Svemu je utkan Božji potpis


Postoji istina znanosti, empirije, tzv. prirodoznanstvena istina, ali postoji i istina vjere, ljepote, dobrote, ljubavi.

Piše: dr. fra Tomislav Pervan

Jedna drugoj ne protuslove i ne mogu protusloviti. Mogu se samo nadopunjavati. Znanost nema odgovora na pitanje odakle život.

Čovjek je kadar odgonetnuti genetski kod života, ali ona „startna točka“, kad i kako počinje život ostaje zagonetna. Pitamo se odakle u čovjeku duh, odakle želja činiti lijepo, dobro, biti plemenit? Nije to utkano u zakone evolucije u koju danas gotovo svi vjeruju, makar nije dokazana. Pa makar da je i cijeli svijet zbilja nastao evolutivnim putem, ipak iza svega stoji stvarateljski duh. Ne onakav kakav imamo primjerice u prirodnim znanostima u kojima se sve odvija po stanovitim zakonitostima, nego radije onakav kao kad iščitavamo ili promatramo umjetničko djelo ili ljudski um.

Iza svakoga udarca dlijetom koji je oblikovao savršeni lik ili pak iza svakoga poteza kistom koji nas očarava stoji umjetnik koji je djelo oblikovao. Zašto je povukao upravo taj potez, nama ostaje skriveno. Ili pak onaj završni udarac dlijetom, kad je i sam umjetnik rekao: „Prozbori!“ – toliko bijaše vjeran ljudskomu liku. Što stoji iza takva duha?

Možda je umjetnik odavna nosio u sebi taj lik, tu sliku, možda je trajao dug proces inkubacije, ali kad je završio i kad stojimo pred tim djelom, onda i nehotice uzviknemo i vidimo: Ima smisla! Utkao je u djelo sebe i svoje nadahnuće.  

Bog koji nam daruje ljepotu i vjeru isti je Bog koji je stavio zakone u prirodne tijekove. Istina vjere nije nelogična, iracionalna, nego nadilazi razum, ona je nad-naravna. Primjerice, želiš li znati je li ti prijatelj vjeran, neće ti spoznaju glede vjernosti prijatelja ponuditi znanstvena spoznaja, nego jedino povjerenje koje imaš u njega. Ono što se događa u susretu, licem u licem, između dvaju srca, između dviju sloboda. Ta je istina daleko više od prirodoznanstvene istine te je u tom smislu i spoznaja vjere u Boga nadnaravna. Ta je istina empirijski nedokučiva, čovjek ju može samo iskusiti, osjetiti, doživjeti.

Na to se nadovezuje i daljnje promišljanje. Naime, postoji li istina u umjetnosti, pjesništvu? Čitamo roman, ep, pjesmu i svjesni smo, fikcija je to, izmišljeno, netko je to u trenutku nadahnuća smislio, netko je imao nadahnuće, stavio na papir, dao otisnuti. Jedan je Dostojevski kao mladić stajao zbog svojih prevratničkih ideja pred streljačkim vodom i u posljednji trenutak pomilovan carskim ukazom. Odrobijao je osam godina sibirskoga kazamata i prošao svoju katarzu, ondje postao pravim vjernikom.

Sve što je napisao nakon robijanja u Sibiru velebno je djelo na kome se čovječanstvo i danas nadahnjuje. Prožeto je čovjekovim padom, krivnjom, ali i nepobitnom vjerom da Bog jest, da Bog vodi konce našega života. Čitajući, makar znamo da je fikcija, ipak nas istina teksta ili pjesme zahvaća, ne puštamo je iz ruku, mijenja nas, sili nas na razmišljanje, pojedine rečenice ili misli bilježimo, pak i u spomenike ili nadvratnike urezujemo. Pisac te dira, snaga njegova pera je moćna, širi tvoj pogled na svijet, kušaš gledati svijet očima umjetnika. Ili pokušavaš promatrati neko umjetničko djelo očima umjetnika. Veliki pisac Solženjicin koji je odrobijao svoj Sibir i svoju trilogiju o Gulagu, zaključuje kako je blagoslovljen svaki dan koji je proveo u tamnicama smrti u Sibiru. A bio je ondje 12 punih godina.  

