Povijest novog iskustva i nove prakse


Isusovo je djelo u svijetu počelo susretom. Pisali smo o tome u prethodnom prilogu. Nekolicina ribara s Genezareta došli su u dodir s Isusom iz Nazareta.

Piše: dr. fra Tomislav Pervan

Pozvao ih je i oni su ostali s Njim. Plod susreta bijaše: život je dobio novi smisao, značenje i usmjerenje. Iskusili su preobražaj, dobili novi identitet. Postali su subjekti.

Ta promjena, životni obrat bijaše za njih osobni prevrat. Bez Isusa, bez toga sudbo- i životvornog susreta, ostali bi što su bili, u životnim navikama i ozračju, bili bi povijesni anonimusi. Nije to plod osobne inicijative. Oni su se s Isusom susreli, suočili, u jednom trenutku života istrgnuti iz prakse i kolotečine. Započinje novi život, postaju novi ljudi, subjekti, nositelji potonje povijesti.

Taj susret s Isusom iz Nazareta bijaše ishodište za ono što zovemo povijest novoga iskustva, povijest spasenja nakon rođenja, života, smrti i uskrsnuća Isusa Krista. Tu je ishodište pojma spasenja u Novom zavjetu. Želi se konkretno reći: Pojam milosti u životu mora se izraziti pojmovima susreta i iskustva. Milost nije apstraktan, izoliran pojam, izuzet iz dnevnih susreta. Govor o iskustvu vjere mora se vezati za ono što nalazimo u Novom zavjetu, kao iskonsko, izvorno iskustvo susreta s Isusom Kristom, po Duhu i u Duhu, kako čitamo u Novom zavjetu.

Iskustvo susreta s Isusom Kristom

Povijest kršćanstva povijest je nove životne prakse, sveobuhvatnog iskustva iz susreta s Isusom Kristom. Nova praksa počinje sa životnim susretom. Moramo tumačiti, interpretirati te susrete, iskustva, svojim riječima. U iskustvu uvijek je sadržan i tumač iskustva. Isus je zahvatio i promijenio učenike. Nakon Uskrsa nemaju više izbora, ne bijaše povratka na stari način života. Dobili su jasne naloge: Činiti što je Isus činio za života. „Činite ovo na moj spomen“, potom: „Primite Duha Svetoga! Opraštajte grijehe!“ Nema uzmaka. Isus ih šalje, daje zapovijedi mijenjati svijet. Ne mogu ne govoriti, ne svjedočiti! Nakon procesa preobrazbe počeli su učenici promišljati i stvarati kategorije iskustva u svome umu i srcu. Sve se slijevalo u novo žarište i na temelju zajedničkog iskustva dolaze do onoga što zovemo kršćansko iskustvo, iskustvo spasenja i milosti, otkupljenja i izbavljenja, slobode i oprosta. Iskustvo posvemašnjeg mira. Za javnoga djelovanja Isus nikad ne govori o miru, nego o razdvajanju, razdoru, maču, u samim obiteljima! Tek je nakon Uskrsa prva riječ MIR, što je plod Duha i Uskrsloga.

To se iskustvo odrazilo u životu, ali i spisima. Svaki novozavjetni spis, evanđelja, sve poslanice, bave se središnjom temom: Iskustvo spasenja u Isusu Kristu. Svima je zajednička tematika, u svima isti hvalopoj Bogu koji se tako divno i čudesno objavio u Isusu Kristu. Svaki to spis na sebi specifičan način naviješta. Jasno, po Duhu i u Duhu Svetome.

Temelj svih današnjih kriza u Crkvi i svijetu jest jaz između vjere i iskustva. To je jedan od bitnih razloga zašto danas vjera ne „pali“, zašto mnogima malo ili ništa ne znači niti zbori.

