Riječ za život
Sub, 28. Prosinac 2024. 11:30
„…mladić pogleda u nebo i vidi da jedna zvijezda jasno svijetli, mnogo jače i jasnije od svih drugih zvijezda, svijetli ravno dolje prema štalici, i svjetlo te zvijezde sasvim je jednako svjetlu koje dolazi iz djeteta…“
Piše: Bazilije M., Katolički tjednik
Teoretičar književnosti Erich Auerbach pripisuje dvama tekstićima iz Lukina evanđelja najveći utjecaj na svjetsku književnost, a time i na tijek ljudske misli i shvaćanja stvarnosti (Mimesis). Na dva mjesta evanđelist Luka smješta mikrokozmičke događaje u makrokozmičke. S jedne strane su car August i njegova pratnja, a s druge siromašna obitelj u nekom zabačenom kraju kugle zemaljske, u betlehemskoj štalici. Auerbach drži da je to najveći rez u povijesti ljudske misli. Antika se zanimala za veliko i bajkovito. Evanđelja su dotad neviđeni i nečuveni realizam. Stvarni početak zanimanja za siromašnog pojedinca u beskrajnoj i širokoj povijesti čovječanstva.
Počujmo kako Auerbachove misli prenosi živući njemački književnik Martin Mosebach: „Za onoga tko zna upravo je ovaj mikrokozmos stvarni makrokozmos u kome car zauzima tek jedno skromno mjesto. I od tada realistična književnost, kao plod katoličke kulture, ima pred očima malene koji stoje u najužoj povezanosti s posve velikima. Njoj je važan pojedinačan ljudski život (Marija, Josip, Isus….). Životna povijest nekog malog čovjeka može biti izraz svjetske povijesti. Kod Dantea korovi anđela i arkanđela (kao u Lukinu opisu Kristova rađanja u Betlehemu) kruže oko davno zaboravljenih suvremenika; zemaljski život u svojoj ograničenosti ima u nevidljivom svijetu grmljavinski odjek. Obećanje 'što svežete na zemlji bit će svezano na nebu' nipošto se ne odnosi samo na sakramentalne čine apostola, nego je sastavni dio životne zbiljnosti svakoga čovjeka, i ovo suzvučje nebeskoga i zemaljskoga, uzvišenog i majušnoga, ostaje potom bitnim obilježjem europske povijesti književnosti. Jedan banalan pojedinačni usud predstavlja epohu, povijest, čovjeka; Adam protjeran iz raja sa svojim zemaljskim mukama i nadom da će se nekako ponovno vratiti u raj, ostaje temeljnim motivom brojnih djela, sve do razdoblja sadašnjeg vremena. Ova mrlja podrijetla teško pritišće i teško ju je prevladati. Ipak, iskustvom nesreće i njezina prevladavanja, ljubavi, prosvjetljenjem i darom nade mučna nevolja egzistencije može biti, ako ne izliječena, a ono barem pomirena, život može nehotice iskliznuti iz tračnica i zadobiti jedan drugi tijek“(Communio, br. 149).
Lijepe su bajke, mitovi, pripovijesti o velikim carevima i njihovim dvorovima, ali je ljepša stvarnost, ova naša majušna stvarnost. U njoj je zasjalo svjetlo s neba, svjetlo života. Evo jednog tekstića iz najnovijeg romana nobelovca Jona Fossea: „…mlada žena zalegne na suhu slamu i ondje rodi i kaže da joj je anđeo rekao da će roditi dječaka, zato je, jamačno, rodila dječaka i još kaže da joj je anđeo rekao da se ne treba bojati, jer da je Bog s njome, i onaj mladić spazi da od djeteta dolazi svjetlo, neshvatljivo lijepo svjetlo, mlada žena podoji dijete koje se odmah umiri, dijete je na prsima mlade žene i sisa i sve je nevjerojatno jer čudesno svijetli iz djeteta koje leži na prsima mlade žene, ona pogleda prema mladiću i nasmiješi mu se i mladić pomisli da to svjetlo on ne može shvatiti, jer iz djeteta svijetli u mraku, u mračnoj štalici, ne, to je neshvatljivo, pomisli on i iziđe odande, jer iako je hladno u to vrijeme godine, sav je oznojen, stoji vani na vjetru i hladni mu vjetar miluje lice, mladić pogleda u nebo i vidi da jedna zvijezda jasno svijetli, mnogo jače i jasnije od svih drugih zvijezda, svijetli ravno dolje prema štalici, i svjetlo te zvijezde sasvim je jednako svjetlu koje dolazi iz djeteta…“ (Iz romana Drugo ime)…