Piše: fra Tomislav Pervan, Katolički tjednik

Sveta Mala Terezija od Djeteta Isusa i Božanskog Lica rodila se 1873., s 15 je godina stupila u Karmel u Lisieuxu. Već prije ulaska u samostan imala je neobična duhovna iskustva. Na Božić 1886. snažno je iskusila Božju prisutnost te to bijaše odlučni događaj u njezinu životu. Iskusila je milost posvemašnjeg obraćenja te je otada smatrala ljubav prema Isusu Kristu i svim ljudima pozivom i poslanjem svog života. Njezin samostanski život protekao je krajnje jednostavno, ali je njezin duhovni put vodio strmo, prema  vrhuncima. Shvatila je da se njezina ljubav prema Kristu treba ostvariti u nasljedovanju križa. Sveto pismo bilo je njezino jedino štivo, njezin svagdan protjecao je u kušnjama i tjelesnim bolestima. Oboljela od tuberkuloze. U noći na Veliki petak 1896. počela je bacati krv, a 30. rujna 1897. preminula je s riječima na usnama: „Bože moj, oh, kako te samo ljubim!“Svoj nutarnji svijet zabilježila je u autobiografiji Povijest jedne duše te zapiscima koje je prikupljala njezina poglavarica.  

Bila je odlučna i korjenita, u svemu je išla do kraja, prema Velikome, ni u čemu se nije zadovoljavala prosječnim. Htjela je ljubiti Isusa snažnije od bilo koga prije nje. Prinijela se milosrdnoj Božjoj ljubavi kao žrtva paljenica. Htjela je ljubiti sve ljubavlju kojom nas je Isus ljubio. Od oholosti ju je čuvala spoznaja da je sama bila krajnje nesposobna te da sve što čini, može činiti samo snagom Božje milosti i ljubavi koja svemu prethodi. Godine 1925. proglašena je svetom, a Ivan Pavao II. proglasio ju je 1997. crkvenom učiteljicom. Papa Pio XI. rekao je kako je Terezija „zvijezda njegova pontifikata“. „Nikada nisam htjela za sebe izvanredne milosti. Nemam nikakvo drugo sredstvo nego prosipati na svijet ruže, tj. ne dopustiti da izmakne bilo kakva mala žrtva, bilo koji pogled, bilo koja riječ. Paziti i na najmanje čine i sve činiti iz ljubavi... Hraniti se mogu samo istinom. Stoga nisam nikada žudjela za vizijama, viđenjima... Vidim samo napola zastrto svjetlo, svjetlo koje se izlijeva iz oborenih očiju Gospodnjega lica.“ 

Vrijeme koje treba svetce

Živimo u vremenu koje ne obiluje velikim svetcima, a bez svetaca je nemoguće živjeti. Može se prigovoriti kako pridjev „veliki“ne odgovara svetici koja je bila „mala“ te koja se nazvala Terezijom od Djeteta Isusa i Božjega Lica, koja je govorila i pisala o „malenu putu“ koga je potanko opisala i brižno prikazala tako da tim putem mogu kročiti svi ljudi bez razlike. Svi kršćani. Put je prohodan i može se na njemu dosegnuti savršenstvo kršćanskoga života i poziva.

Naša svetica nije ni slutila da će postati i biti „velikom sveticom naših dana“, da će zbilja prosipati s neba  ruže božanske milosti, da će Duh Sveti snažno zapaliti preko nje tolike duše i usmjeriti ih prema Isusu Kristu.

Međutim, veliki svetci ne trebaju našu reklamu, nisu upućeni na naše promidžbene skupove. Oni su upućeni na našu ljubav, na vjerničku ljubav i odanost, a ta ljubav nastaje ondje gdje postoji smisao za posebitost poslanja pojedinoga svetca te mogućnost da ih se nasljeduje.

Tko se počne baviti Terezijinim autentičnim spisima – trima dijelovima njezine autobiografije, zatim njezinim pismima i pjesmama – i to posve neopterećeno, bit će zadivljen svježinom koja izbija iz tih spisa, autentičnošću, neukrotivim temperamentom koji nastoji čovjekovu volju uvjeriti, za sobom povući. Bit će suočen s nestrpljivošću koja ne trpi nikakvu mlakost, rezignaciju, odgodu, lažnu poniznost ili pobožnost, pa bilo to i kod njezinih prijatelja svećenika.

Mala Terezija – Ivana Orleanska – Velika Terezija

Među svetcima uzor joj je bila - nikakvo čudo! – Sv. Ivana Orleanska, Jeanne d’Arc. U duhu se natječe s njome, svoje poslanje uspoređuje s njezinim, čak u nekome kazališnome komadu igra ulogu Sv. Ivane, s krajnjim zanosom, kako to svjedoče i sačuvane slike Male Terezije u ulozi Ivane Orleanske.