Što znači iskusiti? Iskusiti znači učiti iz neposrednog dodira i ophođenja s osobama i stvarima. Sposobnost preraditi u sebi što sam doživio, zapazio. Proces učenja, istinske životne spoznaje, tako da svaka nova spoznaja ulazi u surječje postojećih, ili nova spoznaja mijenja postojeće iz temelja. Znanje koje posjedujemo, kojim tumačimo postojeću stvarnost dovodimo u surječje s novom stvarnošću, otvaramo nove zrenike. Novo iskustvo ispravlja, kritizira i tumači postojeća iskustva i spoznaje. Iskustvo je uvijek dijalektičke naravi: Odvija se između zapažanja i mišljenja. Novo iskustvo ima zadaću premišljati postojeća iskustva te mišljenja i zapažanja. Mišljenje omogućuje nove spoznaje, nova iskustva, dok naprotiv nova iskustva čine nužnim da čovjek oblikuje, stvara novo mišljenje. Misao ostaje prazna ne hrani li se iskustvima.

Velebnost i neponovljivost susreta i iskustva

Svaki novi iskustveni sadržaj mora se izraziti riječima. Iskustvo je uvijek cjelina u kojoj igraju bitnu ulogu doživljaj, misao i tumač, ali i prošlost, sadašnjost i budućnost. Čovjek posjeduje sposobnost za rezonanciju, u njemu odjekuje novo koje odgovara na zov izvana, da ga prihvati i preradi. Primjerice, ako netko glazbeno darovit sluša simfoniju, u njoj će čuti daleko više od onoga tko nema sluha za glazbu.

Iskustvo spada među nejasne filozofske pojmove. Može se reći, pojam iskustva spada u ustroj čovjekova duha, spoznaje zbilje te odnosa prema Bogu. Iskustvo je način na koji čovjek prodire i dosiže zadnju dubinu zbiljnosti; preko iskustva čovjek dopire do Boga.

Iskustvo je preduvjet spoznaje. Rekao je Aristotel, prihvatio Toma Akvinski: „Ništa nije u umu što prethodno ne bijaše u osjetilima.“Osjetna spoznaja vrata su sve spoznaje. Sv. Toma prihvatio je načelo, uvjeren kako čovjekov duh oblikuje, formira tijelo te je čovjekova tjelesnost bitno vezana uz duh te se uzajamno prožimlju. Prema Tomi spoznaja mora nositi strukturu osjetnoga, osjetilnog. Spoznavanje mora imati strukturu iskustva s pomoću osjetila, a taj je vidik Toma prenio i na spoznaju Boga.

Iskustvo i spoznaja Boga ne može se odvojiti od osjetila. Put do spoznaje Boga za Tomu je put osjetila, ona posreduju tu bitnu spoznaju. Stoga bi svaka inicijacija, svaki uvod u vjeru morao ići preko osjetila. Treba otkriti put posredovanja vjere s pomoću osjetila i iskustva.

To filozofsko iskustvo nalazi potvrdu i u Isusovu životu te Svetom pismu. Sagledamo li Isusov stil, način kako poučava i naučava, vidjet ćemo, to su slike, prispodobe iz života. Bez slika nije govorio, zborio je u slikama. Nije to „trik“, nego način posredovanja stvarnosti. „Sve sam vam to zborio u slikama. Dolazi čas kad vam više neću govoriti u slikama, nego ću otvoreno navješćivati Oca. U taj dan molit ćete u moje ime“ (Iv 16,25 sl.). Prispodoba, slika način je spoznaje Boga u svijetu. Kod sinoptika prispodoba je struktura s pomoću koje ulazimo u tajnu kraljevstva Božjega (usp. Mk 4,10sl).

Pogledamo li pobliže, vidjet ćemo kako Isusove prispodobe imaju tri naglaska:

1. Slike su uzete iz stvorenoga, ali transcendiraju datost, prelaze u prostor nestvorena, Vječnoga, smjeraju prema Stvoritelju. 2. Slike preuzimlju povijest židovske vjere, predaju, a potom stare slike izlaže u novim, koje primaju novo značenje i dublju protegu. 3. Prispodobe tumače čovjekov svagdan i nadilaze ga kako bi se u njima očitovalo da svagdan nosi biljeg i znamen, značajku Vječnoga. Cijela stvarnost i zbilja poredba je koja osvjetljuje bit i poslanje čovjeka u svijetu.

