Piše: Fra Tomislav Pervan, Katolički tjednik

Neki je novinar vodio razgovor s velikim teologom Hans Urs von Balthasarom i upitao ga koje je nove velike ideje donijela njegova teologija. Balthasar je jednostavno odgovorio: „Nemam nekih novih velikih ideja.“ Tako se i mi osjećamo nakon izbora Leona XIV.: Vrijeme će već pokazati. Koordinate su dane i zadane osobom Isusa Krista i njegova evanđelja. Stoga, nije trenutak za spekulativne prognoze. Sada je vrijeme za molitvu za Papu, posebno zato što se čini da je on osoba molitve, osoba koja sluša – i djeluje – prema poticajima Duha Svetoga.

Religija revolucionarnog ognja

Umjesto toga, želimo se ukratko usredotočiti na neusporedivu dramu načina na koji Crkva bira pape. Kažemo, „neusporediva drama(tika)“, jer zbilja takva i jest. Jednostavno ne postoji ništa drugo u svijetu politike ili religije s čime se to može usporediti. Treba shvatiti dramu koja se odvijala pred našim očima i njezinu urođenu moć da privuče pozornost cijelog svijeta.

Ono što se događalo bilo je nešto od globalnog značenja jer Crkva i dalje ima važnost u svijetu. Ljudi instinktivno shvaćaju da nijedna institucija na svijetu nije više multietnička, multirasna, multinacionalna, multijezična i multikulturalna od Katoličke Crkve. Kršćanstvo je prva istinska religija „inkluzivnosti“ u svjetskoj povijesti, religija koja je potkopala pretenzije carskoga Rima na moć, njegovu pogansku podlogu ćudljivih, hirovitih bogova te društveni sustav koga je poganska religioznost podupirala kao prirodni izraz stvarnosti jedine svjetske sile i moći. Crkva je na Duhove oslobodila revolucionarni oganj – Jednog, Istinskog Boga u Duhu Svetome – religiju čiste ljubavi Boga koji je stvorio sva ljudska bića na svoju sliku i koji želi podariti svoj božanski život svima, bez obzira na društveni položaj. I svijet od pojave Isusa Krista nije ostao i nije bio isti. Moderna sekularnost dovela je dotle da su njezine moralne i duhovne zasade i vrijednosti kao plod kršćanske misli u golemom procesu povijesne amnezije. Taj zaborav prijeti svijetu podjelom i rasulom, jer postaje neodrživa ideološka laž da svijet može nastaviti kao da te stvarnosti ne ovise i nemaju korijena u kršćanskom „prevratu“ i tradiciji koja ih je stvorila. 

Ljudi to osjećaju nesvjesno. U mnogim protežnicama, svjesno ili nesvjesno, nastupio je „katolički trenutak“. To je energija koja pokreće svjetski interes za dramu koja se odvija sa svakom konklavom. Čak su i renesansni elementi i ambijent cijelog događaja dio unutarnje drame načina na koji Crkva bira svoga poglavara.

Desetci tisuća vjernika i radoznalaca, turista, okupilo se na Trgu Svetoga Petra u Rimu u iščekivanju dima – crnoga ili bijeloga – iz malena dimnjaka. I kad se nakon jednoga dana konklava bijeli dim dizao iz Sikstinske kapele, prolomilo se gromoglasno navijanje i pljesak tisuća ljudi na Trgu, ali i diljem svijeta. Izbor svakoga novoga pape neusporediva je drama, a cijela stvarnost utemeljena je na apostolstvu, posebno na apostolskoj službi jednoga Petra. Katolicizam nije mitologija. Svoje podrijetlo sa sigurnošću prati do zbiljske povijesti stvarnoga čovjeka – Isusa iz Nazareta – čiji su apostoli također bili stvarne povijesne osobe, a njihovi su povijesni nasljednici promijenili svjetsku povijest i stvorili istinski novi svijet koji je zauvijek radikalno preobražen.

Srce i središte kršćanstva

Petrove kosti počivaju ispod glavnog oltara Crkve Svetoga Petra, a ostatci nekoliko drugih apostola, svetaca, mučenika i papa nalaze se diljem Rima. Stare rimske građevine još uvijek su tamo, uglavnom u ruševinama (uz neke iznimke), ali sada stoje kao nijemo, ali zorno svjedočanstvo prolazne slave vladara i careva ovoga svijeta u oštroj suprotnosti s trajnom stvarnošću Crkve, utemeljene na Petrovoj stijeni.

Svijet to zna. Rimska stolica uistinu je srce i središte kršćanstva, makar Istok osporavao stvarni opseg rimske crkvene moći i jurisdikcije. Ne postoji, crkveno govoreći, drugi ili treći „Rim“ unatoč stvarnoj važnosti Carigradske i Moskovske stolice. Postoji samo Rim – „Stijena Petra“ – i drama konklava crpi svoju snagu iz te činjenice.