Slobodno se može reći kako među suvremenim svetcima nema ni jednoga s tolikim pjesničkim darom kao Mala Terezija. Iz njezina pera izviru slike, metafore, uvijek izvorne, svaki put pogađaju u srčiku. Svojim pjesmama uprizoruje svoj nauk o malome putu svetosti te je time njezin nauk još življi, razumljiviji, privlačniji. Obilje ideja, intuicija, zrenja. Naravno, ona Terezija Velika – Avilska veća je pjesnikinja, međutim Avilska pjeva kao odrasla i zrela, iskusna žena, kao što je i njezino cjelokupno zemaljsko djelovanje utemeljiteljice mnogih samostana bilo – govoreći u zemaljskim protegama – prostranije od djelovanja jedne djevojke koja umire u 25. godini života od sušice. Pa ipak je ova djevojka – uz sve dužno poštovanje za Veliku bez bojazni utrla put uspona na brdo Karmel drukčije, sa smiješkom, i nije se bojala u stanovitu smislu ispraviti druge karmelićanske reformske gorostase – Tereziju Avilsku i Ivana od Križa. Njih su dvoje „orlovi“ koji su se u mističnu letu vinuli iznad oblaka svagdana te lako mogu zavesti duše koje nisu pozvane na takve letove – opisujući vlastite mistične doživljaje - na pogrješne čežnje ili čak na nes(p)retno uvježbavanje, trening prema mističnim iskustvima.

Mali put svetosti

Mala Terezija znade da je savršenstvo o kome govori evanđelje dostupno svima, premda nastojanje oko savršenstva iziskuje angažman cjelovite osobe. Time smo dospjeli do točke na kojoj se može barem u sažetku obilježiti posebitost Terezijina „maloga puta“. Treba izdvojiti barem neke točke njezina „nauka“.

Njezin je put nazvan „mali put“ budući da propisuje uvijek samo sljedeći korak, korak koji moramo učiniti ovdje i sada. Nije riječ ni o kakvim zanosnim planovima za sutra ili prekosutra, za budućnost, nego je riječ o onome „minimumu“ koga od nas iziskuje sadašnji trenutak.

A to se sastoji možda u podnošenju neugodna partnera, osobe pored mene koja mi stalno ide na živce. Možda je tu riječ o izdržljivosti na poslu koji obavljam, strpljivosti, o ustrajnosti do kraja, da ništa ne zakidam ili prikraćujem. Možda je u pitanju svakodnevni Časoslov, molitva  koju trebam obaviti. Da ne preskačem, da budem predan do kraja trenutku u kome živim. Prepustiti se molitvi makar bio svjestan da iz nje neću izići ništa bolji ili savršeniji. Ono što vrijedi i ostaje jest ovaj sadašnji trenutak, ovo „danas i ovdje“,makar bi se naš duh ili mašta rado prepustili maštanju o onome što bi moglo biti sutra ili prekosutra, u budućnosti.

Zacijelo, to „danas i ovdje“ u sebi je varljivo, prolazno, izmiče neuhvatljivom brzinom. Terezija to duboko u sebi osjeća, osjeća prolaznost trenutka i svega što je okružuje i zato čezne za vječnošću u samome Bogu. Međutim, Bog se ne može iskusiti nigdje drugdje osim u ovome trenutku u kome se konkretno nalazimo i živimo. Vječnost koja se čini da je negdje u dalekoj budućnosti nalazi se zapravo skrivena u sadašnjem trenutku, u sadašnjosti koju upravo živim.

Vječnost je skrivena dubina, skriveni zaslon  i temelj trenutka u kome se nalazimo. Ispunim li ovaj trenutak kršćanskom ljubavlju, koliko mi to dopuštaju moje snage, do granica, time se „uštimavam“u vječnost, nalazim se u dosluhu s božanskom ljubavlju, s vječnošću ljubavi koja me prati iz trenutka u trenutak. Posve je nebitno je li to što u ovome trenutku radim važno ili nevažno, zanimljivo ili nezanimljivo. Vrijedi samo način na koji to radim, kako svoj posao obavljam.

Dijete Isus – Božje Lice

Da bismo shvatili Malu Tereziju, treba skrenuti pozornost i na njezino ime: Terezija od Djeteta Isusa i Božjega Lica, oboje je u njezinu biću nerastavljivo povezano. Dijete je – kao i za Gospodina u evanđelju – vodilja, mjerilo i kriterij, jer su svi djetetovi trenutci konkretno uvijek do kraja nečim ispunjeni. Dijete – promatrajmo ga! – nikad nije nezaposleno. Ono se posvema predaje trenutku u kome živi, ono stavlja sve na jednu kartu, ljubavi i povjerenja, ono se ne zanosi nekim misaonim teorijama, ono se ne brine za sutrašnji dan, ono ne skuplja oko sebe niti posprema u žitnice ili knjižnice. Kao i u evanđelju, i u nje je dijete – dijete kao kriterij! – nerastavljivo vezano uz evanđeosku misao vodilju o patnji. Ono je čvrsto i nerazdvojivo vezano uz sadašnji trenutak. Ono ne misli na buduće. I to je već svojevrsna patnja, ulazak u patnju.

