Ono je odgovor Katoličke Crkve na neke suvremene neo-pelagijanističke teorije, koje spasenje čovjeka vide kao plod jedino čovjekova individualnog izbora i nastojanja, i na neo-gnostičke, koje spasenje tumače kao čovjekovo čisto unutrašnje oslobođenje od zarobljenosti u tijelo i u odnose s drugima. Pismo, koje je u doktrinarnom smislu na crti Izjave Dominus Iesus i ustaljenoga katoličkog nauka o spasenju, izlaže katolički nauk o Isusu Kristu, jedinom spasitelju, o spasenju na koje su pozvani svi ljudi dušom i tijelom, o Crkvi kao tijelu Kristovu i sakramentalnoj zajednici spasenja, o misionarskom prenošenju te radosne poruke te o nadi u kojoj se čeka ponovni Spasiteljev dolazak. Time Pismo, kako se kaže u uvodu, „namjerava istaknuti, na tragu velike tradicije vjere i posebno pozivajući se na nauk pape Franje, neke aspekte kršćanskoga spasenja, koji danas mogu biti teški za razumijevanje zbog novih kulturnih transformacija“.

^{S predstavljanja}

Izvorni tekst Pisma objavljen je 1. ožujka 2018. na talijanskom jeziku, a potpisuje ga nadbiskup Louis Ladaria, prefekt Kongregacije za nauk vjere (usp. www.vatican.va). Istoga dana pojavilo se također u prijevodima na: francuski, engleski, njemački, španjolski i portugalski, a u nastavku ga nudimo u prijevodu na hrvatski jezik.

Kongregacija za nauk vjere

PISMO „PLACUIT DEO“ BISKUPIMA KATOLIČKE CRKVE O NEKIM ASPEKTIMA KRŠĆANSKOGA SPASENJA

I. Uvod

1. „Bogu se svidjelo da u svojoj dobroti i mudrosti objavi samoga sebe te saopći otajstvo svoje volje (usp. Ef 1,9), kojim ljudi po Kristu, Riječi koja je tijelom postala, u Duhu Svetom imaju pristup k Ocu te postaju zajedničari božanske naravi (usp. Ef 2,18; 2 Pt 1,4). […] Tom objavom […] dubina istine i o Bogu i o čovjekovu spasenju u punom je svjetlu zasjala u Kristu, koji je ujedno i posrednik i punina sve objave.“[1] Nauk o spasenju u Kristu traži da uvijek iznova bude produbljivan. Držeći čvrst pogled na Gospodina Isusa, Crkva se s majčinskom ljubavlju okreće svim ljudima da bi im navijestila cijeli naum Očeva Saveza koji, po Duhu Svetom, želi „privesti sve Kristu, jedinoj glavi“ (Ef 1,10). Ovo Pismo namjerava istaknuti, na tragu velike tradicije vjere i posebno pozivajući se na nauk pape Franje, neke aspekte kršćanskoga spasenja, koji danas mogu biti teški za razumijevanje zbog novih kulturnih transformacija.

II. Utjecaj današnjih kulturnih transformacija na značenje kršćanskoga spasenja

2. Suvremeni svijet shvaća ne bez poteškoća ispovijedanje kršćanske vjere, koja navješćuje Isusa jedinoga Spasitelja cijeloga čovjeka i sveukupnoga čovječanstva (usp. Dj 4,12; Rim 3,23-24; 1 Tim 2,4-5; Tit 2,11-15).[2] S jedne strane, individualizam usmjeren na autonomnog subjekta nastoji vidjeti čovjeka kao biće čije ostvarenje ovisi od samih njegovih snaga.[3] U toj viziji, figura Krista odgovara više nekom modelu koji nadahnjuje plemenite akcije, svojim riječima i svojim činima, negoli Onomu koji preoblikuje ljudsko stanje, pritjelovljujući nas u novu egzistenciju koja je pomirena s Ocem i među nama po Duhu (usp. 2 Kor 5,19; Ef 2,18). S druge strane, širi se pogled o jedino unutrašnjem spasenju, koji možda budi snažno osobno uvjerenje, ili snažan osjećaj, da se je sjedinjeni s Bogom, ali bez preuzimanja, ozdravljenja i obnove naših odnosa s drugima i sa stvorenim svijetom. S ovom perspektivom postaje teško dohvatiti smisao Utjelovljenja Riječi, po kojoj se On učinio članom ljudske obitelji, preuzimajući naše tijelo i našu povijest, radi nas ljudi i radi našega spasenja.

