Raspon od edenskoga vrta do Svetoga grada


Na početku Biblije imamo edenski vrt, divni perivoj u koji je Bog stavio praroditelje, Adama i Evu, da ga uređuju i da žive u posvemašnjem skladu sa svim stvorenjem.

Piše: dr. fra Tomislav Pervan

 A na kraju Biblije imamo ne sliku vrta nego sliku novoga grada, nebeskoga Jeruzalema. Tu u eshatonu prestaje, svršava povijest.

Između ta dva pola odvija se drama svakoga pojedinca i cjelokupnoga čovječanstva. Obje slike imaju u sebi, u svojoj osnovici četvorinu, četvrtasti oblik, sve je u zlatu i optočeno dragim kamenjem, sve sami dragulji. U oba slučaja imamo silnu simboliku koja se u čovjeku javlja kad prevali svoj životni zenit, kad prijeđe u drugu polovicu svoga života. Sve nam to veli, predstoji nam otkriti i steći golemo blago, unatoč svim neuspjesima, padovima, unatoč tomu što nam ponestaje životnih energija.

Čovjekova potraga

Kad je čovjek posegnuo i pojeo sa stabla spoznaje dobra i zla, nestalo je izvornoga, rajskoga sklada. Čovjek odrasta, on se osamostaljuje, postaje nešto posebno u svemiru. Biva istjeran iz raja, iz edenskoga perivoja, u svijet prepun opreka, nadmetanja, trajne nevolje i borbe za život i preživljavanje, u život preplavljen sukobima i očajem. Čovjek je u trajnoj potrazi za posjedom, moći, za užicima i, u konačnici, to se može tumačiti i kao potraga za nečim što ga nadmašuje, što je veće od njega samoga. On traga za identitetom i jedinstvom, sjedinjenjem s Nekim i Nečim, u kome je ovo moje maleno ja prihvaćeno. Ma koliko čovjek prošao u životu nevolja i muka, na kraju se ispostavlja spasonosnim kad dosegne dragocjenost cjeline i smisao svoga života.

Ljudski intelekt i Božje svjetlo

Slike čovjekova otkupljenja i konačnoga spasenja u slici nebeskoga Jeruzalema, Svetoga grada, izriču nešto za čim težimo; znamen su budućega stanja jedinstva, iskazana u simbolima četvorine, dragoga kamenja, svjetla koje sja iz grada kojemu je Jaganjac svjetiljka: Sve to zapravo počiva u temeljima vlastitoga bića, položeno je kao sjemenka, kao klica u naše vlastito srce.

Otkupljenje je Božje djelo – što je vidljivo na velikim religijskim likovima. Ono nije toliko plod čovjekova intelekta. Um ne igra presudnu ulogu, on samo vidi opreke. Naprotiv, čovjekov duh ispunjen samim Bogom – svjetlom koje svijetli u Svetome gradu – sposoban je za duboku, intimnu povezanost. Mišljenje koje je vezano uz iskustvo nečega većega zna za svoje granice i ne nasjeda hibrisu da sa svojega stajališta sve prosuđuje, „kritizira“, vrjednuje. Ne nosi to sa sobom nikakvo ograničenje slobode kao što ni istinska ljubav ne sužava prostor slobode ljubljene osobe. Božje svjetlo na oduzima čovjekovu intelektu njegovu samostalnost, naprotiv, ono otvara pogled za jedinstvo i povezanost s cjelokupnim stvorenjem i za njegovu ljepotu.