Terezijin život bijaše jedna velika „pasija“, „muka“. Njezin je duhovni krajolik vremenom postajao sve tamniji, mračniji, prepun patnje, otkupiteljske, sve do iskustva savršene duhovne suše, ostavljenosti, dvojbi spram Boga i vjere. Na trenutke je bila istinski ateist, nevjernik. Bila je solidarna s nevjernicima, doživljavala je iskustvo nevjere upravo u trenutku kad se Europom širio duh jednoga bogonijekača Nietzschea. Sve to u trenutcima slabosti. Zapravo, dijete nikada nije snažno, ono je uvijek slabo, nejako. Ono se ufa u to da će ga netko uzeti na ramena i ponijeti. I onaj Patnik u Maslinskome vrtu nije jak. Kad izgovara „Oče, budi volja tvoja“, on se pouzdaje u Očevu volju, pouzdaje se u to da ga ona nosi, da ga volja Očeva vodi kroz ono što je, ljudski govoreći, neizdrživo, nesnošljivo.

Svetica se jednom zgodom izrazila: „Treba mi srce koje gori od nježnosti, srce koje me prihvaća bez zadrške, srce koje ljubi i moje slabosti, koje je uza me danju i noću. Nisam otkrila nijedno stvorenje koje  bi me ljubilo, a da nije preminulo. Treba mi Bog koji će prihvatiti moju narav, koji će postati moj brat, koji može trpjeti i umrijeti za mene.“ Te riječi čuvene svetice i učiteljice Crkve titraji su duše i svega bića nakon svega što je kao dijete iskusila, kad su joj preminule najprije majka, a potom i dvije sestre koje su joj zamijenile majku. Doživljavala je kao dijete brodolom ljubavi, prolaznost života. Doživljavala je umiranje ljubavi bez koje je nemoguće živjeti, ljubavi koju smrt tako reći razara. Ali na kraju ljubav pobjeđuje.

Ćutimo tu i krik za ljubavlju koja mora trajati, ljubavlju koja ne smije umrijeti, krik za srcem koje je uza me, koje me uvijek razumije te ima udjela u mojoj patnji. Tu je zatim i spoznaja da nijedno stvorenje ne može biti ovdje vječno, ne može biti vječito uz nas, već da nam treba Bog koji je istodobno i čovjek, od iste tvari, zemaljske gline, kao i mi: Bog koji pati. Taj Bog se očituje u Isusu Kristu, spušta u zemaljske nizine, silazi među nas, postaje Bog s nama, u trajnome adventu.

Istoznačnost ljubavi prema Bogu i bližnjemu

Na tome „malome putu“ nema nikakva razdvajanja između ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu. Tereziji nikada ne bi pala na pamet razdioba ili razlikovanje tih ljubavi. Za nju su obje ljubavi od najranijega djetinjstva, od same mladosti zdravo, naravno kršćansko jedinstvo.

Za nju je savršena naravnost ljubiti Boga zato što je on sama ljubav, čista ljubav prema ljudima, prema svakom grješniku, budući da je taj Bog – kako ona višekratno govori – išao do kraja, do ludila u svojoj ljubavi prema čovjeku. Za nju je Bog i vječni život u bezdanu Božje ljubavi posvemašnji smisao svega stvorenja te stoga žudi dovesti što više ljudi Bogu – upravo jer i sama do kraja ljubi sve ljude Kristovom ljubavlju.  

Ona posvema živi u Isusu Kristu. On je za nju neopozivo izručenje Boga čovječanstvu kao i žarište čovjekova izručenja i predanja Bogu. U svojoj ljubavi tomu žarkome središtu ljubavi između Boga i čovjeka otkriva Terezija svoje vlastito teološko mjesto i stajalište. U čuvenome završetku drugoga rukopisa ona bi željela obujmiti sve karizme u Crkvi kako bi snagom svih karizmi mogla ljubiti Boga i svijet. „I napokon sam otkrila svoj pravi poziv, svoje zvanje i mjesto, a to je: biti ljubav!“ 

Ona veli bez okolišanja: „Nikad se od Boga ne očekuje previše. Čovjek od Boga dobiva upravo onoliko koliko moli, koliko se od njega nada dobiti.“ Stoga se može reći: „Od njega se traži onoliko koliko se čovjek sam usuđuje pitati.“ Nema toga što se Terezija ne usuđuje moliti od Boga, što ne bi tražila od Božje ljubavi. Za nju su vjera, nada i ljubav, „koekstenzivne“. Ona se vodi Pavlovom „nadati se protiv svake nade“,nju vodi slijepa nada. Nije to nikakva preuzetnost, nego jednostavno slijedi primjer samoga Gospodina Isusa Krista.  

Međugorje, 18. svibnja 2025.