Iskustvo mora rasti

U prispodobama se zornim slikama očituje zbilja poruke, tu otkrivamo transparentnost vjere. U njima svijet dobiva dubinsku dimenziju, njima prodiremo u dubinu zbilje, čovjek stječe ćutilo kojim se može vinuti u dubinu stvarnosti te dinamiku skrivenu u stvorenju. Zbilja transcendira samu sebe, usmjeruje se prema onostranoj, nestvorenoj stvarnosti. U procesu nadilaženja same sebe zbilja i čovjek usmjeruju se prema nestvorenome te kušaju pojmiti Boga i shvatiti stvorenje oko sebe. U tom transcendiranju čovjek biva onim što već jest, ono za što ga je sam Bog odredio. Sve nosi u sebi biljeg Vječnoga, Neprolaznoga, sve je otisak Božjega Bića. Božji DNK.

Put vjere i do vjere počinje preko osjetila. Stvorenost, povijesnost i svagdan gradivo su i okružje gdje je moguće otkriti prozračnost za vječno, neprolazno, savršeno. Treba otkrivati u čovjeku njegove osobne protežnice. Ljudsko je iskustvo ograničeno. Ograničenost iskustva na osjetila bitna je značajka kad se ulazi u prostor vjere. Bog je uvijek veći i nadmašuje sve što čovjek može iskusiti ili do čega se može vinuti u svojim nastojanjima.

Iskustvo se ne smije shvaćati kao okončani put ili proces. To je put trajnog procesa i rasta prema većem. Iskustvo se može širiti, put se mora proširivati. Bog ostaje Bog i samo je Bog Bog, a ne nadomjestak za naša iskustva. Ako čovjek svoje iskustvo, pa i iskustvo Boga, stavlja na prvo mjesto, namjesto Boga, on se klanja svom rukotvorenu idolu, svojoj psihologiji ili sugestiji, a ne Bogu. Iskustvo nikad nije svrha samom sebi, stvarnost Boga uvijek je veća od našeg iskustva, pa i iskustva Boga.

Vjera se ne smije ograničiti na iskustvo. Ona trajno smjera prema novom iskustvu, dinamična je, rađa novim spoznajama i iskustvima. Prevladava, nadilazi postignuto, ispravlja postojeća iskustva. Tako vjera i iskustvo tvore put kojim se mora ići naprijed.

Iskustvo je po sebi ograničeno. S jedne strane mijenja čovjekovo znanje, osoba postaje svjesnija, bogatija za novu, dublju spoznaju, stječe nove obzore u mišljenju. Da bi, međutim, iskustvo bilo pravo, mora biti otvoreno prema novim iskustvima. Kad se za nekoga veli da je mudar i iskusan, to uključuje činjenicu da je osoba otvorena za nova iskustva, da je od njih i iz njih učila. Nije umišljena, kruta, ideološki uskotračna, dogmatik koji se veže ili fiksira uz određenu tvrdnju ili misao. Nije poput onih koji sve znaju bolje od drugih, već je na putu prema cilju i novim iskustvima. Čovjek obično uči na negativnim i bolnim iskustvima u životu. Uči u patnjama, one mu nameću misao i svijest da je ograničeno biće, smrtan te mora biti otvoren prema Božanskome. Iskustvo ljudske ograničenosti uključuje i iskustvo da čovjek nije gospodar vlastite prošlosti ni budućnosti. Istinsko iskustvo uvijek uči iz predaje, iz prenošenja, vezano je uz osobe, uz „ti“, koje zna poučiti, dati novi smjer u život.

Susret – ohrabrenje i poticaj

Iskustvo je višedimenzionalni proces i pojam. Obično se razlikuju tri vrste iskustva. Prvo empirijsko, tiče se neposrednog zrenja i doživljaja s pomoću osjetila. Najčešće velimo: Sunce izlazi ili zalazi, makar znanost kaže da nije tako. Ta vrst iskustva polazište je za svako iskustvo, ali je površno i netočno. U tome leži opasnost: Neposredna sigurnost može biti zaprjekom dubljoj spoznaji. Znanost se temelji na činjenici da su učenjaci nadišli empirizam: Misao gospodari gledanjem.

