Piše: dr. fra Tomislav Pervan

„Narod koji je u tmini hodio, svjetlost vidje veliku. One što mrklu zemlju obitavahu, svjetlost jarka obasja… Jer, Dijete nam se rodilo… ime mu je: Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni…“ (Iz 9,2 sl.). Jedna od temeljnih značajki vremena došašća i božićnoga vremena jest svjetlo, svjetiljke, rasvjeta. Već od svetkovine Svih svetih postavljaju se svjetla, pale se, svijetle po cijelu noć. Božićna drvca, svijeće na prozorima, svaka kuća urešava se tisućama lampica i zvijezda. Idemo ususret najkraćim danima u godini, ljudi je podsvjesno strah tame. Sve to nije samo puki ukras, nosi to sa sobom duboku simboliku. Ljudi se boje tame i mraka. Dobro se sjećamo ratnoga vremena, uzbuna, kad su gradovi morali biti u mraku, kad se nije smjelo vidjeti svjetlo u kućama, pa ni obične svijeće.

Nebitno je što namjeravate raditi u nekom prostoru. Ako je mrak, morate upaliti svjetlo, okrenuti prekidač. Bilo u potkrovlju ili u podrumu. Inače ste nemoćni. Božić nosi sa sobom mnoštvo duhovnih istina, ali je teško shvatiti bilo koju, ako se ne suočimo s temeljnom, bitnom. Naime, svijet je prostor mraka. Nikada nećemo naći pravi put ili vidjeti istinu svoje zbilje, dok nam Krist ne zasine u srcu i duši, dok nam On ne postane Svjetlost. Na početku Isusova javnoga djelovanja navodi Matej gornju poruku iz proroka Izaije, a Ivan će u Proslovu reći kako "pravo svjetlo obasjava sve koji dolaze u svijet. Bio je u svijetu…, ali ga svijet ne prepozna" (Iv 1,9sl.).

Svijet u mraku zbog zla i grijeha

Svijet je u mraku i zbog zla u njemu, ali i neznanja. Svijet je ispunjen zlom, patnjom, pa i Isusovo rođenje (ali i suđenje te smrt) popraćeni su nasiljem, ubijanjima, nepravdom, zloporabom vlasti te beskućništvom, bijegom, traženjem azila, plačem, neutješivom, bezdanom žalošću. I onda kao i danas, navlas isto. Svijet je jedan veliki prosjak koji vapi za svjetlom, za darom svjetla.

I na drugi je način svijet u tami, mrklini noći. Nitko ne zna pravi lijek, kako izliječiti zlo, patnju. "Narod koji je u tmini hodio, svjetlost vidje veliku", besmrtna arija iz Händelova oratorija Messias, pretkazuje Isusovo rođenje. S Isusom dolazi svjetlost. Čitamo li osmo poglavlje proroka Izaije, vidjet ćemo komu se ljudi utječu u potrazi za svjetlom i smislom. Riječ je ondje o vračanju, bajanju, duhovima, o gatarima i vračevima, koji "šapću i mrmljaju", koji pitaju svoje "mrtve bogove", koji se "za žive u mrtvih raspituju", jer je svuda "mrak i strava, tmina tjeskobna" (usp. Iz 8,19 sl.). To je i danas opća pošast, traže se "posrednici-mediji", vračevi, astrolozi, vidovnjaci, gatari/ce. Prorok veli da su "okrenuti zemlji",prema "ljudskim resursima", traže svoje vlastite "eksperte", samozvane mistike, učenjake, gurue, šamane, "Brace". Od njih traže rješenja za probleme svijeta. Da, i oni će samo potvrditi, svi živimo u mraku, ali daju lažna obećanja kako ćemo ga ipak svojim silama pobijediti. Mnogi upiru pogled u države, zakone, tržište, burze, tehnologiju. Stvari su i ljudi u mraku te vjeruju da će nadići mrak vlastitim umom, napretkom, tehnikom. Kolika pomama i žudno iščekivanje najnovijih "pametnih telefona"?Neki znaju danima "kampirati" pred trgovinama da bi bili "sretnici" koji će nabaviti najnoviju inačicu.

