Apostolsko pismo Bl. pape Pavla VI. Marialis Cultus (1974.)

O ispravnu štovanju Blažene Djevice Marije


Cijela je ova godina na stanovit način obilježena Djevicom Marijom. Stotinu godina od Marijinih ukazanja u Fatimi slavilo se ove godine, a obilježavanje je završeno u listopadu.

Piše: dr. fra Tomislav Pervan

Godina 1917. bijaše nešto prekretnica u europskoj i svjetskoj povijesti. Svjetski rat na vrhuncu, sprema veliki i krvavi Oktobar u Rusiji, iščezavaju s povijesne pozornice velike europske monarhije koje su stoljećima određivale sudbinu Europe. Mijenja se geopolitička slika cijelog svijeta. U takvim prilikama samo Nebo zahvaća u tijekove povijesti preko troje pastira-vidjelaca u Fatimi. Marija poziva na obraćenje, molitvu krunice. Bog je odveć vrijeđan. Ne obrati li se svijet, uslijedit će teži i krvaviji rat, što se i obistinilo. Fatima do danas nije izgubila ništa od svoje suvremenosti. Marijin poziv vrijedi za svako dobra.

Zvijezda nove evangelizacije

Prije 50 godina Pavao VI. pohodio je kao prvi papa fatimsko svetište. Značenje i suvremenost Fatime nije prestalo objavom i tumačem Treće fatimske tajne u godini Velikoga jubileja. Marija ima svoje neotklonjivo mjesto u Tajni Krista i Crkve. Vidimo to i na primjeru odnosa papa prema Djevici. Nije bilo kateheze ni audijencije, a da na kraju nije spomenuta Bl. Dj. Marija.

Papa Franjo za svoga pontifikata redovito prije i poslije putovanja navrati u Crkvu Sv. Marije Velike u Rimu, usrdno se moli pred drevnom ikonom Salus Populi Romani – Spas Rimskoga puka, nosi rukovet ruža.

Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. nazivali su Mariju „Zvijezda nove evangelizacije“ jer se tijekom povijesti pokazala najsnažnijim evangelizatorom, promicateljem Radosne poruke u svijetu, snažnijim od svih apostola i navjestitelja Evanđelja.

Pojam „evangelizacije'“ postao je opće mjesto u Crkvi posljednjih trideset godina. Pape govore i pišu o evangelizaciji. Na koji način obnoviti zanos za Radosnu vijest? Čini se, Gospodin šalje Majku kao prethodnicu. Ponavlja se prizor iz Kane Galilejske. Činite što vam Sin moj kaže. Velika marijanska svetišta, mjesta njezinih ukazanja i danas su najsnažniji magnet za vjernike-katolike. Zapućuju se u njih i tu redovito iskuse, ako su otvoreni, dodir milosti, Duha Svetoga. Marija je u svome poslanju Duhonositeljica i Bogorodica. Zato treba pobožnost prema Djevici Mariji kanalizirati. Bez „sentiša“, afektiranja prema Mariji. Bez suvišne romantike, srceparajućih izljeva koji se znaju uvući u vjernički odnos prema Gospi.

Već je Sv. Louis Maria Grignion de Montfort, prije tri stoljeća, isticao kako je Isus Krist jedini i vrhovni cilj svih naših pobožnosti; on je Alfa i Omega, početak i svršetak svih stvari. On je jedini Učitelj koji nas uči, jedini Gospodar o kome ovisimo, jedina Glava s kojom smo sjedinjeni, jedini Uzor komu se moramo suobličiti, jedini Liječnik koji nas liječi, jedini Pastir koji nas hrani, jedini Put koji nas vodi, jedina Istina koju moramo vjerovati, jedini Život koji nas oživljava. Naše jedino Sve, jedini Temelj na kome treba graditi životnu kuću.