3. Sveti Otac Franjo, u svom redovitom naučavanju, često se pozivao na dvije tendencije koje predstavljaju dva upravo spomenuta zastranjenja i koje sliče na neke aspekte starih krivovjerja, pelagijanizma i gnosticizma.[4] U naše vrijeme širi se neki neo-pelagijanizam prema kojemu pojedinac, radikalno samostalan, umišlja da spašava sam sebe, ne priznajući da on ovisi, u najvećim dubinama svoga bića, od Boga i od drugih. Spasenje se dakle povjerava snagama pojedinca, ili nekim čisto ljudskim strukturama, nesposobnima da prihvate novost Duha Božjega.[5] Određeni neo-gnosticizam, sa svoje strane, predstavlja čisto unutrašnje spasenje, zatvoreno u subjektivizam.[6] Ono se sastoji u uzdizanju „duhom s onu stranu tijela Isusova prema misterijima nepoznatoga božanstva“.[7] Tako si umišlja osloboditi osobu od materijalnoga tijela i kozmosa, u kojima se više ne otkriva tragove providnosne ruke Stvoritelja, nego se vidi samo stvarnost bez smisla, otuđena od posljednjeg identiteta osobe, i manipulativna prema interesima čovjeka.[8] Jasno je, osim toga, da usporedba s pelagijanskim i gnostičkim krivovjerjem namjerava samo podsjetiti na opće zajedničke oznake, bez ulaženja u sudove o točnoj naravni starih pogrešaka. Velika je, zapravo, razlika između današnjega sekulariziranog povijesnog konteksta i onoga prvih kršćanskih stoljeća, u kojima su ova krivovjerja nastala.[9] Ipak, ukoliko gnosticizam i pelagijanizam predstavljaju trajne opasnosti pogrešnoga razumijevanja biblijske vjere, moguće je naći određenu familijarnost s današnjim upravo opisanim pokretima.

4. Kako neo-pelagijanski individualizam tako neo-gnostički prijezir tijela unakazuju ispovijedanje vjere u Krista, jedinoga i općega Spasitelja. Kako bi Krist mogao posredovati Savez cijele ljudske obitelji, ako je čovjek izolirani pojedinac, koji se samoostvaruje jedino svojim snagama, kako predlaže neo-pelagijanizam? I kako bi nam moglo doći spasenje po Isusovu Utjelovljenju, njegovu životu, smrti i uskrsnuću u njegovu pravom tijelu, ako je ono što vrijedi jedino oslobođenje nutrine čovjeka od ograničenja tijela i materije, prema neo-gnostičkoj viziji? Pred tim nastojanjima ovo Pismo želi potvrditi, da se spasenje sastoji u našem sjedinjenju s Kristom, koji je, po svom Utjelovljenju, životu, smrti i uskrsnuću, proizveo novi red odnosa s Ocem i među ljudima, i uveo nas u ovaj red zahvaljujući daru Duha, kako bismo se mogli sjediniti s Ocem kao sinovi u Sinu, i postati samo jedno tijelo u „prvorođenomu među mnogom braćom“ (Rim 8,29).

III. Ljudska čežnja za spasenjem

5. Čovjek shvaća, izravno ili neizravno, da je zagonetka: Tko sam ja koji postojim, a nemam u sebi princip svoga postojanja? Svaka osoba, na svoj način, traži sreću, i nastoji ju postići služeći se sredstvima koja ima na raspolaganju. Ipak, ova opća težnja nije nužno izražena ili izjavljena; dapače, ona je više tajna i skrivena negoli se može činiti, i spremna je pojaviti se u posebnim slučajevima. Vrlo često ona se podudara s nadom u fizičko zdravlje, ponekada uzima oblik tjeskobe za većim gospodarskim blagostanjem, rašireno se izražava posredstvom potrebe za unutrašnjim mirom i smirenoga suživota s bližnjim. S druge strane, dok se pitanje spasenja predstavlja kao zauzetost prema većemu dobru, ono čuva također oznaku otpora i nadvladavanja bola. Borbi za postizanje dobra pridružuje se borba obrane od zla: od neznanja i od pogreške, od krhkosti i slabosti, od bolesti i od smrti.

