Teološki pogled

Slava Bogu na visini – radost čovjeku i svijetu


U Isusu je Bog utisnuo svoje biće, kao u pečatnjak. Gdje Isus udari svoj „pečat“, ostaje trajni trag i otisak Boga živoga. Tako je i prošao ovom zemljom, čineći samo dobro.

Piše: dr. fra Tomislav Pervan 

Pjesma božićne noći. Pjesma anđela koju pjevamo ili izgovaramo u misnim slavljima. Pjesma koja veliča Božja djela po Isusu u Duhu Svetome. U božićnoj noći pjevamo: "Rodio se Bog i čovjek, rodio se Spasitelj. Bog je postao čovjekom." Izišao iz vječnosti, pojavio se u vremenu. Za nas nepojmljivo, za Isusa Krista „postati čovjekom“ bijaše jednako iskustvu križa. Ostaviti vječnost, transcendenciju, uputiti se u vrijeme, dijeliti sudbinu nas smrtnika, u svemu osim u grijehu. Ljudskom umu neshvatljivo, nepojmljivo. Trebala je Božja objava da bismo to znali, ali je nemoguće do kraja spoznati.

Gola zbilja, nema tu mitologije ni mitskih heroja koji pohode zemlju pa se slavodobitno vraćaju. Ne, nego kršćanstvo vjeruje u zbiljsko utjelovljenje našega Boga u ljudskom obličju. Bog uzima (ob)lik, ima „formu“ (grčki: „morfe“) čovjeka, sluge. Upravo kako to opijeva himan iz Poslanice Filipljanima (2,6). Himan veli da je Isus uzeo „lik roba“ („morfendoulou“). Znamo tko su bili robovi u ono doba. Sluga je imao nekakvu plaću, a rob je bio obespravljen, totalno vlasništvo svoga gospodara, bez plaće, bez ikakvih ljudskih prava. Naš se Bog do te mjere ponizio. Pavao preuzima himan iz ranokršćanskoga bogoslužja, a i skladan je za bogoslužje, u tim slavljima-bogoslužjima oblikovala se dogma, Vjerovanje. Bog je pokazao, očitovao svoje lice u Isusu. Isus je „slika Boga nevidljivoga“ (Kol 1,15), „odsjaj Slave, otisak Bića“ Božjega (Heb 1,3).

Zrcalo Božjega bića među nama

Isus kao „refleks Božje Slave“, zrcalo Božjega bića među nama. Za ljudske oči skriveno, na trenutke je to znalo bljesnuti pred učenicima, kao na Taboru. „Otisak Božjega bića“ – izvornik: „harakter“ – karakter. Znamo što danas sadrži u sebi riječ „karakter“. Kad se kaže da je netko „karakter“, onda je to „značaj“, osoba sa stavom, koja se ni pred kim ne povija niti prigiba koljena, osim pred Bogom. U Isusu je Bog utisnuo svoje biće, kao u pečatnjak. Gdje Isus udari svoj „pečat“, ostaje trajni trag i otisak Boga živoga. Tako je i prošao ovom zemljom, čineći samo dobro. Bijaše to vidljivo. Među nama je hodio i proživio ljudski vijek, ali je ostao kao Uskrsli s nama u riječi i sakramentu. On je slovnica-gramatika Božjeg djelovanja. U njemu se Bog „sklada i spreže“ (deklinira i konjugira) u svim padežima i licima! Na Isusu odčitavamo „kvalitete“ našega Boga

U mitovima poganskih religija navodni spasitelji su krajnje snažni, moćni. Dolaze na konjima, neranjivi su, okupani u zmajevoj krvi da bi postali besmrtni, neranjivi. Nisu svjesni kako ipak svatko ima svoju „Ahilovu petu“, ranjivu točku. Odnose pobjede nad neprijateljima. Nitko ih ne može pobijediti, nitko položiti na „pleća“, na križ, dok ih ne pogodi u ranjivu točku. Božić je završnica svih tih priča i mitova, on je finale Božje uzvišenosti, nadmoći. Božić je izričaj i izraz Božje nemoći i ranjivosti. Božić je doslovce parodija svim moćnicima ovoga svijeta. U Isusu u Betlehemu, u jaslama, ali i pred Pilatom s trskom u ruci, trnovom krunom na glavi i luđačkom haljinom zaogrnut. U Isusu se Bog narugao zemnim velikanima i moćnicima koji nisu ni svjesni da su im zlatne krune od trnja, da su im kraljevska žezla od trske, da im je vlast do prvoga državnog udara, da imaju svoje dvorske lude koji im zbore istinu o njima. Pa se pitamo, tko je tu onda lud?