Krist – konačni smisao svega

Želimo li promicati pravu pobožnost prema Presvetoj Djevici, to je stoga da njegujemo pobožnost prema Isusu Kristu. Pobožnost prema Kristovoj Majci kao sredstvo kako do Sina, a pobožnost prema Djevici treba nam da Isusa možemo (pro)naći, nježno ljubiti, služiti mu smjerno i vjerno. Isti svetac nastavlja kako je nemoguće rastaviti Majku od Sina, Sina od Majke. Nemoguće je odvojiti svjetlo od sunca, toplinu od ognja.

Kao što rekosmo, veliki je Pavao VI. pohodio Fatimu 1967., a 1974. svojim je apostolskim pismom Marialis Cultus, značajnim i bremenitim, na temelju nauka Drugoga vatikanskog sabora o Djevici Mariji, ponudio cijeloj Crkvi značajna i vrijedna teološka načela za pravilnu pobožnost i štovanje Djevice Marije. Sabor veli kako Crkva, poučena Duhom Svetim, štuje Mariju djetinjom ljubavlju kao ljubljenu Majku. Marija je, naime, u Otkupiteljevu djelu na jedincat način sudjelovala u posluhu, vjeri, nadi i žarkoj ljubavi, da se u dušama obnovi život milosti. Njezino majčinstvo traje dovijeka. Ona u srcu nosi svu djecu koja su joj pod križem povjerena. Sin s križa, u agoniji, pred smrt, vidi Majku i učenika; u njemu nam daje Mariju za Majku. Stoga je Crkva zaziva kao zagovornicu, pomoćnicu, posrednicu, u posvemašnjem jedinstvu sa Sinom.

Kormilo Crkve u pravom smjeru

Koji je povod apostolskom pismu, deset godina nakon Sabora? Sabor je imao cilj i nakanu „povratka na izvore“, ne stvarati lomove u hodu Crkve kroz povijest. Reforme su nakon Sabora krenule nerijetko u krivu smjeru. Bavile su se većinom površinskim, ne dubinskim zahvatima u biće i poslanje Crkve. To je Papu ponukalo da se oglasi na mnogim područjima crkvenoga života. Duboku je bol nanosio ikonoklazam u Crkvi. Uklanjanje slika, kipova Majke Božje, svetaca, stavljanje Presvetoga na sporedno mjesto u crkvama. Namjesto središnjega mjesta koje je zauzimao Isus Krist postavljani su oltari „prema puku“gdje je u središtu liturg-bogoslužnik. Sa žalom u duši konstatira Papa kako je Crkvu zahvatio duh svijeta, kako je u Crkvu prodro „zagušljivi dim i smrad Sotone“,a pobožnost prema Mariji gotovo je iščeznula iz prakse, skupocjene pokaznice pohranjene u riznice, crkvene ili samostanske, kao izlošci prošlosti. Tek se u novije vrijeme obnavlja praksa klanjanja pred Presvetim. Zato se osjećao ponukanim ponuditi Crkvi naputak o ispravnoj pobožnosti prema Majci Božjoj, te njezino pravo mjesto u otajstvu Krista i Crkve, ne samo u pobožnim izljevima molitava, protiv kojih je govorila već i Sv. Mala Terezija od Djeteta Isusa i Božjeg lica, jer su lišene biblijskoga temelja. Mnogi su teolozi i svećenici u to doba, a i danas promicali ideje kako je Marija na rubu Objave, u središtu je Bog, Isus Krist, a nauk o Mariji uključen je tek u završno osmo poglavlje Dogmatske konstitucije o Crkvi Lumen Gentium.

Jasno, nitko ne spori da postoji hijerarhija istina u Crkvi. Marija nije u središtu vjerovanja, ali to ne znači da nije bitna, da se bez nje može. Bog je izabrao upravo nju, ne neku drugu osobu, da bude Majkom njegovu Sinu. Po njoj je i iz nje Isus došao na svijet. Ona nije izvan ni iznad Crkve, nego upravo u njoj, kao njezin najizvrsniji stvoreni ud, tip i uzor Crkvi u svemu, u vjeri napose i ljubavi. Ona je znamen sigurne nade i utjehe putujućem Božjem narodu.

