U potrazi za Učiteljem


Počinje nova školska godina. Sve se na stanovit način, kod učitelja i učenika, usmjeruje prema stjecanju znanja. Učitelj prenosi znanje, učenici kušaju u granicama svojih sposobnosti znanje prihvatiti, ponijeti sa sobom, primijeniti u život.

Piše: dr. fra Tomislav Pervan 

Dug je to naporan i mukotrpan posao. Pogotovo kod onih koji izučavaju neki obrt, umijeće, ili  neki umjetnički smjer, glazbu ili slikarstvo. Predočimo samo nekoga renesansnog znamenita slikara. Mladići sa slikarskim talentom javljaju se u školu Raffaela ili da Vincija, u radionicu Berninija, Rodina ili našega Meštrovića. Moraju proći kroz mukotrpne vježbe i kušnje, naporne dane i godine. Učenik se najprije divi vještoj ruci i kistu svoga učitelja. Treba proteći dosta vremena dok se učenik ne osmjeli staviti kistom nešto boje ili nekoliko pigmenata na platno, svojim rukama odraditi nešto u gipsu ili dlijetom u mramoru. Treba godina strpljivosti, upornosti, nutarnje stege, pozornosti, divljenja, promatranja, učenja da bi se čovjek sam latio platna ili mramora. Mnogi su cijeloga života ponosni da su potekli iz „radionice“ poznata umjetnika, što (do)nosi dodatne bodove kod budućih narudžbi.

U što se danas mora obući Crkva?

Tako je otprilike u svim životnim granama i zvanjima. Treba proteći dosta vremena da se stekne iskustvo, da se obrtnik ili umjetnik osamostali. Već u biblijskim početcima (Post 4,20sl.) imamo nabrojena umijeća i obrte kojima se pojedinci bave. Pogotovo je to pomno opisano u Knjizi Izlaska, za izradbe Svetišta u pustinji (Izl 35). Sve je u tančine opisano, a bez spomenutih ljudskih umijeća ne bismo imali velebna djela, od filigranskog zlatarskog umijeća do silnih zdanja. Gospodin je pojedince obdario. Pitamo se, a kako je to u školi života, u školi u kojoj se uči životna mudrost? Ima li tu traganja za punom istinom, za pravom životnom mudrošću koja može podariti životnu sigurnost i uporište?

Najraniji termin kojim se kršćanstvo opisuje jest „Put“ (Djela ap. passim). Nova vjera je prije svega stil života, put i staza kojom netko u životu kroči, ide, način gledanja, promatranja, misaoni okvir i svijet u kome netko živi, način mišljenja i djelovanja, odnosa, životnih zrenika. Kršćanstvo je egzistencijalni odnos s Isusom Kristom, prijateljevanje s njime. Kršćanstva nema dok se ne „utjelovi“, dok ne prijeđe u kosti i tkivo, tijelo i krv pojedinca, dok ne postane životom kojim netko živi. Nije ono odjeća koja se navlači za svečane trenutke, nego duboka proživljenost i prožetost Tajnom. Nema li toga, sve ostaje fasada, premaz ili folklor.

Čitamo ovih dana o strahovito dubokoj krizi Crkve na Zapadu, napose u Americi. Čini se da je kriza nepremostiva, dubokosežna, da se grijeh ukorijenio kao subkultura u život. Traje to odavna te trebaju duboki i bolni rezovi, zahvati u samom tkivu hijerarhije da bi se dogodila obnova „in capite et in membris“, od glave do vjernika. Proročki je to izrekao u Križnom putu 2005. kard. Ratzinger ističući da je Crkva strahovito uprljana životom svojih službenika, da Petrova lađa propušta na sve strane. Ne nazire se više ljepota Crkve, njezin izvorni identitet, svim svojim žiljem povezan s osobom Isusa Krista.

Stoljećima bijaše Crkva nositeljica kulture, jamac morala, odgojiteljica čovjekoljublja, braniteljica ljudskih prava, socijalne pravednosti, nositeljica životnog smisla sadržana u Knjizi života, u životu, misli i praksi osobe Isusa Krista. Čini se, sve je u temeljima uzdrmano, poljuljano, danas preuzimaju ulogu Crkve druge institucije. U što se danas mora Crkva obući da bi stajala pred svijetom kao prepoznatljivo Božje djelo, 50 godina nakon Sabora, koji je htio unijeti svježi zrak u tkivo Crkve? Što mora Crkva sa sebe odbaciti da bi pred svijetom stajala ponovno vjerodostojno? Prah i pepeo, kostrijet kao znak kajanja i obraćenja.