Druga vrst iskustva je eksperimentalno. To je instrument suvremenih znanosti te obrat aksioma glasi: „Ništa nije u osjetilu osim ako nije u umu.“Najprije treba shvatiti da bi čovjek smjestio u osjetila. Napredak znanosti počiva na tim iskustvima. Ljudi su stavljali stvarnost pod upitnik te na temelju iskustava kročili prema novim spoznajama. Dinamična veza osjetila i razuma omogućila je suvremenu tehniku, hod u dubinu stvarnosti, egzistencije.

To donosi i kobne posljedice. Gubitak personalnosti, strahopočitanja prema stvorenju i Stvoritelju. L. Kolakowski kazao je da je znanstveno ophođenje sa stvorenjem nalik nekrofiliji. Čovjek ophodi sa svime kao s mrtvacem. Ophođenje s čovjekom u suvremenoj medicini ravno je stanovitu obliku nekrofilije. Čovjek slično kuša ophoditi s Bogom, pa imamo „teologiju mrtvog Boga“. U toj vrsti eksperimentalnog iskustva imamo jednu vrst ubijanja subjekta, ali i objekta, što je preduvjet za nova iskustva, nekada čak i protučovječna.

Treća vrst iskustva može se nazvati egzistencijalnim. Specifičnost toga jest otvorenost, sloboda s kojom se može djelovati. Čovjek se dade voditi, odriče se sama sebe, samovolje, samospoznaje, nastojanja, inicijativa i metoda. Bog treba nesebičnih pojedinaca i osoba koje će se nesebično prepustiti njegovu vodstvu. Čovjek se treba prepustiti drugomu. U toj dimenziji može nam pomoći kršćanska misao i zbilja Trojedinoga Boga. Otac izlazi iz sebe, prelijeva se u Sina, a Duh tvori Jedinstvo i Ljubav. Temeljna i bitna poruka te vrsti iskustva jest Isusova riječ blaženstava: „Blaženi čista srca. Oni će Boga gledati.“ Čišćenje srca preduvjet za gledanje, zrenje Boga.

Iz te sfere može se prijeći u tipično kršćansko iskustvo. Kršćansko je iskustvo uvijek posuđeno iskustvo. Kršćanska je vjera posuđena, predana. Dobili smo je od drugih, drugi su nam je predali, s tim se povjerenjem ide u život. Naša je vjera tradicijska, predajna (ne tradicionalistička!). Veže se uz tradiciju, živu predaju s majke-vjernika na dijete. Ta vjera iz „druge ruke“ treba prerasti u vjeru iz „prve ruke“, osobni susret s Uskrslim Isusom. Jasno, uvijek nešto ostaje od „druge ruke“, ali se moramo odvažiti na potonje.

Na putu vjere imamo uzore u svetcima. Oni su živi likovi prokušane, provjerene vjere, transcendiranja osobe i svijesti u Božansko. Svaka vjera mora rasti i dosegnuti stupanj kad čovjek kuša božansko(usp. Ps 34,9; 1Pt 2,3; Heb 6,4). U tom trenutku čovjek doseže, dotiče onostranost, zazbiljnost, istinsku zbilju, samoga Boga. Prestaje vjera iz „druge ruke“, imamo osobnu, iskustvenu vjeru. To je dakako kratki trenutak, životni klimaks, rijetko iskustvo, koje ne smije postati svrhom samom sebi. U tom bi slučaju vjera prerasla u samozadovoljstvo, a ne prijelaz u inu zbiljnost, u Boga. Takva iskustva stoje u znamenu Tabora. Nisu to mjesta u kojima se ostaje, već ohrabrenja za hod naprijed, snaga da se s Kristom pođe u svagdan, da čovjek shvati kako je obasjan Božjim svjetlom, zaštićen i obavijen „vatrozidom“ Duha Svetoga.