6. Glede ovih težnja vjera u Krista nas poučava, odbacujući svaku umišljenost o samo-ostvarenju, da se one mogu posvema ispuniti samo ako sam Bog to učini mogućim, privlačeći nas k sebi. Puno spasenje osobe ne sastoji se u stvarima koje bi čovjek mogao postići po sebi, kao posjed ili materijalno blagostanje, znanost ili tehnika, moć ili utjecaj na druge, dobar glas i samodopadnost.[10] Ništa od stvorenoga ne može potpuno zadovoljiti čovjeka, jer Bog nas je odredio na zajedništvo s Njim i naše srce će biti nemirno dok se ne smiri u Njemu.[11] „Posljednji poziv čovjeka je ustvari samo jedan, onaj božanski.“[12] Objava, na taj način, se ne ograničava na naviještanje spasenja kao odgovor na suvremeno očekivanje. „Ako bi otkupljenje, nasuprot, trebalo biti prosuđivano ili mjereno prema egzistencijalnim potrebama ljudskih bića, kako bi se moglo izbjeći sumnju da je se jednostavno stvorilo Boga Otkupitelja napravljenoga na sliku naše potrebe?“[13]

7. Potrebno je, osim toga, potvrditi da se, prema biblijskoj vjeri, podrijetlo zla ne nalazi u materijalnom i tjelesnom svijetu, kojega se iskusilo kao ograničenje ili kao zatvor iz kojega bismo trebali biti spašeni. Nasuprot, vjera navješćuje da je cijeli kozmos dobar, budući da ga je Bog stvorio (usp. Post 1,31; Mudr 1,13-14; 1 Tim 4,4), a da je zlo koje najviše oštećuje čovjeka ono što proizlazi iz njegova srca (usp. Mt 15,18-19; Post 3,1-19). Griješeći, čovjek je napustio izvor ljubavi i gubi se u lažnim oblicima ljubavi, koje ga sve više zatvaraju u sebe samoga. To odvajanje od Boga – od Onoga koji je izvor zajedništva i života – jesu vrata za gubljenje sloge među ljudima i ljudi sa svijetom, uvodeći dominaciju raspada i smrti (usp. Rim 5,12). Dosljedno, spasenje, koje nam naviješta vjera, ne odnosi se samo na našu unutrašnjost, nego na naše sveukupno biće. Cijela osoba, zapravo je u tijelu i duši, koja je stvorena od ljubavi Božje a njegovu sliku i priliku, i pozvana je živjeti u zajedništvu s Njim.

IV. Krist, Spasitelj i Spasenje

8. Ni u jednom trenutku čovjekova hoda Bog nije prestao nuditi svoje spasenje Adamovim sinovima (usp. Post 3,15), sklapajući savez sa svim ljudima u Noi (usp. Post 9,9) i kasnije s Abrahamom i njegovim potomstvom (usp. Post 15,18). Božansko spasenje poprima tako stvarateljski red u kojemu sudjeluju svi ljudi i prolazi njihov konkretan hod u povijesti. Izabravši si jedan narod, kojemu je ponudio sredstva za borbu protiv grijeha i za približavanje Njemu. Bog je pripravio dolazak „moćnoga Spasitelja, u kući Davidovoj, svoga slugu“ (Lk 1,69). U punini vremena, Bog je poslao na svijet svoga Sina, koji je navijestio kraljevstvo Božje, ozdravljajući svaku vrstu bolesti (usp. Mt 4,23). Ozdravljenja koja je vršio Isus, u kojima se uprisutnjavala providnost Božja, bila su znak koji je upućivao na njegovu osobu, na Onoga koji se posvema objavio kao Gospodar života i smrti u svom pashalnom događaju. Prema Evanđelju, spasenje za sve narode započelo je prihvaćanjem Isusa: „Danas je u ovu kuću došlo spasenje“ (Lk 19,9). Dobra vijest spasenja ima ime i lice: Isus Krist Sin Božji Spasitelj. „Na početku kršćanskoga postojanja nije neka etička odluka ili neka velika ideja, nego susret s događajem, s Osobom, koja daje životu novi horizont i time odlučujuće usmjerenje.“[14]

