Piše: dr. fra Tomislav Pervan, OFM

Na temeljno životno pitanje što je to nova donio Isus Krist na svijet, papa Benedikt XVI. odgovara u svome velebnom troknjižju: „Samoga, osobnoga Boga!“Isus Krist objava je Boga, ali isto tako i objava čovjeka. Sv. Terezija Velika, crkvena učiteljica, koje petstotu obljetnicu rođenja slavimo ove godine, zapisa: „Ništa neka te ne uznemiruje… Samo Bog dostaje!“Jedino Bog dostaje čovjeku. Bez Boga sve je jedno veliko ništa. Jedan se pisac izrazio kako ništa nije nevjerojatnije od Isusa Krista. Ni danas nije moguće postići dublju ni snažniju vjeru od kršćanstva, od onoga što je ostavio svijetu Isus Krist. Isusovo utjelovljenje jest tajna pred kojom zastaje ljudski um. Svi pokušaji dokučiti tajnu objave i Božjega utjelovljenja samo su napori čovjekova ograničena uma, naime, dosegnuti ono što se dogodilo na razini bitka i u Isusovoj osobi. U prvim stoljećima teolozi su pokušavali tu tajnu izraziti pojmovima dviju naravi u jednoj osobi. Božanska i ljudska narav, nepomiješana, neodvojiva, u osobi Logosa, Isusa Krista. Nema tu stapanja dviju naravi u jednu kao u poganskim mitovima. Pojmovi osobe i naravi u Isusu nadilaze ljudsko shvaćanje, ali nam jamče cjelovitost, integritet osobe Isusa Krista. To jedinstvo dviju naravi u osobi Logosa utemeljuje kršćansku povijesnost i čini našega Boga Bogom koji djeluje u povijesti. Istina i tajna, misterij i ljudsko umovanje prelijevaju se u dogmu o Isusu Kristu. Dogma nije nešto kruto ni mrtvo, ona je sažetak, kondenzat kršćanske istine. Nemoguće nam je prozreti bit, srčiku Isusove osobe, ali nam je obveza ljudskim rječnikom svesti na zajednički nazivnik zbilju božanske i ljudske naravi u Isusu Kristu.

Vjera koja spoznaje

Pred istom tajnom stajahu i Isusovi suvremenici. I oni su se u čudu pitali tko je taj Isus, nakon silnih riječi koje je izgovarao, djela koja je činio. Za navještaja Anđeo je rekao Mariji da će „Sveto što će se od nje roditi biti Sin Božji“(Lk 1,35). Sam Isus kao 12-godišnjak odgovara Mariji i Josipu da mu je „biti u onome što je Oca njegova“(Lk 2,49). A za krštenja na Jordanu nebo se otvara i glas odzvanja da je on „Sin koji je Ocu omilio“ (Lk 3,22). Dok ljudi ostaju zaprepašteni, demoni ga prepoznaju i prokazuju kao „Svetca Božjega“ (Mk 1,24). Nakon velikoga euharistijskoga govora (Iv 6) uslijedio je otpad mnogih koji nisu više išli s Isusom jer im je njegov govor pretvrd, opor; Petar na Isusov upit ne kane li i oni – apostoli – poći putem otpada, odgovara: „Gospodine, komu ćemo otići?... Mi vjerujemo i znamo: Ti si Svetac Božji“ (Iv 6,69). Dakle, vjerujući spoznaje da je Isus Sin Božji. Vjera koja spoznaje, to je ono što kroz cijelu povijest teologije određuje kršćansko promišljanje istina vjere: „Fides quaerens intellectum“ – „Vjera u potrazi za umnim, razumskim utemeljenjem.“

Isusa možemo promatrati u njegovoj tjelesnoj, duševnoj, duhovnoj, društvenoj protežnici, možemo sagledavati do koje je mjere u njemu sve ljudsko došlo do savršenstva i ispunjenja, ali s druge strane, moramo priznati manjkavost i nedorečenost ljudskih metoda dosegnuti bit same osobe. Što je savršenije naše ljudsko gradivo, što je oštroumniji pogled, što je primjerenija metoda, tim je veći naš ljudski poraz i fijasko pred ovom jedinstvenom neistraživom i nikada do kraja shvaćenom osobom. Isus je donositelj punine Objave, i ona je u njemu u svojoj potpunosti vidljiva. Gdje je otkriti? Naravno, u Novom zavjetu. U svim njegovim spisima, od prve do posljednje rečenice, ali i predaji Crkve.