Sveti grad znamen je dovršetka i konačnoga razvoja čovjekova duha

Prisjetimo se Franjina Hvalopoja bratu Suncu koji, tako reći, pretkazuje stanje konačne savršenosti u njegovu jedincatu životu. U pashalnoj noći slavimo „Adamov grijeh“ ('o sretne li Adamove krivice!') jer Kristovo djelo daleko nadmašuje sve, pa i sami edenski vrt i čovjekov pad. To će reći: ono izvorno rajsko stanje znamen je cjelovitosti, povezanosti, neodvojenosti, bliskosti između Boga i čovjeka, čovjeka i prirode, čovjeka i živih bića, ali još uvijek u nesvjesnom stanju, u dječjoj naivnosti, u nerazličitosti, bez individualne raznolikosti i izražajnosti. Za razliku od toga „Sveti grad“ znamen je dovršetka i konačnoga razvoja čovjekova duha, i u odrasloj, sazreloj individualnosti kao i apsolutnoj blizini i harmoniji. Sazrijevamo, bivamo zreliji, ali smo još uvijek zadržali i dječju životnu radost, bezazlenost i lakoću.

Poveznice Edena i Svetoga grada

Kad se pomnije sagleda, ima još poveznica koje povezuju Eden i Sveti grad. Gotovo se čini da su slike s početka i s kraja ljudske povijesti svjesno međusobno jedna prema drugoj „štimane“, ugođene. U njima ćemo pronaći harmoniju i jedinstvo početka kao i svršetka.

Dok na samome početku uzimanje i blagovanje sa stabla spoznaje dobra i zla ima za učinak čovjekov strah, osamljenost i razdvojenost, dotle imamo na kraju viziju velike svadbene svečanosti Jaganjčeve, znak jedinstva svih ljudi, jedinstva svega onoga što bijaše razdvojeno. Sve to opterećuje naše živote. Nemoguće je to premostiti pa ni najsavršenijim psihološkim radnjama ni uputama. Sve su to neriješeni problemi vlastita života kao i čovječanstva: naime, pitanje smisla patnje, nezatomljene žudnje za blizinom, za partnerom, zatim raskorak između čovjekovih ideala i stvarnosti u kojoj čovjek živi, jaz između neopisive raskoši i rastrošnosti pojedinaca i neshvatljive bijede siromaha, mržnje među narodima i plemenima. A u samom čovjeku imamo jaz i raskorak između duha i tijela, božanskoga i ljudskoga.

Otkupljenje u Bogu veli nam: Postoji rješenje onkraj ljudskih predodžbi. Ono nadilazi obzor dosadašnjega mišljenja. Melodiju ćemo otkriti u Isusovu Govoru na gori, u blaženstvima gdje Isus naziva blaženima one koji su siromasi, gdje poziva da kliču i raduju se svi progonjeni zbog pravednosti (usp. Mt 5,1.10), ili kad Sveti Franjo veliča i pozdravlja smrt kao svoju sestricu. Tu prestaje ljudski razum. Stoga Sveti grad, zbirni pojam svega savršenstva, ne može biti djelo ljudskih ruku, nije sagrađen ljudskom voljom ili htijenjem, nego dolazi s neba od Boga, nakićen, urešen, dolazi iz one zbiljnosti i svijeta koji je nama ljudima nedostupan. I još jedan daljnji vidik spram dva simbola – vrta i grada – treba imati u zreniku. Naime, kad su praroditelji uzeli sa stabla spoznaje dobra i zla, imamo tragične posljedice, otuđenost jednih od drugih, a ovdje imamo u Gradu svadbenu svečanost u središtu, životno prožimanje osoba koje se razumiju, koje su jedno srcem i osjećajima. Nema više razdvojenosti nego stapanje u jedinstvo.

Ime – to je osoba

Ono što bismo time htjeli izraziti najbolje je oslikano u prizoru kad Isus nakon svoga uskrsnuća zove Mariju Magdalenu njezinim imenom. Ona najprije misli da je to vrtlar, a onda prepoznaje onoga koga je tražila. Adam je čuo i prepoznao svoje ime u Božjem glasu, ali se prepao. Marija čuje svoj ime, prepoznaje Učitelja. Tko čuje svoje ime, zna tko ga zove, čuje i svjesno i podsvjesno. Ti tonovi, podsvjesni, koji negdje u čovjeku duboko počivaju, čine da čovjekovo srce zatitra, zaigra, tu se osjeća nešto od dražesnosti, blizine, ljubavi koju čovjek gaji za ljubljenu osobu. Ime – izgovoreno s ljubavlju i poštovanjem – otvara dušu i nutrinu, dodiruje vlastito biće, dira intimu. Stoga je s pravom ime znamen čovjekove neponovljivosti, jedincatosti, nezamjenljivosti i dostojanstva. Ime – to je osoba.

