Teološki pogled

Svetci – svjedoci pravog i osmišljena života


Oduvijek je čovjek žudio za ispunjenim, osmišljenim životom. Ma gdje se nalazio, žudi za smislom, ispunjenjem, konačnim ciljem.

Piše: dr. fra Tomislav Pervan

Nerijetko je put do cilja zakrčen ili nepregledan. Tko nam može biti putokazom? Zacijelo, muževi i žene iz duge povijesti, koje Crkva stavlja vjernicima kao uzore, koje štuje kao svetce. Oni nam ne očituju samo mogućnost osmišljena i ispunjena života, nego i zbilju novoga, otkupljena života, koji je otkrio svoje istinsko ispunjenje u posvemašnjem predanju Isusu Kristu. Svetci su primjeri ozbiljenja i "humanuma" i kršćanstva. Dokaz da je moguće živjeti prema kriterijima i zasadama koje je ostavio Isus Krist, a proglasio u Govoru na gori. Pojam „svetca“ postoji samo u kršćanstvu, taj je pojam u samim izvornim zasadama Novoga zavjeta. 

Nakon što su doživjeli slom svi veliki povijesni zamašnjaci, popularno kazano „narativi“, mislilac Lyotard bi rekao, „velike pripovijetke“ (les grandsrécits), primjerice prosvjetiteljstvo, marksizam, velike ideologije, kapitalizam itd., suvremeni čovjek teži za osobnim smislom, za utemeljenjem smisla na osobnoj razini, ne u masi. Suvremeni se čovjek okreće sebi, zdravlju, osobnom probitku ili zauzimanju na slabe, nemoćne, na humanitarnoj osnovi, što ga zna ispuniti. Kao da u svakome od nas počiva negdje u dubinama slutnja da je čovjek stvoren izdići se iznad sebe, da mu život sadrži nešto veće, bremenitije i bogatije od onoga čime se trenutno zadovoljava. Htio bi imati ili dati svom životu smjer da bi bio cjelovit i sretno živio.

Svetci – krijesnice i putokazi

Tvrdimo i jamčimo kako kršćanstvo ima odgovor na bitna čovjekova pitanja. Štujemo svetce i blaženike, osobe koje su cijeli svoj život usmjerile prema Bogu. Pružale su ruke, srce i misao prema Bogu, živjele su novim, bogougodnim životom, pronašli su u Bogu puninu života i zbiljsko ispunjenje vlastitih želja i žudnje. Zašto to tvrdimo? Zato što u osobi Isusa Krista, Boga i čovjeka, imamo mjerodavnost i kriterij, mjerilo za ljudsko ponašanje. Isus je stvorio novi „tip“ čovjeka – svetca. On je posve živio iz Boga, za Boga i za čovjeka. Bio je u stalnom dvo-govoru s Ocem te time i transmisija, prijenosnik snage kojom se punio u tome dijalogu. U Isusu Kristu čovještvo, "humanum" postade samoizričajem našega Boga. U Isusu se Bog izrekao. Da bi čovjek otkrio Boga, treba mu posrednik-čovjek. Pavao će reći kako je samo jedan Bog i jedan posrednik između Boga i ljudi, čovjek – Krist Isus (1 Tim 2,5). Ne može sam izravno do Boga. Trebaju uzori. Najprije Isus, potom pojedinci koji na svome životu zorno očituju što znači kad čovjeka vjera do kraja prožme, impregnira, preobrazi.

Svetci su dopustili da ih Krist prožme. Povijest života i vjere kod svetaca krijesnice su i putokazi na obzoru naše povijesti i naših života. Oni mogu pružati orijentaciju svakomu od nas za osobni, vlastiti životni put. Možemo reći da je povijest Crkve povijest istaknutih pojedinaca u njoj, povijest svetaca. Povijest Crkve hrani se i živi od konkretnosti kršćanske egzistencije. Tisućljetno štovanje svetaca očituje temeljnu poruku naše vjere, naime čovjek je kadar pronaći samoga sebe samo kad se "izgubi" u Bogu. Primjerice Sv. Franjo, koji je svoju ljubav prema Bogu pretočio u ljubav prema čovjeku i svemu stvorenju.

