonost. Pa čak ni smiješkom ni milovanjem. Htio je naprosto doznati kojim bi jezikom djeca progovorila. Nekim prastarim, ili jezikom svojih roditelja. Pokus nije uspio. Unatoč pomnoj skrbi i biranim jelima svi su dječaci preminuli. Nisu mogli (pre)živjeti bez nježnosti, milovanja, bez smiješka, bez umilnih tepanja dojilja. Tragični ishod neuspjela pokusa.

Upućenost na nježnost i ljubav
Danas se nimalo ne čudimo takvu ishodu. Promatrano sa stajališta suvremene psihologije drukčije se nije se moglo ni očekivati. Znamo iz povijesnog iskustva da su milijuni djece nahočadi diljem Europe sve od srednjeg vijeka do najnovijeg doba umirala u domovima za djecu bez roditelja. Nitko se nije za njih brinuo, osim što su ih hranili. Umirala su djeca od bolesti, poremećaja u metabolizmu,odzaraznih bolesti, epidemija, jer im nitko nije posvećivao niti davao pozornost, ljubav, smiješak. Čovjek umire zamre li smiješak! Ako se i danas u takvim domovima nitko ne brine za nahočad, nakon godine dana djeca trpe i nose sa sobom teške psihičke i fizičke poremećaje. Zauvijek su hendikepirana. Makar se propisno hrane i njeguju, nedostaje im ono što je manjkalo nesretnim dječacima iz onih pokusa: Premalo im se vremena posvećuje, premalo nježnosti, osobnoga kontakta, smiješka, dodira, topline. Djeci treba dostatna mjera emocionalne odanosti, privrženosti, naklonosti, stimulacije, milovanja, tjelesnih „senzora“ da bi se normalno i pravilno razvijala. Trajno vrijedi načelo iz skolastike kako „ništa nije u umu što nije prošlo kroz osjetila“ (Nihil est in intellectu, quod prius non fuerit in sensu!)

Za razliku od drugih živih bića čovjek se rađa godinu dana „prerano“ pa je zato upućen cijelim svojim bićem na njegu, nježnost i ljubav. Prva godina je bitna za razvoj njegova mozga, osjetila. Dijete treba blizinu, toplinu, nježnost, pogled. Nakon otprilike dva-tri mjeseca dijete prepoznaje okolinu, počinje se smiješiti. Rimski je pjesnik Vergil pjevao: „Incipe parve puer risu cognoscere matrem“ –„Započni, maleni dječače, smiješkom prepoznavati svoju majku!“ Dok majka doji dijete, ono siše otvorenih očiju. Traži i upija majku i njezin pogled! Njezino lice. To je bitno za prvu godinu odrastanja. Nema li toga, ono je za bitno zakinuto za cijeli život. Previše lica, npr. u jaslicama ili vrtićima, stvara pomutnju u glavi djeteta, jer se mozak tek razvija. Ono je nesigurno, nesamostalno, strahuje od ostavljenosti,nije li fiksirano na jednu osobu, majku. Znamo kolike su drame kod majki i djece kad moraju ujutro na posao i usput ostaviti još sneno dijete negdje „tetama“ ili u „jaslicama“.

Nema li emocionalne i fizičke povezanosti s majkom i ocem ono će se osjećati u svijetu neprihvaćeno. Za njega nema mjesta. Ono je ostavljeno. Tu prazninu nemoguće je bilo čime ispuniti. Nikakvim darovima i sl. Kolike su odrasle osobe danas emocionalno uskraćene za majčinu ljubav jer su majke morale na posao u inozemstvo, a djecu, tek novorođenu, ostavljale bakama kod kuća? Stoga su kad odrastu depresivne, anksiozne, nesigurne, u strahu od svega, boje se gledati u oči, u lice. Smiješak i pogled povezuju. Danas je često govor o siromašnim, osiromašenim emocijama. Uzrok tomu treba tražiti u prvim godinama života. Nepovjerenje, agresivnost, neotpornost znak su da je djetetu manjkala majčinska ljubav.

Preslika Neba na zemlji
Čemu ovaj govor ovdje? Pa upravo s razloga što je čovjek kao biće upućen na to da mu se netko otvara, da nam netko ne nešto daje ili pruža, nego da nam sebe daruje. Svi smo zahvalni na iskustvu da nas netko prihvaća, ljubi, neograničeno, bezuvjetno. Od toga živimo, za to se i živi. I zato što je čovjekov život refleks vječnosti i Vječnoga. Božje se biće reflektira u čovjeku koji je Božja slika i prilika.

Stoga možemo reći, upravo je takav naš Bog. U Starom i Novom zavjetu, u Isusu poglavito. Već u Starom zavjetu očituje biblijski Bog očinske i majčinske crte. On se nadvija nad dijete-Izraela, miluje ga, tetoši, nosi na „orlovskim krilima“. Znakovita slika! Znamo da orlovi svoja gnijezda savijaju na strmim klisurama, gnijezde se u visinama. Kad se maleni izlegu, majka ih hrani i čisti gnijezdo. Ali trebaju jednom iz gnijezda. Učiti se letenju. Majka ih gura iz gnijezda da polete, da učine prve zaveslaje krilima. Kako su neiskusni, nakon stanovitog vremena gube kontrolu, umore se, i kad majka primijeti da mladunčetu prijeti sunovrat u ponor, podlijeće i uzima ga na svoja krilate ga nosi natrag u gnijezdo. Tako čini Bog sa svojim narodom! Divna slika. Božja ljubav i sućut, simpatija. Bog nas nosi na svojim krilima! Anđelima svojim zapovijeda da nas nose, štite, kako pjevaju i psalmi.