Marija u bogoslužju Crkve

U prvom dijelu apostolskog pisma Marialis Cultus Papa govori o odnosu Marijina štovanja i bogoslužja. Marija u bogoslužju Crkve, potom slijedi govor o pravim smjernicama štovanja Blažene Djevice Marije, obnovi i promicanju njezina štovanja. U trećem dijelu riječ je o posebnim molitvenim oblicima, napose o Angelusu i molitvi krunice, čemu je Sv. Ivan Pavao II. posvetio encikliku, dodajući Otajstva svjetla. U završnim mislima govor je o teološkom i pastoralnom značenju Marijina štovanja u obnovi kršćanskoga života.

Postkoncilska obnova sagledava Mariju u širem okviru Kristova misterija, prepoznaje jedinstveni položaj koji pripada Mariji kao Majci Božjoj te pomoćnici i najbližoj suradnici u djelu otkupljenja. Na Istoku i Zapadu imamo divna svjedočanstva marijanske pobožnosti u okviru bogoslužja. Marija može poslužiti vjernicima kao uzor i učiteljica molitve, od Marije se dade naučiti kako pretočiti život u bogoslužje, o čemu zbori Pavao Rimljanima. Naime, prinositi sebe poput Marije, kao žrtvu živu, svetu, bogougodnu, kao svoje bogoslužje u Duhu (Rim12,1). Marija – žrtva prinosnica pod križem, supatnica – može biti vjernicima uzorom.

Papa ističe kako pobožnost prema Mariji mora biti kristološka i trojstvena, trinitarna. U Mariji je sve usmjereno prema Kristu; sve od njega ovisi. Bog je Mariju zbog Sina izabrao i sačuvao od grijeha, obdario darovima Duha, učinio zaručnicom Duha Svetoga. Marijinu svetost crkveni su oci pripisivali djelovanju Duha Svetoga. Papa preporučuje napose molitvu Angelusa (Anđeoski pozdrav) jer je molitva duboko biblijska, jednostavna, uprisutnjuje tajnu Božjeg utjelovljenja te Marijine suradnje u Božjem djelu. U ritmu dana molitva Angelusa slijedi Časoslov Božjeg naroda. Sabrana molitva krunice zrcali povijest spasenja. Ispred nas se nižu tajne spasenja i otkupljenja, najizrazitiji trenutci Isusova i Marijina života. Krunica je krajnje evanđeoska molitva, naskroz usmjerena prema utjelovljenju, tajnama Isusova života, s kristološkom orijentacijom. Nakon „molitve časova“(Brevijara) molitva krunice-ružarija najizvrsniji je i najučinkovitiji oblik zajedničke molitve u obiteljskom životu.

Dogmatsko utemeljenje Marijina štovanja

Marijino štovanje u Crkvi spada na bit crkvenog bogoslužja (MC br. 56). Pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji prisutna je u Crkvi od samih početaka. Već ju je rođakinja Elizabeta nazvala „blaženom među ženama“ (Lk 1,42-45). Dokaz je to dojmljiva svjedočanstva istinitosti načela „lex orandi“ koji prerasta u „lex credendi“. Što Crkva moli, štuje, to postaje pravilom vjere, vjerovanja. Istodobno „pravilo vjere“traži od Crkve ponovno oživljavanje pobožnosti i molitve upućene Djevici Mariji. Marijino štovanje duboko je ukorijenjeno u objavljenoj Božjoj Riječi, ima i svoje solidne dogmatske temelje. Ona je Majka Sina, ljubljena Očeva kći, hram Duha Svetoga, suradnica u djelu otkupljenja, od začeća sveta i posvećena („Keharitomene“). Svojom vjerom, nadom i ljubavlju Marija ima jedinstveni položaj u Božjem narodu, kao zagovornica i pomoćnica. Do te je mjere u njoj ljudska narav očišćena da se sami Stvoritelj udostojao biti njezinim stvorom (Dante); nama je ona zbiljski sestra, ponizna i siromašna majka, koja u svemu dijeli našu sudbinu. Gospodin ju je silno ljubio i iskazao joj velika djela. Ljubio ju je poradi sebe, a ljubio ju je i zbog nas, darovao ju je samomu sebi, ali i nama svima (MC 56). To je Marija: Božji dar nama, Božji dar samom Bogu!