Božić je ujedno i završnica svih ljudskih religijskih slika i predodžaba. Spasitelj svijeta – u kamenim jaslama, u spilji, umotan u grubo otkane pelene koje je Marija spremila za ovaj trenutak. Josip gotovo bespomoćan, stoji i čuva stražu. Bog dolazi među nas iz spilje (spiljski čovjek), ne iz kraljevskih odaja ni palača. O spilji je zborio i veliki umni Platon. Mlada Majka ne zna što bi i što je čeka u životu s ovim Djetetom. Stotine upitnika. Koga on može spasiti kad doskora mora biti emigrant u tuđoj zemlji zbog gnjeva i bijesa sitnoga rimskog vazala koji se boji za svoju vlast? U strahu i paranoji dao je Herod smaknuti vlastitu ženu i svoja tri rođena sina – Herod, zvani „Veliki“. Je li to „kraljevska“ veličina? Karikatura vladara!  

Mučenica ljubavi prema bližnjemu

Drama velike žene iz nedavne povijesti može nas mnogomu poučiti. Mnogi su čuli za Simone Weil. Židovka rođena u Francuskoj, filozof, mistik, mučenica ljubavi prema bližnjemu. Borac za radnička prava u Francuskoj prije njemačke okupacije. Bila je na putu vjere u Isusa Krista. Imala je snažno iskustvo Isusa Krista u Asizu i za pjevanja gregorijanskog korala u opatiji Solesmes. Oboljela od tuberkuloze, bila je na pragu stupanja u Crkvu i navodno je prije same smrti zamolila sestru bolničarku da je dovede pod slavinu, pusti vodu i izgovara: „Ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.“ Znala je da ne može samu sebe krstiti. Tako ni mi, ne možemo sebe krstiti, ne možemo sebi oprostiti grijehe. Netko to mora izgovoriti u Isusovo Ime! Nakon toga otišla je u vječnost u Isusovoj dobi, s 33 navršene godine.

Neko je vrijeme provela u nacističkom zatvoru, potom je s roditeljima emigrirala u New York. Bila je na sigurnom, mogla se daleko od rata posvetiti u miru studiju i socijalnom angažmanu. Međutim, nije dugo izdržala u Americi. Kao ni mučenik Bonhoeffer komu su nudili profesorsku stolicu u Americi. Vratio se, sudjelovao u pokretu otpora protiv Hitlera i bio na kraju rata u Berlinu obješen zbog veleizdaje. Istinski mučenik Isusa Krista! I Simone Weil vratila se iz Amerike. Pokušala se iz Engleske prebaciti u Francusku, ali nije uspjela. Nije mogla na slobodi podnijeti da ima više kruha nego njezin patnički, židovski narod. Da ima više slobode od svoga naroda koji u Europi bijaše izložen holokaustu, istrjebljenju. Da ima više sigurnosti, više sreće od onih koje su krvnici nemilo progonili i ubijali.

Pridružila se pokretu otpora. U glavi je kovala pustolovne planove. Htjela se padobranom spustiti u okupiranu Francusku. U Engleskoj je jela onoliko koliko su, prema njezinim prosudbama, imali za dnevni obrok njezini sunarodnjaci u Francuskoj. Oboljela od tuberkuloze, izgladnjela, doslovce skončala od pothranjenosti. Rekli bismo, besmislena i nesvrhovita ali i tiha i uzvišena smrt iz solidarnosti sa svojim narodom! Za nju je general de Gaulle kratko rekao: „Elle est folle“ – „Luda je!“ Druga je osoba kazala: „Njezino je srce kucalo za cijeli svijet!“ Albert Camus rekao je za nju: „Jedini veliki duh našega doba.“ Rekli bismo, na njoj bi se mogla odčitati Božja avantura u Isusu Kristu. Slijedila je Boga koji nije mogao podnijeti da njegova djeca pate. Bog u svojoj ljubavi nije mogao podnijeti niti trpjeti muke i patnje svojih stvorenja, njihovu nesreću i neotkupljenost. Bog nije mogao biti ravnodušan! Stoga se zapućuje na ovu Zemlju. Uzima na sebe ljudsku patnju, otkupljuje nas. Marija to izriče u svome „Veliča“ riječima: „Recordatus misericordiae suae“ – „Bog se sjeća svoga milosrđa, dobrote svoje!“ Bog se upušta u potragu za svojim narodom, da ga izbavi iz ruku Neprijatelja, da mu njegov narod „služi u svetosti i pravednosti“ (Zaharijin himan).

Kolike li samo Božje nježnosti!

Naš je Bog „bogat milosrđem“ i ljubavlju. Očituje to na Božić. Šalje svog Sina na zemlju, u zemaljsku pustolovinu. Isus – sama nježnost, dobrota, čovjekoljublje, ljubav – rađa se među životinjama, umire na križu među razbojnicima. Sin Dobrote, Sin Ljubavi umire strašnom smrću. „Njegovim ste modricama izliječeni!“ Ali ni nakon njegove smrti ne prestaju djeca umirati, biti izgladnjivana. Boli i bolesti se povećavaju. Očaj i nepravda nisu iskorijenjeni iz svijeta. Suze još uvijek nisu isplakane. Ratna siročad nisu zbrinuta.