Mediji nas uvjeravaju da je smisao Božića pobjeda ljubavi nad mržnjom, jedinstva i mira nad nemirom i ratovima. Drugim riječima, svjetlo je u nama, možemo vlastitim silama raspršiti tamu svijeta. Možemo svojim silama pobijediti siromaštvo, nepravdu, nasilje, zlo, samo ako se udružimo. Kadri smo stvoriti svijet jedinstva i mira, što se i nalazi na onome reljefu pred zgradom UN-a na East Riveru: "Prekovat ćemo mačeve u plugove, koplja u srpove". Nismo ni svjesni da je to navod iz Izaije (ali i proroka Miheja), ali ondje je riječ, da će Gospodin to učiniti, a ne ljudi svojim ljudskim nastojanjima i silama.

Nemogućnost samootkupljenja

Jesmo li kadri i sposobni promijeniti svijet? Unijeti u nj svjetlo? Jedan od najumnijih državnika s kraja stoljeća, Václav Havel, koji je na jedincat način duboko pronicao bit komunizma i kapitalizma, nije nimalo optimistično gledao na mogućnost da svijet može sam svojim silama riješiti velike probleme čovječanstva. Bio je svjestan da znanost, ako nije vođena moralnim principima, rađa holokaustom i sibirskim gulazima, stotinama milijuna žrtava. Zaključno veli, ni tehnologija, ni države, ni vlade, ni tržište ne mogu spasiti svijet od sukoba, etničkoga nasilja, onečišćenja okoliša, uništavanja planeta. Bez moralnih vrijednosti osuđeni smo na propast, rasulo, degradaciju. Visoki standard neće pomoći spasiti svijet ni čovječanstvo, demokracija nije dovoljna. I zaključuje: "Treba nam zaokret prema Bogu, moramo tražiti Boga. Ljudski rod uporno zaboravlja da čovjek nije Bog." Tako umni pisac, filozof i državnik.

Svim ljudskim nastojanjima unatoč, poruka je Božića, ne možemo stvoriti u svijetu mir ni jedinstvo. Čovječanstvo ne može spasiti samo sebe, veli Havel. Zapravo, on jasno dokazuje kako vjera u samospasavanje snagom političkoga sustava ili ideologije guraju čovječanstvo u još veći mrak. Znanost nas neće prosvijetliti, idemo iz bespuća u bespuće. Jasno to govori Gospodin preko Izaije. Oni zagledani u zemlju i ljudske "resurse" stvaraju samo još gore stanje. Božić nam ne poručuje kao Beethovenova/Schillerova Oda radosti:„Zagrlite se milijuni, bit će sve bolje.“ Biblija nigdje ne poručuje kako ćemo umnim savjetima pobijediti sile tame, kršćanstvo nije optimistički pogled na svijet: "Trebamo zbiti redove i sve će biti bolje."Ni utopija, a ni distopija, neće nam učiniti budućnost ljepšom. Poruka je Božića: „Stvari su krenule zlim putem, ne možemo spasiti sami sebe. Treba nam Netko izvana. Postoji nada.“ Kršćanska je poruka da je onima "koji borave u predjelima mraka i smrtne jeze svjetlost jarka zasjala".Odozgora! Iz nebeskih visina. Svijetu je svanulo svjetlo u Isusu Kristu. Dakle, ne isred svijeta, nego izvan svijeta, onkraj svijeta dolazi nam svjetlost Transcendencije. Isus je donio to svjetlo u svijet.