Svetci – teologija iskustva

Genijalni Hans Urs von Balthasar izrekao je znakovitu rečenicu kako su svi svetci teolozi, dok svi teolozi nisu svetci. Svetci su istinski teolozi, oni imaju iskustveno, "eksperimentalno" znanje Boga. Primjerice Sv. Ivana Orleanska. Nju su u 21. godini osudili na smrt na lomači. Bila je nepismena, a svojim je odgovorima zbunjivala profesore sa Sorbonne koji su je htjeli uhvatiti u zabludi. Sveti će Toma reći, smisao je teologije posredovati i predavati ljudima spoznaju Boga. Koju spoznaju? Predavati teološke pojmove, teze ili traktate o Bogu? Ili ono što Pavao imenuje kao neiscrpnu, nepretraživu, nadspoznatljivu Kristovu spoznaju, Kristovo bogatstvo koje je Bog u vremenu po Kristu i u Kristu objavio ljudima (usp. Ef 3,9sl.), ili pak postići duboki i bogati uvid u spoznaju Božje Tajne – Krista Isusa – u kome je skriveno sve blago mudrosti i spoznaje (usp. Kol 2,2 sl.). U Isusu Kristu sadržana je sva teološka spoznaja do koje čovjek može doprijeti. U Kristu nam se sam Bog nudi. Tko može bolje izreći intimni život s Bogom od svetaca, neovisno o njihovu teološkom obrazovanju.

Dvojica velikana teološke misli prošlog stoljeća, reformirani Karl Barth (+1968.) i katolik Hans Urs von Balthasar (+1988.) živjeli su u Baselu. Redovito su se susretali i komunicirali. Barth se čudio von Balthasaru (za)što se bavi likovima koji su bili sve samo ne teolozi u struci,  primjerice Sv. Mala Terezija od Djeteta Isusa te druga Sv. Elisabeta iz Dijona. O njima je von Balthasar napisao veliku, u nas prevedenu, studiju Sestre u Duhu. Na prigovor von Balthasar odgovara kako ga među teolozima istinski zanimaju jedino oni koji su sveti, počevši od Ireneja i Augustina do Anzelma i Bonaventure, odnosno likovi što zrače svetošću kao Dante, Newman, pa recimo Kierkegaard i Solovjev. Da, može se prigovoriti kako su spomenuti bili „profesionalni“ teolozi, „visokokvalificirani“ u struci. Bili su istinski znalci. Što je, pak, s onima koji nisu pohađali sveučilišta? Svetu Malu Tereziju Papa je proglasio učiteljicom Crkve. Pa i Sv. Katarinu Sijensku. Da bi bio proglašen učiteljem Crkve, treba uz veliki stupanj svetosti imati i „eminensdoctrina“, izvrsno poznavanje nauka te dati doprinos crkvenom učenju.

Benediktova kateheza o svetcima

Von Balthasar u tome je surječju rado govorio o „eksperimentalnoj dogmatici“ svetaca. Oni iskustveno proživljavaju što crkveni nauk u dogmi izlaže. Oni su u osobi utjelovljenje crkvenog nauka, živo iskustvo vjere. Životom re-prezentiraju crkveni nauk. Življena svetost i crkveni nauk u njih su stopljeni u živu sintezu, u jedinstvo.

To je bio i povod da je veliki papa i učenjak Benedikt XVI. tijekom više godina u svojim katehezama srijedom isticao ljepotu i život Crkve u likovima svetaca i velikih osoba tijekom dvotisućljetne povijesti Crkve. Te kateheze mogli bismo nasloviti kao „teologija svetaca i svetosti“. Zaredom je prikazivao apostole, crkvene oce i naučitelje rane Crkve, potom srednjovjekovne teologe i mistike, među njima i mnoge istaknute žene te crkvene naučitelje novijeg doba.

Dojmljiva je upravo njegova završna kateheza o svetcima i svetosti u Crkvi od 13. travnja 2011. U surječju govora o svetcima i svetosti zborio je o nebrojenim svetcima, znanima i neznanima, koji tvore veliku nebesku i proslavljenu Crkvu, dok su nevidljivi svetci aktivni na zemlji svojim životom, neprepoznatim, samozatajnim, svetačkim, do kraja predanim. 

Crkva nas, tijekom liturgijske godine, poziva spominjati se niza svetaca, onih koji su u punini živjeli ljubav, koji su umjeli ljubiti i slijediti Krista u svom svakodnevnom životu. Poručuju nam da svi možemo ići tim putem. Svetci su živjeli u svako doba povijesti Crkve, dolaze sa svih strana svijeta, pripadaju svim životnim dobima, svim društvenim staležima; to su konkretna lica svih puka, naroda, jezika i nacija. Međusobno su veoma različiti. „Zapravo, kaže Papa, „moram reći da su i za moju osobnu vjeru mnogi svetci, ne svi, prave zvijezde na svodu povijesti“. Papa zacijelo misli na Pavla, Augustina, Bonaventuru. Potom dodaje kako postoji bezbroj malih neznanih ljudi, dobrih i svetih osoba koje je imao u svome životu, koji neće nikada biti proglašeni svetima. To su, tako reći, obični ljudi, bez vidljiva herojstva, ali u njihovoj svakodnevnoj dobroti zrači punina istine naše vjere. Ta je dobrota, koja je u njima sazrela u vjeri Crkve, najjača apologija kršćanstva, pokazatelj gdje počiva istina naše vjere. 