Jednoga smo svjesni: Kolike li Božje nježnosti! Bog – siromašan kao i mi, potrebit kao i mi. Bog koji poznaje kao i mi sreću prijateljstva, nježnosti, ljubavi, naklonosti. Bog koji je kao dijete migrant s Majkom i Josipom, u Egipat. Na svakom koraku ugroze, prijetnje, drumski razbojnici. Život ga lomi, ljudi ga preziru. I na kraju polažu na tvrdi križ, na pleća! Na drugoj strani sirova sila, snaga, veličina koja nikoga nije spasila niti izbavila.

Svemu unatoč, ne smijemo sve prepustiti moćnicima ovoga svijeta. Bog zna kad će očitovati i svoju moć, svoju svemoć. Tražimo i molimo od njega da konačno podari pravdu siromasima, utjehu neutješenima, zdravlje bolesnima, da otare suze uplakanima, djeci-migrantima, da nitko nikoga više ne iskorišćuje. Tražimo da ne zaboravi neznane stradale, pobijene u ratovima, da zločinci ne likuju nad žrtvama. Bog žudi da nas usreći u Isusu Kristu, po Mariji.

Gore smo spomenuli nesretnog Heroda, kukavicu i antijunaka. Ubija svoju obitelj, okreće mač protiv betlehemske dječice. Prototip suvremenom svijetu koji se okrenuo protiv obitelji i djece. U Herodovoj maniri. Protuteža tomu je Sveta Obitelj. Obitelj je ključ božićnih slavlja. Sv. Ivan Pavao II. rekao je kako sve dobro u svijetu dolazi iz obitelji i preko obitelji. I kad Bog želi spasiti nas, čini to preko obitelji. Vjera u Isusa Krista prenosila se preko obitelji. Imamo u ranoj Crkvi, ne silne zgrade, ne zdanja ni crkve, nego kućne Crkve. Tu se prepričavalo, prenosilo, vjerovalo. Sretni smo da smo u velikoj obitelji Crkve. Danas bi naše obitelji trebale biti prvi rasadnici vjere i ljubavi u Isusa Krista.

Dijete u jaslama, Marija, Sveta Obitelj bijahu nadahnuće za najsilnija umjetnička djela u pjesništvu, glazbi, slikarstvu, kiparstvu, monumentalnim građevinama. U čast Djevice građena su velebna zdanja u Chartresu, Notre Dame u Parizu. Sikstinska kapela posvećena je Mariji, Marija Velika najstarija je rimska bazilika; nema umjetnika koji nije skladao Ave Maria ili pak pjevača koji to ne pjeva ili tiho pjevuši. Koliko imena, koliko atributa Djevici i Majci iz Nazareta! Nemoguće je nabrojiti sve što je ljudsko srce izreklo i čime je veličalo Djevicu koja je izrekla svoj „Veliča“ nakon što joj je „učinio silna djela Svesilni, čije je Ime sveto“.

Prelijevanje Božića u Uskrs i obrnuto

Elipsa ima dva središta, žarišta. Naša vjera ima dva žarišta, Božić i Uskrs. Stožerna je misao „Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga Sina Jedinorođenoga“ (Iv 3,16) da nitko tko u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Obje su svetkovine u srcima vjernika. Rodio se Isus u spilji i bio položen na kamen. Za ukopa, nakon smrti na križu, položen je u kameni grob. Za rođenja Marija ga je umotala u pelene, za ukopa Josip i Nikodem umotaše ga u platno (Torinsko). I rođenje i uskrsnuće naviještaju anđeli. Rodio se u Betlehemu, u prijevodu „Kuća kruha“, na Posljednjoj večeri ostavio nam je „Kruh života“. Nudi nam se kao hrana za život vječni (Iv 6,55). Isusov život prevrat je svih religijskih predodžaba i vrijednosti. Povijesna je to zbiljnost kao što je i kršćanstvo, utemeljeno na Ljubavi, najsnažniji izričaj ljudske religijske misli. Pojam Trojstva nije mogao izmisliti ljudski um, pa ni Boga koji je ljubav. Ljudski um nije mogao ni u snu izmisliti „bajku“ Božića da nije bilo nebeskih glasnika, anđela, koji su se oglasili betlehemskim pastirima i navijestili radosnu vijest, rođenje nebeskog Pastira-Kralja-Spasitelja.

Anđeo se oglasio: „Javljam vam Radosnu vijest, veliku radost za sav svijet“, Euangelion! Papina enciklika glasi: Evangelii GaudiumRadost Evanđelja. Bog je stvorio svijet, Bog je poslao Sina – da bismo bili sretni i radosni te u radosti slavili Božić. Bog je stvorio ljudsku narav da bismo se mogli radovati i pronaći ispunjenje svoje radosti u Djetetu iz Betlehema. Darujmo jedni druge jer smo svi obdareni božanskim Djetetom. Kitimo drvce jer je Zavodnik koji je pobijedio na drvetu na drvu Križa pobijeđen. Ono je stablo iz Edena „restaurirano“ u Isusu iz Betlehema. Svijet može ponuditi bezbroj zadovoljstava, ali ne trajnu radost i sreću. To nam može darovati samo Nebo u Isusu, Mariji, Josipu! Stoga smijemo govoriti s kraljevima s Istoka: „Došli smo POKLONITI SE Novorođenomu Kralju!“ Venite adoremus!