Piše: Anto Orlovac, Katolički tjednik

Ovih dana cijeli svijet je doslovno usmjeren na dva međusobno usko povezana događaja: ispraćaj pape Franje i izbor pape Leona. O tome bruje vijesti, nižu se komentari, pišu se osvrti, objavljuju prognoze i analize, vode se diskusije pozvanih i nepozvanih; nitko nije ostao po strani. Naravno, po onoj latinskoj: „Quot capita tot sententiae“ („Koliko glava, toliko mišljenja“). Papu Franju smo dostojno ispratili u vječnost, a Bog nam brzo nakon toga dade novoga predvodnika. Uze on ime Lav. Lav XIV. Ime koje pristaje predvodniku. Postoji izreka da je bolja vojska ovaca koju predvodi lav, nego vojska lavova koju predvodi ovca. Evo, ovdje lijepe simbolike. Papa Leon, predvodnik Kristove Crkve, predvodi stado Kristovih ovaca na putu spasenja. Neka ih hrabro vodi i k cilju dovede!

Izbor pape bio je iznenađujuće brz. Cijeli svijet je naćulio uši i usmjerio oči prema Vatikanu. A Crkva, kako je revnom molitvom ispratila preminulog papu Franju, tako je jednakim žarom molila za sretan i blagoslovljen izbor novoga Pape. Drugoga dana konklava, predvečer – bijeli dim. Erupcija oduševljenja na Trgu Sv. Petra; to je znak: imamo Papu! Meni se, gledajući iz prikrajka, usjekoše u pamćenje dva – meni – znakovita detalja.

Prvi: dok se čekao dim iz dimnjaka Sikstinske kapele, kamere bilježe zbivanja na trgu. No, najviše su uperene u dimnjak. Gledam: odnekud doletješe dva galeba i sletješe na sljeme krova, tik do dimnjaka. Šeću dostojanstveno, kao da su svjesni da su sada oni medijske zvijezde. A odozdo po krovu krenu k njima mladunac, mladi galeb. Očito, galebova obitelj. Ide mladac i stade tik do dimnjaka. Diže glavu i gleda gore, kao da provjerava je li konačno izabran taj Papa koji će nas voditi. I doista, samo nekoliko trenutaka nakon toga prokulja bijeli dim iz dimnjaka, a trgom zaoriše uzvici oduševljenja okupljenih. Ostalo znamo.

Drugi: Jedan sat kasnije s lože crkve Sv. Petra svečano je objavljeno da imamo papu Leona XIV. Uskoro eto i novoga Pape s pratnjom. Mnoštvo s trga pozdravlja ga povicima oduševljenja i dugotrajnim pljeskom. Papa stoji i pozdravlja ih mahanjem ruku. Traje to neko vrijeme; za Papu valjda i predugo. Svladale su ga emocije: jedva suzdržava suze. Uz Papu, osim službenih osoba, asistencije, i naš kardinal Vinko Puljić. S njegova lica ne silazi osmijeh. Tim zaraznim osmijehom oduševljava sve nazočne i sve kojima kamere prenose ta zbivanja. Uskoro je postao medijska zvijezda na društvenim mrežama na kojima ga kite najljepšim epitetima.

A što bi tek rekli, dolazi mi na pamet, kad bi znali da je naš Vinko postao kardinalom u vrijeme kad je njegovo nadbiskupsko sjedište Sarajevo bilo u potpunom okruženju (još 1994., i tako postao najstariji kardinal-izbornik), svakodnevno na udaru granatiranja s okolnih planina, da mu je bezdušna agresija na njegovu Bosnu i Hercegovinu prepolovila nadbiskupiju, da je svoj nadbiskupski vijek potrošio tješeći i hrabreći ucviljene, obnavljajući sve što je u župama i u dušama bilo srušeno, neumorno na oprost i pomirenje pozivajući, i ne na kraju: da je zbog narušena zdravlja već bio odustao od odlaska na konklave, a onda su ga liječnici uspjeli „preparirati“, pa je ipak otputovao i dobro podnio sve napore puta i svih zbivanja u Vatikanu? I već nam trećega Papu izabrao! Unatoč svemu, vedrina mu je resila čelo, a osmijeh grijao sve oko sebe.

I dođe mi misao: Blago Crkvi koja ima vođu Lava s ljudskim emocijama, svjesnim svoje velike odgovornosti za Crkvu i cijeli svijet, i kardinale s neuništivim osmijehom; ona ima budućnost! Onda i ono mlado galebovo pile koje mi se nekako učini simbolom današnje mladeži na koju nasrću sa svih strana da je zarobe, a i ona galebova obitelj koja mi se opet  učini simbolom današnje kršćanske obitelji koja je već odavno na meti napada mnogih koji joj ne žele dobro, na koju bezdušno udaraju i nastoje ju razoriti, mogu biti mirni; čut će pravu, spasonosnu riječ iz Leonovih usta i grijat će ih osmijeh onih koji Isusovu Radosnu vijest radosno navješćuju i žive.