Isus – naše Sunce

I kad Biblija govori o svjetlu koje se spušta na mračni svijet, rabi simbol sunca. Sunčeva svjetlost donosi život, istinu i ljepotu. Bez sunčeve svjetlosti svi bismo se smrzavali. Sunce je izvor života. Pavao veli da se "u Bogu nalazimo, mičemo i jesmo, živimo"(Dj 17,28). Svoje biće baštinimo od Boga, ne samo dušu, nego i tijelo. Prema biblijskoj poruci grijehom smo izgubili svoju izvornost i odnos s Bogom koji On ponovno uspostavlja u Isusu Kristu. Bez Boga gubimo smisao, nastupa duhovna smrt, umire nada, postajemo robovi vlastitih strasti, nezadovoljstva i stalno smo u potrazi za svojim identitetom i na kraju moramo doživjeti poraz. Sunce nam otkriva i istinu. Pokušamo li noću voziti bez svjetala, vjerojatno ćemo se sudariti ili sletjeti s ceste. Zašto? Svjetlo obasjava i otkriva istinu o stvarima, a Biblija nam veli kako je Bog izvor punine istine i svjetla (usp. 1 Iv 1,5sl.). Bog nam je dao razum, spoznajne sposobnosti, ne možemo spoznati Boga, a da nas On sam ne osposobi. Sunce otkriva i ljepotu stvari, a ljepota razveseljuje srce, unosi radost. U krajevima, napose na sjeveru, gdje mjesecima nema sunca, gdje magla prekriva krajolike i zemlje, ljudi pate od depresije. Netko je izračunao da cijelu zimu u pojedinim predjelima nema ni stotinu sati sunca. Treba nam svjetlo da nas razgaljuje, razveseljuje, a Bog je izvor ljepote, radosti, svjetla, istine. Svjedoci su tomu sveci, a Augustin je to predivno opisao u svojim Ispovijedima. Sve nosi na sebi neponovljivi Božji potpis.

Nikako ne možemo sami svojim silama stvoriti život, istinu, radost. Treba nam pravo svjetlo "odozgor", kako veli Izaija: "Svjetlost jarka odozgor sinu!"Na koji način? "Dijete nam se rodilo!"„Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Kralj mironosni!“ (r.5). Pripisujemo to Bogu, ali i Novorođenomu! Nećemo takvo što otkriti ni u jednoj religiji. Bog postaje ljudskim bićem u Isusu. Nije Isus nikakav avatar iz indijske misli ili filmova, nego stvarni Bog!

Savjetnik-Bog silni-Otac-Kralj mironosni

To nas ne može ostaviti ravnodušnima, kao što Isus nije ostavljao ravnodušnima ni sve one s kojima se susretao za javnoga djelovanja. Nitko nije bio ravnodušan, ljudi su bili ili zbunjeni, ili oduševljeni, klanjali mu se i padali do nogu, ili su kipjeli od gnjeva i bijesa, mržnje. Ali nitko ga nije ni istinski prihvaćao, ili da bi u sebi rekao: "Želim živjeti životom kojim on živi." Isus kao "Savjetnik divni". Na sve se strane otvaraju tzv. "konzultantske tvrtke", svi se prave pametnima, žele druge savjetovati. Kad nam predstoji neka odluka, idemo se posavjetovati s nekim tko je prošao sličnu situaciju, tko je osobno iskusio "scile i haribde"života. Ako se Bog zbilja rodio u štalici, položen u jaslice, pred nama je Netko koga nijedna druga religija ne poznaje. Bog je to koji nas pozna, iznutra, iz vlastita iskustva. Nijedna druga religija ne tvrdi da je Bog trpio, da je bio odvažan, da je iskusio što znači biti od prijatelja odbačen ili izdan, zanijekan, ili pak da je postao žrtvom nepravde i mržnje, da je mučen i umro na križu.

Božić nam očituje da Isus zna kroz što ćemo svi proći. Ako hodimo s njime, On nas razumije. Isus je proživio sva ljudska stanja i iskustva, nevolje, od rođenja u štali, bijega u Egipat, emigracije i azila, teška rada, manjak sredstava za život, poniženja. Nije imao gdje nasloniti glavu. Doživio je poniženje, totalni fijasko, poraz i na kraju smrt. Rodio se u siromaštvu, trpio za nas neizmjerno, da bi nam pokazao put u život. Sve što je činio, činio je iz čiste ljubavi. "Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga Sina – Jedinorođenca zbog nas!", zbori Isus Nikodemu. Proživio sva naša stanja da bi nam obasjao život. Donosi svjetlo i život u svijet da bi izliječio našu duhovnu sljepoću. Isus je ljepota koja ruši naše ovisnosti o zemaljskim stvarima, novcem, karijerom, seksom, lažnim "glamourom". Izvodi nas iz smrtnih sjena (Mt 4,16), kamo se nitko od naših prijatelja ne zapućuje. On nam svijetli kad se sva druga svjetla utrnu u životu.