Isus – ljubav od iskona
Poglavito u Novom zavjetu imamo upravo u Isusu bezuvjetnu Božju ljubav. Bog je tako ljubio svijet! – stožerna je misao Novoga zavjeta i Ivanova Evanđelja(3,16). Isus je objava Božje očinske i majčinske ljubavi. Utjelovljena Ljubav. Bogu je stalo da naš život ima smisao, sretni ishod, da u životu uspijemo. Kao što u čisto međuljudskim odnosima trebamo blizinu, naklonost, toplinu, nježnost, ljubav, tako i na transcendentalnoj razini, kad je riječ o smislu života. U Isusovu životu dolazi jasno na površinu temeljni nazivnik. Blizina Božja, u govoru, činima, čudesima, nastupu, življenu životu Isusa iz Nazareta.

Temeljna postavka Isusova života jest: Isus je Ljubljeni Sin. Objavio je to izrijekom Otac za krštenja na Jordanu. Isus živi iz te svijesti i to zrači svakim svojim postupkom. Kuša otvoriti ljudima oči za zbilju Božje prisutnosti u svojoj osobi. Isus je savršeni prostor ljubavi i slobode koja nam se nudi; svakim svojim potezom pruža Isus bezuvjetnu Božju naklonost, ljubav i milosrđe, bez razlike, svima koji mu se obrate. Nekoliko puta bilježe evanđelisti Isusove osjećaje. „Žao mi je naroda!“, ili „Isus se sažali nad mnoštvima“… Imao je sućuti jer bijahu kao ovce bez pastira. Ili kad se plačući obraća ljubljenomu Gradu. „Koliko sam puta htio okupiti djecu tvoju kao što kvočka skuplja piliće pod svoja krila“, kad prijeti neminovna opasnost (usp. Mt 23,37; Lk 13,34). Stalo mu je do nas. On je utjelovljena Božja „simpatija“ – supatnja, sućut.

Isus – supatnja, sućut
To je ona crvena nit koja se provlači kroz cijeli Isusov javni život. Supatnja, sućut. Nije to sažalijevanje ili žalovanje s nekim, nego se time želi reći: Isus je uz nas, na našoj strani. S nama u „jarmu“ (Mt 11,30). Kako veli prorok, nosi na sebi naše boli, njegovim se modricama liječimo. Nije on nikada u odmaku od nas. S nama supati. Simpatija, supatnja i supatiti – u Novom zavjetu riječi su pridržane Gospodinu Isusu. Na njega se to primjenjuje, on govori o tome u svojim prispodobama. U svakome od nas postoji žudnja biti ljubljen i prihvaćen. Upravo to čini Isus u svome životu u odnosu na od nas. Njegovi se postupci ne mogu izvesti iz općeljudskog ponašanja.

Isus se obraća ljudima bezuvjetnošću svoga nepodijeljena srca. Govori kako su mnoštva kao „ovce bez pastira“, nema ih tko voditi, ili ih (za)vode lažni učitelji i vođe. Upravo je takvima izrekao najteže osude (usp. Mt 23). Čovjekov je život muka i nevolja. Nije li i danas? Strah je sveprisutan. Prijetnje oružjem, uništenjem, ekološke bombe, otapanje glečera, zemljinih polova. Danas biti-čovjek znači biti-u-strahu. Egzistencijalni strah uvukao se u ljude jer je čovjek odstranio Boga, Isusa iz svoga zrenika. Isusova misija jest ponovno ucijepiti u ljude, u svijetsvijest o Bogu, makar zbog toga bio odbačen te svršio na križu. Križ je vrhunac njegove ljubavi i patnje. „Žao mi je čovjeka!“ – Isusovo je životno geslo. Cijelim svojim bićem sriče i spreže Isus u svim padežima i licima Božju ljubav prema čovjeku i svijetu. Sam je Bog prisutan u njegovu biću i djelovanju. Ovjerovljuje to svojom smrću na križu. Nakana mu je da imamo život, život u punini (usp. Iv 10,10).

Stoga Isus ne nudi nešto, tablete za smirenje ili predujam za smanjenje štete, nego samoga sebe, u svome nježnom nadvijanju nad svakoga od nas. Nadvio se Isus nad Petrovu punicu, ali i preminulu Jairovu kćerku, duboko se sagnuo, pisao po zemlji te otpustio u novi, slobodni život osobu uhvaćenu u samom grijehu. Zna on da bismo bili osuđenici na smrt kad bismo bili puki konzumenti, kao oni dječaci iz carskih pokusa. Konzumerizam ne može zadovoljiti ljudsko srce, hranio se on i najbiranijim jelima. „Ne živi čovjek samo od kruha“… Božja je poruka i Isusova životna mudrost. Zna on za nemir našega srca, nemirno je ono dok se ne smiri u Isusu, u Bogu, u vječnosti. On je utjelovljena Božja supatnja, simpatija s čovjekom, u njemu ćemo pronaći čvorne točke Božje poruke svijetu, vjeru, milost, spas, milosrđe, izbavljenje, slobodu, smisao.

Isus je uosobljena poruka da smo prihvaćeni, udomljeni. Da smo u njemu kao dojenčad na grudima majke (usp. Ps 131). On je bezuvjetna i bezgranična ljubav Božja prema ovom svijetu. Naša vjera nije skup ideja, propisa, zabrana i zakona, nije proizvod mašte, nego je hod s Isusom Kristom i za Isusom Kristom u Crkvi. Naša su vjera i život povijesni slijed i nastavak onoga što je počelo prije dvije tisuće godina s osobom Isusa Krista, Marijina Sina. Svako područje života i rada, ljudskog genija i umijeća, svjedoči o tome, poglavito pak svetci kao živa egzegeza Isusova života u svakom naraštaju. Slijedimo ih!