Umjetnost mijenja život

Supruga je genijalnoga ruskog pisca Dostojevskoga, znalca čovjekove duše i njezinih dubina, pripovijedala kako je njezin muž svake godine putovao u Njemačku, u Dresden. Znao je ondje stajati satima pred slikom genijalnoga Raffaela Sikstinske Madonne i netremice ju promatrati. Bez riječi. Jednom ga je zgodom upitala zašto to čini, zašto netremice gleda u sliku. Odgovor je glasio: "Činim to da ne bih morao pasti u očaj zbog stanja u čovječanstvu."

U ovom surječju misao nam leti i na pjesnika R. Mariu Rilkea te njegov sonet o antičkom Apolonovu torzu. Rilke se našao sučelice s antičkim, unakaženim truplom mladića bez glave, lik bi trebao predstavljati boga Apolona. Kip je obezglavljen. Neovisno o tome što je unakažen, iz njega progovara nešto savršeno, kip zorno zbori svojom pojavom. Pjesnik osjeća kako ga mrtva gromada mramora poziva i promatra. Kako izriče besmrtnu istinu. Svaki dio kipa, svaka "pora" ga promatra, gleda i progovara mu. Promatraju se i svoj sonet završava riječima: "… i nema tu mjesta/koje te ne promatra. Stoga moraš promijeniti svoj život." Stoji ukipljen pred kipom, osjeća kako ga nešto i netko promatra i zaključuje sam u sebi: "Moram promijeniti svoj život." Osluhni glas koji ti progovara iz mrtva kamena, mramora!

Upravo je tu misao uzeo njemački filozof P. Sloterdijk, inače nevjernik, za naslov svoje pozamašne knjige. Ne dogodi li se ponekada i nama kad se susretnemo s dragom osobom koja nas podiže iz depresije, osobe s kojom nas vežu nevidljive niti, koja nam ulijeva nadu i pouzdanje, istinu i smisao, da se zamislimo i kažemo u sebi: "Moraš biti drukčiji, moraš se promijeniti?“ Čovjek osjeti: Da, upravo to mi treba u ovom trenutku beznađa.

To je moj/tvoj život, odgovor na to ne može mi dati znanost ni istina bilo koje znanosti, niti to znanost može dokazati. To je onkraj empirije. Zapravo dokaza i ne treba, čovjeka iznutra zahvaća iskustvo istine. Takva iskustva s osobama koja su plod susreta, s dragom osobom, s umjetničkim djelom, s Bogom u konačnici – to su bitne istine naših života. Značajnije od bilo koje druge činjenice, kako npr. vozi ovo ili ono vozilo, kako funkcionira računalo ili internet i sl. Jer one istine daju odgovor na pitanja koji je smisao moga života, što znači moj život, zbog čega sam ovdje na svijetu, a ovo govori o funkcionalnosti nekih uređaja.

Božja misao utkana u zbilju

Uvijek je tako kad se čovjek istinski pita i nađe pred silnim umjetničkim ostvarenjem. Divimo se Michelangelovim djelima. Kad bi naručio gromadu mramora iz Carrare, umjetnik je već u toj gromadi imao u glavi i zamisli točnu sliku i lik onoga što bi htio dlijetom isklesati. Upornim klesanjem i skidanjem suvišna stvarao je svoja djela. Tako čine svi umjetnici. Skidaju suvišno, nepotrebno, da bi zasjalo Božje djelo u punini! Ili sonet od nekoliko stihova, po čemu je isti umjetnik poznat. Tako je stvorio besmrtna djela kojima se svijet i danas divi.

Slično je i sa slikarima, ili onima koji skladaju neprolazne melodije, koje slušamo, s kojima se poistovjećujemo. Svatko od njih projicira sebe i svoju nutrinu, nadahnuće, inspiraciju u ono što iza sebe ostavlja. Psalmist veli: "Nebesa slavu Božju kazuju, naviješta svod nebeski djelo ruku Božjih." Ali je Bog ostavio čovjeku zemlju da ju njeguje i oblikuje. Bog nije čovjekova projekcija, kako su govorili materijalisti Feuerbach & Comp, nego je čovjek Božja projekcija! Bog je projicirao sebe u čovjeka i čovjekov duh.