Znanje temeljeno na posrednicima

Međutim, i tu nailazimo na problematiku. Sve što imamo i znamo o Isusu, znamo preko svjedoka i posrednika koji su s Isusom ophodili. Isus iza sebe nije ostavio ništa napisana. Svojima je dao dva naloga, molitvu Očenaša i Euharistiju – „Ovo činite na moj spomen!“ Najraniji novozavjetni spisi nastali su otprilike 20-ak godina nakon Isusove smrti i proslave. Svi svjedoci koji u početcima govore o Isusu imaju svoje osobne zrenike, doživljavaju Isusa na svoj način, tako da imamo množinu svjedočanstava, ali i snagu osobnoga prodiranja i refleksije spram Tajne te osobe koja je u jednom trenutku povijesti bljesnula na uskom ozemlju našega planeta. Sa svakim novim svjedokom izranjaju novi elementi koji bacaju novo svjetlo na Isusovu pojavu. Isusov lik i osoba su višeslojni.

Izvor svega našega znanja o Isusu Kristu su apostoli, njihovo sjećanje. I to svjedočenje svih apostola od Duhova do njihove smrti. Oni nisu neovisni istražitelji ni izvjestitelji, „reporteri“, nikakvi „solo-igrači“ u ranoj povijesti Crkve, nego svi zajedno svjedoče u zajedništvu kao Kristovi poslanici, apostoli, kao nosivi stupovi onoga što zovemo Crkva

I kad bi nam pošlo za rukom skinuti s Isusove osobe sve potonje naplavine i dodatke, kad bismo imali mogućnost neposrednoga zrenja te osobe, pred nama ne bi stajao nekakav ogoljeni Isus, nego bi ispred nas bljesnuo i zasjao lik potresne veličine i neshvatljivosti, mysterium fascinosum. Potonji povijesni „napredak“ u prikazivanju Isusova lika nije ništa dodavao toj osobi, nego su apostoli i vjernici samo u Duhu uranjali u ono, kako Ivan svjedoči, „što od samoga početka bijaše među nama, što smo očima gledali, ušima slušali, svojim osjetilima pipali, osjećali, doživjeli i iskusili“ (usp. 1 Iv 1), naime Život. Jasno, pod pretpostavkom dakako – a s time sve stoji ili pada – da je Božji naum da Objava dosegne sve potonje naraštaje te je svi ljudi prihvate u svoj jednostavnosti i povjerenju kao put spasenja.

Izvor svega našega znanja o Isusu Kristu su apostoli, njihovo sjećanje. I to svjedočenje svih apostola od Duhova do njihove smrti. Oni nisu neovisni istražitelji ni izvjestitelji, „reporteri“, nikakvi „solo-igrači“ u ranoj povijesti Crkve, nego svi zajedno svjedoče u zajedništvu kao Kristovi poslanici, apostoli, kao nosivi stupovi onoga što zovemo Crkva. Oni su Crkva u njezinu izvorniku, u osobnom neposrednom poslanju svoga Učitelja, imajući u sebi autoritet koji im sam Duh Gospodinov daje. Pravoga Gospodina otkrit ćemo samo u riječima apostola. On preko njih i kroz njih govori, njegova je riječ prisutna samo u apostolskoj riječi. Oni su Isusovi ovjerovljenici. Na Duhove su Duhom Isusovim prosvijetljeni i kao takvi izvorni tumači Isusove osobe. Njihova je, međutim, riječ samo ljudski pokušaj dovidjeti, dosegnuti Isusovu osobu, bit, riječi i djela. Ljudska riječ uvijek je samo krletka za misli i nakane Isusa Krista. Riječima je nemoguće prodrijeti u tajnu te osobe. On ostaje uvijek veći, silniji, neshvatljiviji i od svih onih uzvišenih izričaja primjerice u Pavla ili Ivana ili pak Poslanici Hebrejima. Sav apostolski navještaj samo je putokaz prema toj osobi i uvijek zaostaje za onom Puninom koju nosi Isus u sebi. Apostoli su manji od onoga što je Isus bio i govorio, iza svake rečenice u evanđeljima krije se nešto više što nadmašuje ljudsku izražajnu moć. Kako može Petar, galilejski ribar, u svojoj „neukoj“ riječi izreći onoga s kim je tri godine proboravio, a Marko u svome evanđelju zabilježio? Isusova je riječ u snazi Duha tvorila povijest, sagradila Crkvu, ponudila toliko poticaja na svim područjima ljudskoga djelovanja, donijela preobrazbu, pokrenula nezaustavljivi zamah na svim poljima ljudskoga djelovanja, preusmjerila cjelokupnu povijest čovječanstva.