„U općinstvu, proglašenih i neproglašenih svetaca, koje Crkva živi zahvaljujući Kristu u svim svojim udovima na nebu i na zemlji, mi uživamo njihovu prisutnost i njihovo društvo te gajimo čvrstu nadu da ih možemo nasljedovati na njihovu putu i dijeliti s njima jednoga dana isti život u blaženstvu, vječni život.“ Kako je samo velik kršćanski poziv promatran u tome svjetlu! Svi smo pozvani na svetost: To je prava mjera kršćanskog života. Ponovno je sveti Pavao taj koji to vrlo snažno izražava kad piše: „Svakomu je od nas dana milost po mjeri dara Kristova… On i 'dade' jedne za apostole, druge za proroke, jedne opet za evanđeliste, a druge za pastire i učitelje da opremi svete za djelo služenja, za izgrađivanje Tijela Kristova dok svi ne prispijemo do jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega, do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove“ (Ef 4, 7.11-13).

Nadom spašeni

Potaknut primjerom anonimnih svetaca našeg svagdana, Benedikt papa u enciklici o nadi Spe salvi – Nadom ste spašeni navodi neobičan primjer suvremene svetice Jozefine Bakhita iz Afrike. Rodila se u Darfuru, u Južnom Sudanu. Trgovci robljem oteli su je kao djevojčicu, prodavali i preprodavali na tržnicama robova. Promijenila je pet vlasnika. Doživjela brojna poniženja i patnje ropstva, fizička i moralna. U glavnom gradu Sudana posljednji put ju je kao robinju kupio talijanski konzul Callisto Legnani. Bio je drukčiji od dotadašnjih vlasnika, pokazao je poštovanje prema njoj. Njegov prijatelj poveo ju je u Italiju kad se vraćao doma da bi bila dadilja njegovoj kćerki. Tu se prvi put susrela s kršćanstvom. Prisilno je, naime, islamizirana u Sudanu. Prošla katekumenat u Italiji. Na krštenju uzela ime Jozefina Margarita Afortunada. Postala redovnicom, živjela svetačkim životom u samostanu trajno noseći na sebi biljege robovanja i patnje.

Blaženom ju je 1992. proglasio papa Ivan Pavao II., svetom osam godina poslije. Papa je za svečanoga slavlja proglašenja blaženom izrekao: „Njezina je poruka poruka herojske dobrote što odražava dobrotu našega nebeskog Oca. Ostavila je svjedočanstvo pomirbe i evanđeoskih oprosta sa silnim značenjem za naše doba. U ovo doba, kad razuzdana utrka za moći, novcem, užitcima uzrokuje toliko nepovjerenja, nasilja i samoće, Bakhita (Blagoslovljena!) dana nam je od Gospodina kao sveopća sestra koja otkriva tajnu stvarne sreće: Blaženstvo.“

Svetci – živi tumač Radosne vijesti

Isus je započeo svoj navještaj u Govoru na gori o blaženstvima. Čitamo to na svetkovinu Svih svetih. U kršćanstvu imamo primat ljubavi u istini. Krist nije nauk, nego istina. Učenici trebaju u životu činiti što je Krist činio kako bi mogli imati udjela u onome što je on. Isus to čini u njima. Što netko više želi biti učitelj, mora većma biti Gospodinov učenik. Gospodina slijediti, ne biti promatrač. Na kraju svojeg života sveti je Franjo rekao kako je on svoje učinio, a ostalomu neka braću pouči sam Isus Krist, Gospodin!

Na kraju ostaje jedno, poklon i poklonstveni stav u molitvi i klanjanju. Sin Čovječji – Isus Krist – jedini je autentični teolog, tumač, egzeget nebeskoga Oca (usp. Iv 1,18). On pre-vodi govor o Bogu (=teo-logija) u nama razumljivi ljudski govor o Bogu. Svetci su pre-voditelji Isusove osobe i Radosne vijesti u zbiljski, stvarni život tijekom povijesti. U minulim vremenima teologija je zazirala od mistike i svetaca. Danas, pak, teologija želi li biti vjerodostojna, mora posegnuti za mističnim iskustvima. Jedino svetost može podariti teologiji što joj manjka, naime, iskustvo vjere. Bez iskustva u životu vjere nema konkretne spoznaje življene istine i njezine ozbiljene snage u svijetu ni u životu. Svetci su jedina autentična egzegeza Radosne vijesti kroz povijest, jedini istinski učitelji u pitanjima vjere i teologije. Oni svojim životima zrače objavu Isusa Krista. Danas nam upravo to treba, sinteza teologije i duhovnosti, vjere i života, nauka i egzistencije. Samo tako može se dogoditi da teologija (nauk o Bogu) postane pre-vođenje Radosne vijesti u život, ali i obrnuto, prevođenje svijeta i povijesti u življenu Radosnu vijest.