Notre-Dame u plamenu – Smrt ili Uskrs katedrale?


Urušavanjem i pretvaranjem u hrpu ruševina i pepela krovišta i tornja nad oltarom Naše Gospe simbolički je zacijelo označen kraj njegovane iluzije kako je Europa kršćanska te kako je kršćanstvo dominantna sila u Europi.

Piše: dr. fra Tomislav Pervan 

Nije pretjerano reći da je cijela Europa pa i cijeli svijet šokiran požarom koji je progutao drvenu građu, krov i toranj crkve Naše Gospe u Parizu. Strahotne slike goruće prvostolnice u srcu francuskoga glavnog grada, nultoj točci cijele Francuske s koje se mjere sve udaljenosti, zdanja koje je stoljećima predstavljalo autentično srce zapadne kulture, katedrale koja nestaje u plamenu, te slike neizbrisivo su se urezale u povijesno pamćenje cijeloga jednog naraštaja. Nekoć je Francuska prozvana „prvorođenom kćerkom Crkve“, od čega danas nema ni traga, ni spomena. 

Na sličan su se način urezali u povijesno pamćenje našega naraštaja njujorški Blizanci Twin Towers 11. rujna 2001. koji su sagorjeli i urušili se u ognju i otrovnu dimu. Rušenje njujorških Blizanaca bijaše zorna poruka kako je prestala politička i ekonomska hegemonija Sjedinjenih Američkih Država. Amerikanci su u minulom stoljeću htjeli i pokušali preslikati u svome ustroju Rimsko Carstvo s njegovim nutarnjim i vanjskim ustrojem, pokušali biti kao onodobno Rimljani, ovodobni hegemoni na planetu, ali je rušenjem tornjeva srušena i američka hegemonija na svakom planu. Probudio se, naime, kineski Zmaj i Amerika je negdje u drugom planu. Kuša joj sjaj i slavu vratiti Trump, ali do sada bez velika uspjeha. 

Smrt ili Uskrs katedrale?

Urušavanjem i pretvaranjem u hrpu ruševina i pepela krovišta i tornja nad oltarom Naše Gospe simbolički je zacijelo označen kraj njegovane iluzije kako je Europa kršćanska te kako je kršćanstvo dominantna sila u Europi. Dogodilo se to na početku Velikoga tjedna. Je li to naznaka da nakon smrti katedrale, nakon njezina Velikoga petka, slijedi i uskrsavanje iz pepela, poput Feniksa? Simboliku požara treba iščitavati kao „znak vremena“. Sačekat ćemo ishod.  

U svemu je nebitno je li ili nije požar podmetnut. Izlazi prvi put javno na vidjelo kako se godinama sustavno pale, opoganjuju, obeščašćuju u Francuskoj tjedno barem dvije crkve, u kojima se ruše oltari, obezglavljuju kipovi, urinira, vrši nužda, ruše se kršćanska groblja, mržnja na kršćane i židovstvo su toliki da su mnogi nesigurni u Francuskoj te su prisiljeni emigrirati. Ta su stara zdanja prepuštena propadanju i ljudskom nemaru. Nebitno je je li požar rezultat nečijeg nemara ili zlohotnosti. Istinski i pravi korijeni požara čija žrtva bijaše vanjski simbol, znamen cijele jedne nacije i države, sežu daleko i duboko u prošlost.

Nepuni tjedan dana prije požara papa u miru Benedikt XVI. napisao je svoj osvrt na urušavanje vjerskih i moralnih zasada u Europi i Crkvi nakon Drugoga vatikanskoga sabora te nakon 1968., prevratničke godine. Korijeni toga u Francuskoj daleko su dublji i stariji, sežu do vremenâ koja su proglasila i svela vjeru na „privatnu stvar“, otkad se Crkva i vjera ne smiju miješati u društvene tijekove, te je prevladalo mišljenje da vjera priječi „napredak“ u društvu.