Po Mariji Kristu – po Kristu Mariji

Jasno, Krist je jedini put do Oca (Iv 14), on je vrhunski uzor prema kome učenici trebaju oblikovati svoj život te se njemu suobličiti (Fil 2,5). Pobožnost prema Djevici Mariji ima silne pastoralne učinke te naboj kadar obnoviti kršćanski život i moral (br. 57). Svetost Djevice poticaj je vjernicima upraviti svoj pogled u Mariju, uzor krjeposti. U Mariji nalazimo istinske evanđeoske krjeposti vjere, prihvata Božje riječi, poniznosti, požrtvovne ljubavi, razbora, mudrosti, počitanja pred Svesilnim, ispunjavanja obveza, prinošenja sebe u Hramu, molitve zajedno s apostolima, ustrajnosti u egipatskom progonstvu, supatnji pod križem, siromaštvu pred Bogom, djevičanstvu, čistoći.

Sve je to poticaj vjernicima za rast u Božjoj milosti i ljubavi. To jest cilj svih pastoralnih nastojanja. Nemoguće je častiti štovati Mariju, „milosti punu“,a ne biti u stanju milosti, ne biti prijatelj Božji i Isusov, ne biti otvoren Duhu. Marija je stoljećima bila svetcima snažna pomoć na putu svetosti, uz Krista – novog Adama, Marija-nova Eva. Današnjem čovjeku, rastrganu između straha i nade, raspetu između vlastitih granica i neograničenih nadanja i očekivanja, podvojenu u duši i srcu, zbunjenu i s pomućenim osjećajima, nemoćnim pred zagonetkom i tajnom smrti i bolesti, mučenu samoćom i osamljenošću, u potrazi za zajedništvom, čovjeku koji se satima dosađuje u virtualnom, internetskom svijetu na mobitelu ili računalu, Marija kao istinska biblijska žena nudi život i nadu. Upravo kako stoljećima vapijući molimo u Zdravo Kraljice, „živote, slasti, ufanje naše – zdravo!“ Marija: pobjeda nade nad strahom, zajedništva nad samoćom, mira u pomutnjama, radosti, ljepote u dosadi i frustracijama, vječnosti nad vremenitim, života nad smrću.

Sa zrenika Ivanova Evanđelja riječi koje upućuje Marija slugama u Kani za svadbe, kad je ponestalo vina, imaju daleko dublju perspektivu od one zgode. Činiti što Gospodin govori, to je zadaća svih osvjedočenih vjernika. Kad Gospodin sklapa s Mojsijem i narodom Savez, narod se obvezuje „u jedan glas“ da će „vršiti sve što je Gospodin naredio“ (Izl 19,8; 24,3). Narod preuzima obveze Saveza s Gospodinom, a na Taboru imamo riječ iz Očevih usta: „Ovo je Sin moj! Slušajte njega“ (Mt 17,5).

Marija je prvi „novi čovjek“, čiste milosti, koja u ime svega stvorenja izgovara svoje „da“ da bi Bogočovjek mogao započeti svoj zemni put. Ona ga prati na tom putu. Ona je istinski realist. Ona je u srcu Crkve i teologije. Marija je jamac kršćanskoga realizma. Bog govori, Marija je naš odgovor. Spasenje nije samo darovano, nego i prihvaćeno. Krist je Božji govor, Marija je odgovor. U Kristu je Bog sišao među nas, u Mariji zemlja je plodna i blagoslovljena. U njoj je zorno vidljivo što Bog namjerava sa svakim od nas. Ona je u središtu teodramatike zbog svoje nepridržane suradnje s Božjim planom.