9. Kršćanska vjera, tijekom svoje stoljetne tradicije, prosvjetljavala je, kroz različite oblike, ovo spasenjsko djelo utjelovljenoga Sina. Činila je to a da nikada nije odvajala ozdravljajni aspekt spasenja, po kojemu nas Krist otkupljuje od grijeha, od uzdizajnog aspekta, po kojemu nas On čini sinovima Božjim, sudionicima njegove božanske naravi (usp. 2 Pt 1,4). Razmatrajući spasenjsku perspektivu u silaznom smislu (polazeći od Boga koji dolazi da otkupi ljude), Isus je prosvjetitelj i objavitelj, otkupitelj i osloboditelj, Onaj koji pobožanstvenjuje čovjeka i opravdava ga. Usvajajući uzlaznu perspektivu (pošavši od ljudi koji se obraćaju Bogu), On je Onaj koji, kao Vrhovni Svećenik Novoga Saveza, nudi Ocu, u ime ljudi, savršeno bogoštovlje: žrtvuje se, okajava grijehe i ostaje uvijek živ da bi posredovao u našu korist. Na taj način se pojavljuje u Isusovu životu čudesna sinergija božanskoga djelovanja s ljudskim djelovanjem, koja dokazuje neutemeljenost individualističke perspektive. S jedne strane, zapravo, silazni smisao svjedoči o apsolutnom prvenstvu besplatnoga Božjeg djelovanja, o poniznosti da se primi darove Božje, prije svakoga našeg djelovanja, bitan je da bi se moglo odgovoriti na njegovu spasenjsku ljubav. S druge strane, uzlazni smisao nas podsjeća da je, posredstvom posvema ljudskoga djelovanja njegova Sina, Otac htio obnoviti naše djelovanje, da bismo, slični Kristu, mogli vršiti „dobra djela, koja je Bog pripravio da bismo u njima hodili“ (Ef 2,10).

10. Jasno je, osim toga, da se spasenje koje je Isus donio u samoj našoj osobi ne događa jedino na unutrašnji način. Zapravo, da bi mogao svakoj osobi priopćiti spasenjsko zajedništvo s Bogom, Sin je postao tijelom (usp. Iv 1,14). Upravo uzimajući tijelo (usp. Rim 8,3; Heb 2,14; 1 Iv 4,2), rodivši se od žene (usp. Gal 4,4), „Sin Božji je postao sin čovječji“[15] i naš brat (usp. Heb 2,14). Tako, budući da je On ušao da bude dio ljudske obitelji, „sjedinio se, na određeni način, sa svakim čovjekom“[16] i uspostavio novi red odnosa s Bogom, svojim Ocem, i sa svim ljudima, u koji možemo biti utjelovljeni radi sudjelovanja na samom njegovu životu. Dosljedno, preuzimanje tijela, a daleko od toga da se ograničava spasenjsko Kristovo djelo, dopušta mu na konkretan način posredovati Božje spasenje za sve Adamove sinove.

11. U zaključku, da bi se odgovorilo, kako na individualistički redukcionizam pelagijanske tendencije, tako na onaj neo-gnostički koji obećava čisto unutrašnje oslobođenje, treba podsjetiti na koji način Isus jest Spasitelj. On se nije ograničio na to da nam pokaže put za susretanje Boga, put koji bismo potom mogli proći na naš račun, poslušni njegovim riječima i nasljedujući njegov primjer. Krist je, prije svega, da bi nam otvorio vrata oslobođenja, sam postao put: „Ja sam put“ (Iv 14,6).[17] Osim toga, ovaj put nije čisto unutrašnji prijeđeni put, na rubu naših odnosa s drugima i sa stvorenim svijetom. Nasuprot, Isus nam je darovao „nov i životni put koji je On uspostavio za nas po [...] svom tijelu“ (Heb 10,20). Konačno, Krist je Spasitelj budući da je preuzeo naše cjelovito čovještvo i živio puni ljudski život, u zajedništvu s Ocem i s braćom. Spasenje se sastoji u tomu da se pridružimo tom njegovu životu, primajući njegova Duha (usp. Iv 4,13).[18] On je, u isto vrijeme, Spasitelj i Spasenje.