U 19. je stoljeću pisao zacijelo najveći francuski pisac i pjesnik Victor Hugo (Zvonar crkve Notre-Dame): „Danas je Notre-Dame prazna, nepomična, mrtva. Zapaža se kako je Nešto nestalo, iščeznulo. To golemo tijelo prazno je, od njega je ostao samo kostur. Duh ga je napustio, jedino se vidi gdje je nekoć bio i to mu ga je sve.“ Slično je pisao i početkom 20. stoljeća pisac Marcel Proust (1904.) u članku Ubojstvo katedrala.  

U eseju skreće pozornost na sve veći laicizam u kulturi i životu. Ništa više nije sveto, sve je plošno, jednodimenzionalno. Obredi su lišeni svoga smisla, simbolika umire, čovjek je nijem pred Bogom. Piše, počelo je s ubijanjem, lišavanjem i pražnjenjem smisla obreda i bogoštovlja.

A posljedice? „Gubitak simbolike, utrnuće smisla za obred, za ritual i ceremonije, čovjekova nesposobnost da se izdigne iznad sebe, sebe transcendira. Nikada se čovjeku te ljudskim pogledima i zrenjima nije nudio sličan ni približno sličan prikaz ili uprizorenje, toliko silno zrcalo znanosti, duše i povijesti, kao u bogoštovlju. Slična simbolika zahvaća i samu glazbu koja se sluša u glavnim lađama i prostranstvima tih zdanja. Sedam gregorijanskih napjeva koji opijevaju sedam krjeposti, sedam epoha svjetske povijesti. Slobodno smijemo kazati, ni najveličajnije uprizorenje Wagnerovih opera u Bayreuthu nije ništa u usporedbi s jednim pontifikalnim slavljem u katedrali u Chartresu.“

Potom Proust oslikava bljutavi svijet bjelosvjetskih snobova koji negdje u budućnosti žele oživjeti i uprizoriti u profaniranoj katedrali latinsku pontifikalnu liturgiju s glumcima, da bi u tome uživali kao u umjetničkom djelu i inscenaciji. Za njega je to ravno bogohulnom oskvrnuću!

Ništa se nije promijenilo od te konstatacije, naprotiv. Ono što je izgorjelo u požaru bijaše prazna ljuštura, školjka bez bisera, bez dragulja, bez onoga što sveti prostor čini Svetim. Kao i mnoga druga baštinjena djela naše kulture i Notre-Dame je svedena na muzejski prostor koji su godišnje posjećivali milijuni turista, dnevno više desetaka tisuća posjetitelja, koji bi se divili zdanju, zapravo su ga svojim pohodom i promatranjem prljali, onečišćivali. Ponekad bi to zdanje znalo bljesnuti u Crkvi koja je danas na Zapadu naskroz sterilna ili bi pak ta zdanja bila mjestom uprizorenja glazbenih izvedbi. 

Obezdušeno zdanje

Francuski predsjednik Emmanuel Macron lije krokodilske suze nad zdanjem Notre-Dame, a prije dvije godine izjavio je kako ne postoji francuska kultura. Postoji, prema njemu, kultura u Francuskoj, to je pak nešto drugo, ona je, prema njemu, drukčija. Koje mjesto može uopće zauzimati svetište Naše Gospe, Presvete Djevice i Majke Božje u srcima i domovima Europljana koji su sustavno obeščašćivali, onečišćavali, opoganili te naskroz pogazili i uprljali te to trajno i uporno nadalje čine, ideale koje u sebi utjelovljuje Marija, „Naša-Gospa“, naime, ideale nevinosti, čistoće, vjernosti, viteške ljubavi i strahopočitanja pred „vječno ženskim“, poštovanja i štovanja misterija majčinstva te svetosti svakoga začeta i novorođena života? Nastavlja se to i nadalje, nerijetko uz odobravanje sekularizirana svećenstva, što vidimo danas u Njemačkoj. 