Značenje i tajna Isusove osobe nije u tome što on kaže, čini, što se s njime zbiva, nego tko je on i što je on u sebi. Njegove su riječi i čini samo silnice, varnice iz onoga što nadilazi sve stvoreno. Za Isusa je bitno da Bog kroz njega djeluje, da u sebi Boga uprisutnjuje. Isus nas ne poučava kako doprijeti do Boga, kako Boga otkriti, nego kako Boga prihvatiti u njegovoj osobi. Isus nije na strani onih koji vjeruju, nego je ondje gdje je ono u što vjerujemo, što se vjeruje. On nam omogućuje da u njega vjerujemo. On omogućuje vjeru u nama. On u nama budi pobožnost. On ne žudi kao mi za Bogom, nego očituje na svome licu lice Oca koga možemo osloviti s Abba-Tata. Za Isusovu je osobu bitno da je u njemu Bog među nama. On jest i ostaje Očev Sin, koji je u Očevu krilu i donosi nam spoznaju Oca. Na ovoj zemlji ništa slična nije postojalo niti će se pojaviti.

Svetci – odsjaj Kristov

Svi drugi velikani i danas su značajni po svojim djelima, dok jedino Isus sja svojom pojavom i osobom i dandanas, poglavito u svetcima. Na njemu se i njegovoj osobi dijele duhovi. Ciljano je rekao da je protiv njega onaj tko nije za njega (usp. Mt 12,30), da je došao baciti oganj na ovu zemlju i zapaliti planet svojom riječju i osobom (usp. Lk 12,49). Aristotel živi u svojim djelima, isto tako i Ciceron ili pak Michelangelo, Mozart ili Dostojevski. Oni žive u onome što su ostavili svijetu. S Isusom nije tako. On nije prošlost, nego živi u Crkvi i pojedincima koji mogu s Pavlom reći: „Živim, ali ne više ja: U meni živi Krist Isus“(usp. Gal 1,20). Na Isusu se i pred Isusom odlučuje o sudbini pojedinca i svijeta. Iz njegovih riječi izbija tolika samosvijest, u njima se on predstavlja kao sudac i presuditelj, pa se pitamo: Odakle crpi Isus tu samosvijest? Je li to preuzetnost ili pak jedincato poslanje u ovome svijetu? Reći za sebe da je „Alfa i Omega“, prvo i zadnje slovo naše životne abecede, ali i svemira, da je sinteza svemira u svome križu (usp. Ef 2,11-18)? Pred tom zagonetkom stojimo i danas i tražimo odgovor.

Svaki je svetac u Crkvi neponovljivi izvornik, original. Svi su različni u svojoj pojavnosti, ali im je cilj bio isti: Uprizoriti Isusa Krista. Stoga svetci tvore u silnom Kristovu mozaiku onaj sitni obojeni kamenčić bez koga bi cjelina mozaika bila manjkava. Oni su živo Evanđelje u Crkvi i svijetu