Za skladatelja J. S. Bacha kaže se da je svojim glazbenim djelom ispisao "Peto evanđelje". Bio je duboki vjernik, stalni orguljaš u crkvi, iza sebe ostavio golemi opus. Odavna se zna da je Bach u svoja djela ugrađivao kodirane tekstove, nešto kao "enkripciju" u svoje melodije. Znanstvenici koji se bave poviješću glazbe bavili su se upravo Bachovim djelom i stilom. Na primjeru Bachove sonate u G-molu otkrilo se kako je Bach prema stanovitim numerološkim zakonitostima, koja bijahu onodobno popularna, slovima davao vrijednost znamenki te je svaki prvi ton povezivao s drugim tonovima prvih taktova sonate. Rezultat te "numerologije" jest izreka: "Ex Deo nascimur, in Christo morimur, per Spiritum Sanctum reviviscimus." Prevedeno: "Iz Boga se rađamo, u Kristu umiremo, po Duhu Svetome uskrisujemo." Dakle, u glazbu je utkao, upisao svoj skriveni "code". Tekst nije slučajan, ima svoj smisao, a glazba dobiva snažnu poruku. Je li skladatelj slučajno načinio "enkripciju"? Ne vjerujemo u takvu slučajnost. To je "tajni code" koji je upisao u svoje djelo. Tako je postupao i s ostalim svojim djelima.

Onaj tko se razumije u glazbu zaključit će nakon slušanja: Izvanredno djelo, perfektno skladano! Ako k tomu pridodamo da je Bach bio duboki vjernik, bavio se i mistikom, da je u djelu utkana gore navedena misao našega vjerovanja, onda se još većma divimo onomu što nam je ostavio iza sebe taj nadahnuti skladatelj. Zahvalni smo znanstvenicima koji se bave i otkrivaju nam skrivene "codove" kod pojedinih likova iz povijesti čovjekova duha i uma. Oni nam samo otkrivaju da su autori vjernici, kako je vjera i mistika imala utjecaja na njihovo stvaralaštvo. I to nam pomaže promatrati prirodu oko sebe drukčijim očima, čitati je i iščitavati njezino pismo, otkrivati tajanstvene "enkripcije" koje je Stvoritelj usadio u svoje djelo, zakonitosti koje učenjaci svakodnevno otkrivaju. Zato se i dodjeljuju Nobelove nagrade za iznimna otkrića na području duha i uma.

Mora li, međutim, znanstvenik znati te pojedinosti pri vrjednovanju nekoga djela? Naravno, ne. Glazba ima svoje zakonitosti, ali ono što je glazbenik u njega utkao, zvuči našim ušima prelijepo. Zašto primjerice Stradivarijeve violine imaju milijunsku vrijednost? U čemu je tajna njihova zvuka? Znanstvenici tek otkrivaju i dive se takvim stvarateljima. Treba samo pročitati djela poznatoga suvremenog graditelja violina Martina Schleskea, koji sve čimbenici utječu na kvalitetu konačnoga zvuka što ga violina nudi. Od nadmorske visine omorike, vjetrova, tla, pa do vremena kad se siječe, suši, obrađuje itd.  

U svemu stvorenome utkana je Božja misao, nebeska "matematika", Božja estetika koja je nepogrješiva. Stoga se i danas divimo djelima ljudskih ruku koja odražavaju refleks Božjega bića i Duha koji nam je podaren. Prijateljski pogled drage osobe, ohrabrenje, poticaj, sve može postati prigodom da čovjek spozna istinu i smisao. I svjestan, to što mu se dogodilo, pravo je čudo. Ne može to podariti znanost, ona to ne može ni dokučiti. Dublji je smisao iza svega. Činjenice su to koje ne može dokučiti ni najsavršenije računalo, nikakav "chip", ma koliko bio "inteligentan" ili savršeno napravljen.