Naime, nakon prvoga oduljega javljanja u javnosti poslije šest godina, u kome je iznio razloge urušavanja vjere i morala poslije Sabora, gotovo svi „teolozi“ i novinari u Njemačkoj izvrgnuli su kritici i ruglu njemačkoga Papu i doslovce ga razapinju. Kritiziraju ga kao „ishlapjeli“ mozak, da bi ga jedan teolog nazvao „Popanz“ (tj. strašilo, plašilo). Zacijelo, jedini istinski teolog na Petrovoj stolici u posljednjih barem 300 godina, jedini papa njemačkog podrijetla u posljednjih 500 godina. Za njegovo obraćanje javnosti veli kardinal Müller da je vrjednije od svih intervenata na zasjedanju predsjednika biskupskih konferencija ove veljače u Vatikanu, gdje su se bavili problemom pedofilije. Nijemci vole samodestrukciju, nakon dvaju svjetskih ratova za koje se još iskupljuju i posipaju pepelom…   

Ne smijemo smetnuti s uma da je zdanje Notre-Dame sagrađeno u tzv. mračnom srednjem vijeku, na vrhuncu viteških ideala, kad su kraljevi bili sveti, kad su kraljice-majke rađale svete sinove te je to velebno zdanje oplemenio sveti Luj IX. dragocjenim relikvijama Isusove trnove krune i čavala kojima bijaše prikovan uz križ, za razliku od današnjih kraljevskih kuća koje su prepune afera i skandala.

Proust veli u svome eseju kako nas s vitraja katedrale u Chartresu promatra silna vojska „obrtnika, podrumara, bačvara, krznara, sitnih trgovaca i hodočasnika, ratara i oružara, tkalaca i kamenorezaca, mesara i korpara, obućara i mjenjača: silna nijema demokracija vjernika s čvrstom odlukom i voljom sudjelovati u bogoslužju koje su oporučno ugradili u svoje zdanje. Kadli najednom, gle čuda: Nema više njihove omiljele svete mise. Uložili su sve svoje blago i dragocjeno, svoje najblistavije kovanice i dragulje u gradnju toga zdanja. Kakvo čudo: Pokojnici ne predvode više žive, a živi, u svom zaboravu, ne slijede niti više ispunjavaju zavjete ni oporuke svojih predaka koji su upravo tu, u katedralama, nalazili utjehu i mir“. Izgubljena vjera i nada u uskrsnuće ostavlja iza sebe bezdan i prazninu.   

Možda je čak i dobro da se dveri toga zdanja zatvore nekoliko godina dok bude trajala obnova, da nutrina toga Božjega zdanja napokon odahne te uživa mir od dokonih turista i posjetitelja koji su u Notre-Dame promatrali, divili se ili su buljili u obezdušeno, mrtvo tijelo umiruće civilizacije, prema kojoj nemaju nikakav nutarnji odnos, ili za onih svetih misa u kojima se Apsolutno relativizira te se nad glavnim oltarom simbolično urušio i toranj koji se propinjao prema nebu.

Prigoda za obnovu vjere

Jedan je esejist, koji se bavi francuskim piscem i obraćenikom Leonom Bloyom te objavljuje njegove knjige na njemačkom, zapisao: „Majka Božja nije mogla više podnositi nevjeru svoga naroda, pa je stoga pustila plamenu suzu nad to svoje zdanje… To je JEDINO što se može reći kao uzrok požara.“ Znamo da je Leon Bloy za sebe rekao kako se rodio u godini kad je Majka Božja plakala. Bijaše to za Gospina ukazanja u La Salettu 1846. Plakala je, veli on, s razlogom, i zbog mene! Isti je Bloy potaknuo filozofa J. Maritaina i njegovu ženu Raissu na obraćenje na katoličku vjeru. Maritain je izdavao njegova djela i pisao im predgovore, a sročio je i Vjerovanje naroda Božjega što ga je javno izmolio i ostavio Crkvi Sveti papa Pavao VI. na kraju Godine vjere 1968. Zacijelo nije pretjerano reći da i u ovom slučaju požara u Notre-Dame Marija lije suze nad nama.