Ne bez razloga imamo ime u Novom zavjetu kao znamen za nešto posebno. Ono igra jedinstvenu ulogu. Marija je Magdalena ovdje u ime i umjesto svih onih znanih i neznanih u Novome zavjetu, ali i potonjih. Ona je prozvana vlastitim imenom. U knjizi Otkrivenja sam Gospodin obećava pobjedniku „dragi kamen i na kamenu napisano novo ime“– ime koje nitko ne zna osim onoga tko ga daje i tko ga prima, dakle, samo darivatelj i primatelj (usp. Otk 2,11). Tu ponovno vidimo tajnu rađanja nove osobe, novoga čovjeka. Riječ je o krajnjem dometu do kojega čovjek dopire u povezanosti sa svojim Otkupiteljem i sa svime što živi.

Čovjekova golotinja i Božje haljine

U surječju s time imamo i govor o „haljinama“, o ogoljenosti i obučenosti. Nakon posrtaja i pada u edenskom vrtu čovjek bolno i sa žalošću spoznaje da je gol, ogoljen. Otuđio se od sebe, od bližnjega, od svoga Boga. Postao je stranac samomu sebi i svemu stvorenju, on se svjesno i nesvjesno krije. Proces je to koji će uslijediti kad ponestane ljubavi, kad se ljubav ohladi. Čovjek najednom osjeti da je nezaštićen, ogoljen, dvoji spram vlastite vrijednosti, osjeća se da je izložen podsmijehu drugih. Nije više kadar izraziti se spontano i prostodušno, bezazleno, a da ga drugi ne dočeka s prijezirom. To je kao kad se nekoga iznenada izloži gola mrzloj hladnoći – a danas je to stanje u kome se nalazi veliki dio suvremenoga društva s visokim standardom, poglavito pak u medijskom mobbingu.

Otkupljenje je u tom slučaju zaodijevanje u svadbene haljine. Čovjek osjeća toplinu, sigurnost, životnu radost, osjećaj da je pronašao svoj vlastiti identitet. U središtu velikih obećanja u knjizi Otkrivenja imamo bijele haljine koje oblače svi što slijede Jaganjca i koji su Njegovi. Bjelina se nosi za svečanih zgoda, za prvu pričest, potvrdu, za svadbenih slavlja. Bjelina se ne nosi u svagdanu. Bjelina je nešto što nadilazi čovjekov svagdan i banalnosti života. Ona smjera prema duhovnom svijetu, prema čvornim točkama čovjekova života.

U ranoj su Crkvi novokrštenici oblačeni u bijele haljine, stoga i naziv Bijela nedjelja nakon Uskrsa. Krštenje je značilo uranjanje u Isusovu osobu, Njegov iskustveni svijet. Krštenje je osposobljavanje da čovjek prihvati i živi Njegove riječi o sreći siromaha i poniženih, progonjenih te gladnih i žednih pravednosti, o ljepoti ljiljana, o ljubavi prema neprijateljima, unatoč svim naravnim osjećajima i porivima. To je hod u dubine duše, iskorak iz uhodanoga svijeta vrijednosti u novi svijet. Bijela haljina – to je znam da je čovjek zaštićen Isusovom osobom, snagom, dinamikom Njegova Duha i riječi, Njegovim mislima i osjećajima. To bi bio smisao onoga „oprati svoje haljine u krvi Jaganjčevoj“ (Otk 22,14).