V. Spasenje u Crkvi, tijelu Kristovu

12. Mjesto u kojemu primamo spasenje, koje je donio Isus, jest Crkva, zajednica onih koji, budući da su pridruženi novom redu odnosa koji je Krist započeo, mogu primiti puninu Duha Kristova (usp. Rim 8,9). Razumjeti ovo spasenjsko posredovanje Crkve je bitna pomoć da se nadvlada redukcionistička tendencija. Spasenje koje nam Bog nudi, ustvari, ne postiže se samim individualnim snagama, kako bi htio neo-pelagijanizam, nego po odnosima koji nastaju od utjelovljenoga Sina Božjega i koji oblikuju zajedništvo Crkve. Osim toga, budući da milost, koju nam Krist daje, nije, kako si umišlja neo-gnostička vizija, jedino unutrašnje spasenje, nego nas uvodi u konkretne odnose koji je on sam živio, Crkva je vidljiva zajednica: u njoj dodirujemo tijelo Kristovo, na poseban način u najsiromašnijoj i trpećoj braći. Konačno, spasenjsko posredovanje Crkve, koja je „opći sakrament spasenja“,[19] daje nam sigurnost da se spasenje ne sastoji u samo-ostvarenju izoliranoga pojedinca, a niti u njegovu unutrašnjem stapanju s božanskim, nego u pridruživanju u zajednicu osoba, koja sudjeluje na zajedništvu Trojstva.

13. Kako individualistička vizija tako i ona čisto unutrašnja u opreci su sakramentalnoj ekonomiji spasenja po kojoj je Bog htio spasiti ljudsku osobu. Sudjelovanje u Crkvi, u novom redu odnosa, koje je započeo Krist, događa se po sakramentima, među kojima je Krštenje vrata,[20] a Euharistija izvor i vrhunac.[21] Tako se vidi, s jedne strane, neutemeljenost umišljaja o samo-spasenju, koji računaju jedino na ljudske snage. Vjera ispovijeda, nasuprot, da smo spašeni po Krštenju, koji nam utiskuje neizbrisivi karakter pripadnosti Kristu i Crkvi, iz čega proizlazi preoblikovanje našega konkretnog načina življenja odnosa s Bogom, s ljudima i sa stvorenim (usp. Mt 28,19). Tako, očišćeni od izvornoga grijeha i od svakoga grijeha, pozvani smo na novo postojanje suobličeno s Kristom (usp. Rim 6,4). Milošću sedam sakramenata, vjernici neprestano rastu i preporađaju se, posebice kada hod postaje zamorniji i ne manjkaju padovi. Kada oni, griješeći, napuštaju svoju ljubav prema Kristu, mogu biti ponovno, posredstvom sakramenta Pokore, uvedeni u red odnosa koje je uspostavio Krist, da bi hodili kao što je hodio On (usp. 1 Iv 2,6). Na taj način s nadom gledamo na posljednji sud, na kojemu će svaka osoba biti prosuđivana prema konkretnosti njezine ljubavi (usp. Rim 13,8-10), posebice prema najslabijima (usp. Mt 25,31-46).

14. Sakramentalna spasenjska ekonomija suprotstavlja se također tendencijama koje predlažu čisto unutrašnje spasenje. Gnosticizam se, zapravo, pridružuje negativnom pogledu na stvarateljski red, kojega se razumije kao ograničenje apsolutne slobode ljudskoga duha. Posljedično, spasenje je viđeno kao oslobođenje od tijela i od konkretnih odnosa u kojima živi osoba. Nasuprot tomu, ukoliko smo spašeni „po ponudi tijela Isusa Krista“ (Heb 10,10; usp. Kol 1,22), pravo spasenje, daleko od toga bi to bilo oslobođenje od tijela, uključuje također njegovo posvećenje (usp. Rim 12,1). Ljudsko tijelo je oblikovao Bog, koji je u njega upisao govor koji poziva ljudsku osobu da prizna darove Stvoritelja i da živi u zajedništvu s braćom.[22] Spasitelj je ponovno uspostavio i obnovio, svojim Utjelovljenjem i svojim pashalnim misterijem, ovaj izvorni govor i priopćio nam ga u tjelesnoj ekonomiji sakramenata. Zahvaljujući sakramentima, kršćani mogu živjeti u vjernosti tijelu Kristovu i, dosljedno, u vjernosti konkretnom redu odnosa koje je on darovao. Ovaj red odnosa zahtijeva, na poseban način, brigu za trpeće čovječanstvo svih ljudi, po tjelesnim i duhovnim djelima milosrđa.[23]