Požar, ma koliko bio strašan na tvarnoj razini, u gubitku milenijske baštine i vrijednosti, možemo prenijeti na duhovnu razinu. Naime, znamo da se u vatri i ognju zlato kuša, znamo, vatra je način pročišćavanja. Oganj može biti poziv „svetom ostatku“ vjernika za nutarnji obrat, zaokret i produbljenje vjere te lišavanje iluzija da bi spomenici kulture značili bilo što većini društvene elite i mnogim građanima koji su u srcu i duši bez vjere, indiferentni, koji su neprijateljski nastrojeni prema baštini nekoć kršćanskog Zapada. Ne smijemo biti taoci prošlosti, treba se okrenuti budućnosti jer francusko je društvo u većini danas ateističko i islamsko pa stoga treba svoje osvjedočenje i vjeru svjedočiti, ne samo u tišini vlastite sobe i doma, nego u javnosti i političkom svagdanu.

Otvoreno svjedočiti svoju vjeru

Vrijeme je ponovno javno svjedočiti svoju vjeru, stati iza svojih ideala i vrijednosti, iza onih vrijednosti i vjere, koja je gradila ta velebna zdanja, kad su vjernici vjerovali u Apsolutno. Vrijeme je iza sebe ostaviti kukavičluk, vrijeme je pogledati u rano kršćanstvo, u apostolske misije, njih slijediti. Onda nije bilo ništa lakše nego danas. Štoviše, suočili su se s poganstvom, snažnim, ali su odnijeli tijekom stoljeća pobjedu nad njim. Vjerovati u nadmoć vlastite istine.

Treba se osloboditi obzira prema drugima, prema onima koji drukčije misle, jer tim nerijetko prikrivamo svoj osobni kukavičluk. Ako muslimani svoju vjeru očituju na javnim mjestima, prostiru svoje molitvene tepihe u zračnim lukama i okrenuti prema Meki mole, ne bismo li trebali slijediti njihov primjer u javnosti?

Nitko ne zna koliko će potrajati obnova Notre-Dame. Možda desetljećima bude trajalo podizanje iz pepela. To je zacijelo i prilika za vjernike obnoviti svoju vjeru, pročišćenu, snažnu, svjedočku. Benedikt XVI. na kraju svoga nedavnog obraćanja izrijekom spominje mučeništvo. Isus je prvi i pravi svjedok i mučenik za Boga, prema Knjizi Otkrivenja. Za njim su pošli milijuni drugih. I danas je Crkva više nego ikada Crkva mučenika, čime svjedoči živoga Boga, diljem svijeta. Kršćani su danas najprogonjeniji vjernici i vjera, oni se bore i svjedoče za svoga Boga životom i trpljenjem, doslovce, mučeništvom. Doživjeli smo to na sami Uskrs u Šri Lanki.  

Došlo je vrijeme vratiti se korijenima, vrjednotama, krjepostima, vjeri u vječnost, uskrsnuće mrtvih. O tome svjedoče trajno velebna i neponovljiva zdanja tobože „mračnoga srednjeg vijeka“. Veliko je pitanje tko je u mraku. Oni ili naši suvremenici? Oni bijahu zagledani u nebo i vječnost, imali su vremena makar su kraće živjeli. Ostavili su nam velebna zdanja, a naši suvremenici, zahvaćeni žurbom i nemirom, iza sebe ne ostavljaju ništa osim brda smeća i otpada. Društvo potrošnje, konzuma koje svojim otpadom uništava Božje divno stvorenje. Tko je napredniji, prosvjetljeniji? Odgovor se sam nudi. Zar Gospu uzalud zazivamo našom Odvjetnicom? Odgovor dajmo i u ovome svibnju.

Međugorje, 2. svibnja 2019.