Podsjeća to na izvještaj da je, kada je izabran papa Benedikt XVI., kardinal Francis George iz Chicaga stajao na loži i dok je promatrao oduševljeno mnoštvo na Trgu, rekao u sebi: „A gdje je sada Cezar?“ Cezara više nema, ali bezbrojne tisuće ljudi okupile su se na Trgu slaveći nasljednika običnog ribara, koga je Neron dao pogubiti blizu toga trga. Petrova pak pobjeda nad Cezarom nije mogla biti potpunija, utemeljena na odluci i milosti Krista, kojega je također pogubio poganski Rim.

Ovo je drama najvišeg reda jer je u svojoj sakramentalnoj snazi teo-drama(tika), kako bi se izrazio veliki Hans Urs von Balthasar. I moderni svijet, koji žudi za smislom i transcendencijom te izlazom iz svoje tamnice čiste imanencije, privučen je ovom međuigrom božanske i ljudske slobode koja se očituje u sažetom simbolu „običnih ljudskih bića“ koja se kušaju složiti i ujediniti oko toga koga misle da Duh Sveti želi da izaberu.

Nijedna se druga drama ne može mjeriti s tom dramom u konklavi jer nijedna druga nije utemeljena na ovoj bitno nadnaravnoj i teološkoj drami, gdje je Bog postao čovjekom kako bi ljudi mogli postati poput Boga. I da se ovaj proces obogotvorenja odvija povijesno i inkarnacijski kao kraljevstvo koje je u ovom svijetu, ali ne od ovoga svijeta.  Nakon te drame čovjek si i nehotice postavlja pitanje: „A gdje je sada Cezar?“  

Dobri pastir – za cijeli svijet

Izborom kardinala Roberta Prevosta za novog papu s Crkve je skinut teret i upitnik glede jedinstva u Crkvi. U misi za izbor Pape kardinal Re fokusirao je misao na jedinstvu. Kako postići, kako vratiti jedinstvo Crkvi? Kako pronaći jedinstvo, jer smo danas svjedoci raslojenosti i nejedinstva pa i u samim nacionalnim Crkvama (Njemačka!). U svojoj inauguracijskoj propovijedi papa Leon je rekao da se to ne postiže pronalaženjem kompromisa između suprotstavljenih stajališta jer jedinstvo ima samo jedno lice: Isusa Krista.

Papa je odsada povijesna osoba čiji svaki korak, svaku gestu, svaku odluku ocjenjuje svijet. Ako pažljivo usmjeri Crkvu natrag k nepromjenjivim temeljima vjere – što sugeriraju njegove prve riječi na loži i njegova prva propovijed na kraju konklave – on će se, poput Benedikta XVI. suočiti s nabrušenim neprijateljstvom onih koji žele drukčiju Crkvu. „Crkva mora pokazati svijetu da je raznolikost u jedinstvu moguća, bez međusobna ratovanja“.

„Mir svima vama! Ovo je prvi pozdrav uskrslog Krista, Dobrog Pastira, koji je dao svoj život za stado Božje. I ja želim da ovaj pozdrav mira uđe u vaša srca, dosegne vaše obitelji, sve ljude, gdje god se nalazili, sve narode, cijelu zemlju. Mir vama!“

Te prve riječi sjeme su koje će se razvijati tijekom njegova pontifikata: „mir“, „dobri pastir“, „dajem svoj život“, „mir u srcu“, „mir u obiteljima“, „mir svim narodima cijeloga planeta“. Naziva ga papa Leon „nenaoružanim i razoružavajućim mirom, poniznim i ustrajnim“. Leon XIV. želi biti dobri pastir – za cijeli svijet. Zna da mir počinje u vlastitu srcu, u obitelji.

Cijeli je svijet pratio ovaj izbor jer cijelom svijetu treba otac koji daje smjernice, koji daje glas istini i pravdi u svijetu laži. „Zlo neće pobijediti. Stoga, krenimo naprijed bez straha, ruku pod ruku s Bogom i jedni s drugima! Mi smo Kristovi učenici. Svijet treba njegovo svjetlo.“

Mnogima je pao teret sa srca. Vjernici i svijet mogu se ponovno ugledati na Oca na čelu Crkve, čija je nadljudska zadaća biti Kristov namjesnik na zemlji kao 267. nasljednik Svetog Petra. Isus mu kaže: „Ti si Petar, Stijena, i na toj ću stijeni sagraditi Crkvu svoju i vrata pakla neće ju nadvladati“ (Mt 16,18).