VI. Zaključak: Prenositi vjeru, u očekivanju Spasitelja

15. Svijest o punom životu u koji nas uvodi Isus Spasitelj, potiče kršćane na misije, da naviještaju svim ljudima radost i svjetlo Evanđelja.[24] U tom nastojanju bit će također spremni uspostaviti iskren i konstruktivan dijalog s vjernicima drugih religija, u uvjerenju da Bog može voditi prema spasenju u Kristu „sve ljude dobre volje, u čijemu srcu nevidljivo djeluje milost“.[25] Dok se sa svim svojim snagama posvećuje evangelizaciji, Crkva nastavlja zazivati konačan dolazak Spasitelja, jer „u nadi smo spašeni“ (Rim 8,24). Spasenje čovjeka će se dovršiti samo kada, nakon što pobijedi posljednjega neprijatelja, smrt (usp. 1 Kor 15,26), budemo potpuno sudjelovali u slavi uskrsloga Isusa, koji će donijeti puninu našeg odnosa s Bogom, s braćom i sa svim stvorenim. Cjelovito spasenje, tijela i duše, konačno je odredište na koje Bog poziva sve ljude. Utemeljeni u vjeri, podržavani nadom, djelatni u ljubavi, prema primjeru Marije, Majke Spasiteljeve i prve među spašenima, sigurni smo da je „naša pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista: snagom kojom ima moć sve sebi podložiti on će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu“ (Fil 3,20-21).

Vrhovni svećenik Franjo, dana 16. veljače 2018., odobrio je ovo Pismo, odlučeno na Plenarnom zasjedanju ove Kongregacije 24. siječnja 2018. i naredio njegovo objavljivanje.

Dano u Rimu, iz sjedišta Kongregacije za nauk vjere, 22. veljače 2018., na blagdan Katedre svetoga Petra.

prefekt Luis F. Ladaria, S.I., naslovni nadbiskup Thibice,

tajnik Giacomo Morandi, naslovni nadbiskup Cerveterija,

Prijevod s talijanskog izvornika: Don Tomo Vukšić, vojni biskup u BiH

[1]Drugi vatikanski ekumenski sabor, Dogmatska konstitucija Dei Verbum, br. 2.

[2]Usp. Kongregacija za nauk vjere, Izjava Dominus Iesus (6. kolovoza 2000.), br. 5-8: AAS 92 (2000), 745-749.

[3]Usp. Franjo, Apostolska pobudnica Evangelii gaudium (24. studenoga 2013.), br. 67: AAS 105 (2013), 1048.

[4]Usp. Isti, Okružno pismo. Lumen fidei (29. lipnja 2013.), br. 47: AAS 105 (2013), 586-587; Apostolska pobudnica Evangelii gaudium, br. 93-94: AAS (2013), 1059; Discorso ai rappresentanti del V Convegnonazionale della Chiesa italiana, Firenze (10. studenoga 2015.): AAS107 (2015), 1287.

[5]Usp. Isti, Discorso ai rappresentanti del V Convegnonazionale della Chiesa italiana, Firenze (10. studenoga 2015.): AAS 107 (2015), 1288.

[6]Usp. Isti, Apostolska pobudnica Evangelii gaudium, br. 94: AAS 105 (2013), 1059: „Čar gnosticizma, vjere zatvorene u subjektivizam, gdje se zanima samo za određeno iskustvo ili za niz razmišljanja i poznavanja za koje se smatra da mogu utješiti i prosvijetliti, ali gdje subjekt u konačnici ostaje zatvoren u imanenciju vlastitoga razuma ili svojih osjećanja“; Pontificio Consiglio della Cultura - Pontificio Consiglio per il dialogo interreligioso, Gesù Cristo, portatore dell’acquaviva. Una riflessione cristiana sul “New Age”, (siječanj 2003.), Città del Vaticano 2003.

[7]Franjo, Okružno pismo Lumen fidei, br. 47: AAS 105 (2013), 586-587.