Dostojevski je pohađao Dresden prije više od 150 godina. Ne bijaše prometnih sredstava kao danas, ali je znao što je lijepo, krenuo bi na dugi dalek put i divio se djelu da ne bi pao u očaj zbog stanja u čovječanstvu. Znamo za njegovu izreku kako će Ljepota spasiti čovječanstvo. Pa i Ljepota Raspetoga! On je u svojim djelima pretkazivao kataklizme koje će uslijediti najprije u Rusiji, potom u cijelom svijetu. Anarhisti, nihilisti, ateisti, Bakunjin i Nietzsche te njihovi sljednici i trabanti koji su utirali put svjetskim ratovima te pustošenju na svakom polju čovjekova života jer su odbacili Boga kao mogućnost i zbilju. Dostojevski je prošao svoju katarzu u Sibiru, bio duboki vjernik, ostavio djela koja svjedoče o snazi vjere u čovjekovu životu.

Gdje potražiti lijek i spas?

Na kraju se pitamo: što je bolje? Voziti se sporom kočijom, kao prije 150 godina i imati dovoljno vremena, ili letjeti na "provod" u mlažnjaku u neko mondeno ljetovalište (za 200 eura), i ne misleći kako svaki zrakoplov iza sebe ostavlja otrovni trag ispušnih plinova koji uništavaju Zemlju? Nismo li zbog svoga "provoda" zatornici Božjega stvorenja?

Sav je svijet prisiljen slušati onu Gretu iz Švedske kako grmi s govornice UN-a na svjetske vođe zbog uništavanja planeta. Tko pak može i tko se smije usuditi njoj i njezinim vršnjacima uskratiti sve puste naprave i igračke s kojima se danas služe, kojih su pune njihove naprtnjače, a koje u biti uništavaju planet? Elektronika zrači, uništava zdravlje, ali tko na to misli, osim kad oboli? Tko još danas ide pješice u školu? Svi imaju osiguran prijevoz, malo će tko poći kilometar pješice. Minula su vremena kad su djeca išla zajedno u školu, čitala knjige, kad nisu imala "pametnih" telefona ni računala u koje danas svi trajno bulje i tipkaju, koji ih kloniraju i mutiraju. Onodobna djeca nisu bila ništa manje inteligentna od današnje. Tko će se danas odreći svoga "ljubimca" u garaži, znaka prestiža? Najteže je sići niz stube i gumbom otvoriti garažu te se zaputiti na posao.

Nakon svih grozomornih iskustava minuloga stoljeća, nakon stotinu milijuna pobijenih u ratovima i revolucijama, pitamo se – je li danas i u čemu bolje stanje? Je li svijet bolji ili bismo i mi poput Dostojevskoga trebali pasti u očaj kad ne bi bilo božanske ljepote u svijetu i stvorenju?

Nismo li i posvuda suočeni s bičem terorizma koji vlada svijetom, zlom rata i nemira, nesmanjena naoružavanja, patnje i tjeskobe, neizlječivih bolesti i nasilja, suočeni s progonom kršćana, težim i okrutnijim nego u rimsko doba. Svijet želi biti globaliziran i planetaran, a zapravo je raskomadan i puca po šavovima. Neki bi stali u obranu globalne ekologije zaboravljajući da ekologija počinje u vlastitu srcu. Već je Isus dao najbolju dijagnozu što onečišćuje čovjeka, svijet te okoliš u kome živi. I nabrojao je sva zla koja dolaze iz čovjeka i uništavaju život i suživot. Uzalud ona dreka s govornica i pozornica UN-a ako se čovjek ne obrati!

Nema međuljudskih poveznica jer je čovjek izgubio poveznicu s Nebom, sa svojim Iskonom, s Transcendencijom. I gdje potražiti lijek i spas suvremenom beznađu i očaju koji se oko nas šire? Gdje otkriti zajedništvo i pobratimstvo ljudi u svemiru? Samo i jedino zagledan u lik Krista – Stvoritelja, Svedržitelja, Krista Kralja - Pantokratora – koji je uskrsnućem postao tajni "code" za čovječanstvo. Trebamo ga svednevice otkrivati da nas sve usreći.