Umjetnost – ljepota i istina naše vjere

Možda su to odveć ozbiljne teme za Božić i radosno vrijeme Božića. Božić je vrijeme darova, raspjevanosti, predivnih melodija koje bruje na sve strane. Upravo su umjetnici pokušali izraziti u melodijama i tonovima svoje osjećaje pri skladanju.Svi su se veliki glazbenici (pa i nekatolici i nevjernici) okušali u skladanju dijelova svete mise, Kyrie, Gloria, Credo, Sanctus i Agnus Dei. U svojoj Missa sollemnis genijalni Beethoven, kad sklada, naskroz gluh, Credo, onda se, možemo reći, titanskim snagama upire izraziti svoje: Vjerujem, želim vjerovati. Nebrojeno puta solisti i zbor ponavljaju riječ, uvodni Credo.

Schubert, već obilježen skorom smrću, sklada Misu u Es-duru. Riječi "Et incarnatus est"pretvara u takt 12/8 (dvanaest osminka), u pravu uspavanku malomu Isusu. Hoće da i mi zajedno s Marijom pjevamo uspavanku Isusu u jaslama. Nije imao Isus zipku, nego tvrde jasle, ali je umjetnik na svoj način htio izraziti zahvalnost Bogu koji postaje čovjekom, na tvrdoj postelji.

Ili pak besmrtni Mozart u svojoj velikoj C-Moll misi. Punih osam (!) minuta opijeva i pjeva sopran dionicu "Et incarnatus est" – "i utjelovio se…""et homo factus est"!Osam minuta! To se može smatrati vrhuncem Mozartove sakralne glazbe u kojoj dolazi do izražaja otajstvo Gospodnjega utjelovljenja. Lako se može pretražiti na internetu i poslušati te besmrtne napjeve i time se u duhu okoristiti. Upravo su umjetnici uz svetce najočitiji, najzorniji dokaz neponovljivosti i istinitosti Isusove osobe, poruke, kršćanstva.

       U Mozarta imamo najprije božićni ugođaj, flaute, oboe, fagot. Sviraju pastoralu, pastirsku idilu i glazbu uz Isusove jasle. Sopran pjeva intimno, radosno, zanosno, s velikom ljubavlju i zahvalnošću. Riječ je o nazočnosti Neba na Zemlji. Ljubavna pjesan malomu Isusu u kome se očitovalo Božje čovjeko-ljublje. Susret Neba i Zemlje između kojih, prije Isusova dolaska, zjapi bezdan, ponor. Bog u Isusu premošćuje bezdan, postaje čovjekom. Teologija je to, ne opisana niti iskazana riječima, već tonovima koji pokušavaju dočarati neizrecivo. Genijalni je Mozart meditirao tajnu utjelovljenja, silaska Boga među nas ljude, ali i u svakoga od nas. Bog postaje čovjekom da bi čovjek postao čovjekom, da bi se pobožanstvenio (istočna teologija govori o theosis – pobožanstvenjenje čovjeka po Isusu i u Isusu).

Tu nam se otkriva tajna i našega života, naš odnos prema čovjeku, tijelu, duhu, Bogu. Sve što je stvoreno, prožeto je Božjom stvarnošću, a Božić nam je poruka kako možemo u svijetu susresti u svakom bratu i sestri Isusa Krista. Na licu Isusa Krista zrcali se Božje lice, ali i na licu svakoga čovjeka zrcali se lice Bogočovjeka, Isusa. Utješna je i velika to poruka i istina naše vjere o kojoj vrijedi promišljati ovih svetih dana i Bogu zahvaljivati što je postao čovjekom. "I utjelovio se - Riječ je tijelom postala i učinila nam Boga vidljivim i obasjala svijet vječnim svjetlom."