[8]Usp. Isti, Discorso ai partecipanti al pellegrinaggio della diocesi di Brescia (22. lipnja 2013.): AAS 95 (2013), 627: „U ovom svijetu gdje se niječe čovjeka, gdje se više voli ići putom gnosticizma, [...] 'ništa tijela' – Boga koji nije postao tijelom [...].“

[9]Prema pelagijanskom krivovjerju, koje se razvilo za vrijeme 5. stoljeća oko Pelagija, čovjek, da bi izvršio Božje zapovijedi i bio spašen, ima potrebu za milošću samo kao vanjskom pomoći svojoj slobodi (na način svjetla, primjer, snaga), ali ne kao ozdravljenje i korjenito oživljavanje slobode, bez prethodne zasluge, da bi on mogao vršiti dobro i postići život vječni.

Složeniji je gnostički pokret, koji je nastao u 1. i 2. stoljeću, koji ima oblike vrlo različite među sobom. Općenito gnostici su vjerovali da se spasenje postiže po ezoteričkom poznavanju „gnoze“. Takva gnoza objavljuje gnostiku svoju pravu bit, što hoće reći, iskru božanskoga Duha koji boravi u njegovoj nutrini, koji treba biti oslobođen od tijela, stranoga njegovoj pravoj čovječnosti. Samo na takav način gnostik se vraća svom biću izvornom u Bogu, od kojega se bio udaljio po prvotnom padu.

[10]Usp. Toma, Summa theologiae, I-II, q. 2.

[11]Usp. Augustin, Ispovijesti I, 1: Corpus Christianorum,27,1.

[12]Drugi vatikanski ekumenski sabor, Apostolska konstitucija Gaudium et spes, br. 22.

[13]Međunarodno teološko povjerenstvo, Alcune questioni sulla teologia della redenzione, 1995, br. 2: Međunarodno teološko povjerenstvo, Documenti 1969-2004 (Bologna 2006.), 500.

[14]Benedikt XVI., Okružno pismo Deus caritas est(25 prosinca 2005.), br. 1: AAS 98 (2006), 217; usp. Franjo, Apostolska pobudnica Evangelii gaudium, br. 3: AAS 105 (2013), 1020.

[15]Irenej, Adversus haereses, III, 19,1: Sources Chrétiennes, 211, 374.

[16]Drugi vatikanski ekumenski sabor, Apostolska konstitucija Gaudium et spes, br. 22.

[17]Usp. Augustin, Tractatus in Ioannem, 13, 4: Corpus Christianorum,36, 132: „Ja sam put istina i život (Iv 14,6). Ako tražiš istinu, slijedi put; jer put je isto što i istina. Cilj, kojemu težiš, i put, koji trebaš proći, ista su stvar. Ne možeš stići do cilja slijedeći neki drugi put, po drugom putu ne možeš stići do Krista, do Krista možeš stići samo po Kristu. U kojemu smislu dolaziš do Krista po Kristu? Dolaziš do Krista Boga po Kristu čovjeku; po Riječi, koja je postala tijelo, dolaziš do Riječi, koja je u početku bila kod Boga.“

[18]Toma, Quaestio de veritate, q. 29, a. 5, co.

[19]Drugi vatikanski ekumenski sabor, Dogmatska konstitucija Lumen gentium, br. 48.

[20]Usp. Toma, Summa theologiae, III, q. 63, a. 3.

[21]Usp. Drugi vatikanski ekumenski sabor, Dogmatska konstitucija Lumen gentium, br. 11; Konstitucija Sacrosanctum Concilium, br. 10.

[22]Usp. Franjo, Okružno pismo Laudato si’(24. svibnja 2015.), br. 155: AAS 107 (2015), 909-910.

[23]Usp. Isti, Apostolsko pismo Misericordiaetmisera(20. studenoga 2016.) , br. 20: AAS 108 (2016), 1325-1326.

[24]Usp. Ivan Pavao II., Okružno pismo Redemptorismissio(7. prosinca 1990.), br. 40: AAS 83 (1991), 287-288; Franjo, Apostolska pobudnicaEvangeliigaudium, br. 9-13: AAS 105 (2013), 1022-1025.

[25]Drugi vatikanski ekumenski sabor, Apostolska konstitucija Gaudiumetspes, n. 22.