Isus je ostavio svijetu novi fenotip i genotip čovjeka-svetca. Oni su svojoj pojavnosti najbolji tumač Radosne vijesti i osobe Isusa Krista. Dok se s jedne strane novozavjetni stručnjaci trude kako i na koji način rekonstruirati Isusov lik i vrijeme, dotle svetci nisu ništa drugo nego uprizorenje u konkretnoj povijesti te jedincate pojave – Isusa Krista. Svetci su sretne, „uspjele“ osobe, „realizirani“, ozbiljeni kršćani, oni su živo zrcalo Isusa Krista u svijetu, oni su živa kristologija, ovdje i danas. Dok se znanstvenici trude kako protumačiti Isusov lik, dok se muče oko psihologije Isusova lika, svetci taj lik žive u svome vremenu i osobi. Kao što Isus Krist živi samo iz Oca i po Ocu, tako i svetci u svome životu žive iz poslanja Isusa Krista (Iv 20,21). Stoga im u životu uspijeva ono što je samo Isus mogao činiti, biti, naime, do kraja prozračan za Boga, zračiti Kristov lik u svijetu. U njima je prisutno pretakanje ljubavi prema Bogu u ljubav prema čovjeku-bližnjemu i obrnuto.

Oni su istodobno dokaz istinitosti i vjerodostojnosti Crkve, a Crkva je u svome poslanju smjerokaz prema istinitosti Kristove osobe. Crkva ima svoj raison d'etre samo ukoliko uprisutnjuje Gospodina Isusa u svijetu. Dok danas u novozavjetnoj znanosti (kao plod tzv. historijsko-kritičke metode) vlada prijepor, je li Isus činio čudesa, svetci su tijekom povijesti činili tisuće čudesa, diljem svijeta. Ali su daleko snažnija od fizičkih čudesa Božje milosti, obraćenja, metanoie, promjene životnoga smjera i životnih zaokreta te obraćenja.

Dokaz da Crkva nije zabludjela

Svaki je svetac u Crkvi neponovljivi izvornik, original. Svi su različni u svojoj pojavnosti, ali im je cilj bio isti: Uprizoriti Isusa Krista. Stoga svetci tvore u silnom Kristovu mozaiku onaj sitni obojeni kamenčić bez koga bi cjelina mozaika bila manjkava. Oni su živo Evanđelje u Crkvi i svijetu, oni su istinski i pravi teolozi u Crkvi, oni su egzistencijalna dogmatika, življena i proživljena, oni su znak vjerodostojnosti Crkve u svijetu. Oni su dokaz da Crkva tijekom povijesti nije zabludjela, da je sačuvala pravovjernost te neokrnjeni lik Isusa Krista. Da je Crkva zašla ili skrenula s Kristova puta, odrazilo bi se to na ovim jedinstvenim likovima. I kao što svetci primaju svoje ovjerovljenje, „kredite“ iz crkvenoga tumačenja Radosne vijesti, tako i crkvena dogmatika prima preko svetaca svetcima svoje ovjerovljenje.

Svaki je svetac u svome životu započeo ondje gdje započeše svoj hod s Isusom i apostoli. Svatko je osjetio Isusov zov i poziv, ostaviti sve, zaputiti se za Isusom u nepoznato. Taj Isus potom uvodi u tajne kraljevstva Božjega. Primjerice, Sv. Franjo je doslovce shvaćao i pretakao u život riječi iz Gospodinovih usta. Bez dodataka ili odbitaka, bez umetaka ili rubnih bilježaka. „Nije sluga veći od gospodara“,pa se tako tijekom povijesti nitko od svih tih poniznih slugu nije (iz)dizao iznad svoga Učitelja. Sluge je Učitelj – Gospodar nazvao „prijateljima“, jer im je priopćio sve svoje tajne. Pavao na toliko mjesta govori o pre-tvorbi, preobrazbi (metamorfozi) učenika u Učiteljev lik, o suobličavanju Učiteljevoj slici, njegovu uskrsnuću. Treba imati sluha i uši za glazbu i riječi koje upućuje i danas Učitelj. Svetci su bili ti koji su prihvaćali „zvučne valove“ koje je odašiljao Gospodin i stvarali u svijetu vječnu, neprolaznu glazbu.

Opći poziv svih vjernika na svetost samo je poziv svakomu od nas da uključi prijamnike i pretoči glazbu vječnosti u ovozemnu simfoniju. Gospodin je dirigent, a mi – svaki pojedinačno i svi zajedno – tvorimo njegov orkestar koji svira u svijetu neponovljivu glazbu.