U svojoj inauguracijskoj homiliji Papa jasno izražava zabrinutost za očuvanje jedinstva Crkve: „Draga braćo i sestre, želio bih da ovo bude naša velika želja: ujedinjena Crkva, kao znak jedinstva i zajedništva, koja postaje ferment pomirena svijeta.“

„Ljubav i jedinstvo: dvije su dimenzije poslanja koje je Isus povjerio Petru. Kako Petar može ispuniti tu zadaću?“, pita Papa. Najbolji način da se to ostvari jest da sukobljene strane postignu kompromise, kako bi rekao politički svijet, i to s dobrim razlogom. Ali ne!

„Sin Svetog Augustina“

U svojoj propovijedi, kao i u nekoliko do sada poznatih izjava, Papa redovito obrađuje pitanja koja se kontroverzno raspravljaju u Crkvi na način da obje strane crkvenog političkog tabora mogu odabrati što im odgovara. Naravno, bilo bi neprimjereno u službi koja slavi inauguraciju pape izražavati crkvene političke stavove. Pa ipak, mnogo toga ukazuje na to da papa Leon XIV. pokazuje suzdržanost u pogledu trenutno raspravljanih crkvenih pitanja iz dubljeg razloga. Čini se da nije samo svjestan složenosti teme, već kao „sin Svetog Augustina“ on je svjestan da se ovdje dotiče duhovne dimenzije koju treba ozbiljno shvatiti. Augustin je u svojoj Državi Božjoj ponudio filozofiju povijesti, dva grada, dvije države koje su nespojive. Piše on svoje djelo dok Alarik pustoši i predaje ognju Rim, a Vandali opsjedaju njegov Hipon. Ne oplakuje on carski Rim ni svoj grad. Pogled mu je usmjeren prema Vječnome, prema Božjoj državi koja ima i ime i lice:

„Gledajte u Krista! Dođite k njemu! Prihvatite njegovu riječ koja prosvjetljuje i tješi! Poslušajte njegovu ponudu ljubavi, kako biste postali njegova jedna obitelj: U Jednom Kristu mi smo jedno!“, glasi i njegovo geslo u papinskom grbu. A potječe od duhovnog oca Augustina.  

Kao „sin Svetog Augustina“ Papa se u drugom dijelu svoje nastupne homilije poziva na stvarnost koja izmiče diskurzivnom pristupu, ali se može doživjeti i prepoznati ako je traži otvoreno i ranjeno srce. Možda Leon XIV. čak nudi mali uvid u svoju nutrinu kada kaže u kodiranu obliku: „Kad Isus pita Petra: 'Šimune, sine Ivanov, ljubiš li me?' (Iv 21,16), time se on referira na Očevu ljubav. Kao da mu Isus govori: Samo ako si prepoznao i iskusio ovu Božju ljubav koja nikada ne prestaje, možeš hraniti moje jaganjce.“

Ako netko ozbiljno shvati ono što Papa kaže, ne bi mu bilo dopušteno prihvatiti službu da nije bio svjestan ovog „iskustva i spoznaje Božje ljubavi“: „Samo ako si prepoznao i iskusio ovu Božju ljubav koja nikada ne prestaje, možeš hraniti moje jaganjce!“ Mnoge teme i brige o kojima se raspravlja u Crkvi ne mogu se razjasniti na razini diskursa.

Vođa ne može jednostavno doći i diktirati što se događa, baš kao što se većina ne može složiti u navodno neautoritarnom diskursu u javnosti o tome kako bi Crkva budućnosti trebala biti pozicionirana na način koji je spojiv s modernim svijetom. Papa kaže:

„Ako je kamen Krist, Petar mora pàsti stado a da nikada ne podlegne iskušenju da bude usamljeni vođa ili nadređeni šef koji dominira ljudima koji su mu povjereni (usp. 1 Pt 5,3); naprotiv, od njega se traži da služi vjeri svoje braće i sestara hodeći s njima: jer svi smo mi 'živo kamenje' (1 Pt 2,5), pozvani svojim krštenjem graditi dom Božji u bratskom zajedništvu, u skladu s Duhom Svetim i živeći zajedno u različitosti.“

Papa, kako sam kaže, dolazi svojoj braći i sestrama „sa strahom i trepetom“, pozivajući ih da zajedno s njim, Petrovim nasljednikom, krenu putem u nadi da će i oni jednog dana moći sa Svetim Augustinom reći: „Tetigisti me – Dotaknuo si me i izgaram za mirom u Tebi“ (Ispovijesti, X, 27). Da, to je bitno i u našem životu. Dodir Duha Svetoga! I gorući oganj. Da nas on zapali za Božje djelo i kraljevstvo u svijetu. Pa krenimo s tom mišlju u susret Duhovima!