Sve u životu počinje traženjem

Prije skoro 3 000 godina pjeva pjesnik, pita sebe i nas: „Gospodin gleda s nebesa na sinove ljudske – da vidi ima li tko razuman Boga da traži“ (Ps 14,2). Kriza nije ništa nova u Božjem narodu. Oduvijek je bilo kriza, pa i u Isusovu okružju, među bliskim učenicima, kad su mnogi zaključili, Isusov je govor pretvrd te nisu više išli za Isusom (Iv 6). Kriza je bilo u ranoj Crkvi. Sjetimo se tolikih heretika („zašlaca“ s pravoga puta). Prvo što Gospodin pita, jest: Ima li još tražitelja? Ima li bogotražitelja? Bog traži tražitelje. Istražuje Bog, je li još tražen ili ga se prestalo tražiti? Pita se Bog, ima li onih koji za Boga pitaju? Bog se pita, je li još „pitan“. Sve u životu počinje traženjem, istraživanjem i otkrivanjem. Dijete od samoga rođenja otkriva svijet oko sebe, divi se, pruža ruke. I tako cijeloga života, svi smo u potrazi i tražitelji. „O, Bože, ti si Bog moj, gorljivo tebe tražim“ (Ps 63,2).

U Ivanovu Evanđelju imamo na početku dvojicu s kojima se Isus susreće. Bili su u Ivanovu društvu, njegovi učenici. Krstitelj je i sam tražitelj. I on pita iz tamnice Gospodina, je li on „pravi“? Isus je u prolazu („pasha“, „kairos“). Ne nameće se, diskretno izmiče Ivanovoj riječi, kad Ivan, vidjevši Isusa, izgovara „Evo Jaganjca Božjega“. Upire prstom. „I dok je svijet bio još mlad, a stvari još nisu imale svojih imena, ljudi su u njih morali upirati prstom i imenovati ih.“ Tim riječima počinje jedan od najljepših romana svjetske literature Sto godina samoće Gabriela Garcie Marqueza. Pisac se referira na početak Ivanova Evanđelja, bitnu istinu svijeta, gdje je temelj svega tvarnoga i stvorenoga u duhovnoj zbilji. Logos-Verbum. Krstitelj čini bitnu kretnju. Upire prstom u Isusa i imenuje ga njemu objavljenim imenom.  

Dvojica učenika Isusa spontano slijede. Videći da ga slijede, Isus se okreće i pita ih diskretno: „Što tražite?“ (1,38). Odgovor iz njihovih usta iznenađuje. Naime, slijedi protupitanje: „Gdje stanuješ, Učitelju?“ Namjesto odgovora: „Da, tražimo smisao, istinu, mir, smiraj, svjetlo u životu“, uzvraćaju protupitanjem. Oni traže, ali su istodobno traženi. Ono što bi htjeli znati nije nauk, mudrost, pamet tog Učitelja. Oni žele upoznati NJEGA, gdje i kako to on živi, gdje boravi. Uzmemo li statistički riječi u Ivanovu Evanđelju, jedna od bitnih i najčešćih riječi u Ivanovu mističnom spisu jest upravo „menein“ – boraviti, stajati, ostati, ostajati, biti. Isus boravi u Ocu, ostaje u Ocu, iz njega crpe sve te svojima obećava sve ono što on ima osobno od Oca. Otac ostaje, boravi s onima koje je Isus privukao, Otac ih vodi, hrani, njeguje. Učenici žele znati gdje je izvor(ište) njegove snage, iz čega ovaj Isus živi.

Mi znamo gdje Isus boravi. Zabilježio je to evanđelist nekoliko redaka prije ovoga susreta. Isus je „u krilu Očevu“, kao Jedinorođenac. „Boga nikada nitko nije vidio, on, Isus – Logos ga je objavio, ezgegetirao.“ Isus nema zemaljskog stana, to imaju i lisice i ptice, dok on u zemaljskim protegama nema gdje nasloniti glavu. Ali on je od vječnosti u Ocu udomljen. Tu je njegovo boravište. Vječnost u vremenu.  

Sudbotvoran susret 

Isus, očito zadovoljan odgovorom, odnosno protupitanjem, prozbori: „Dođite i vidjet ćete“ (Iv 1,39). Nema svečanih izričaja Ivanova Evanđelja gdje Isus ponavlja višekratno ono svoje znano „JA SAM“. Što slijedi? Dvojica se zaputiše za Isusom, vidješe gdje boravi te su ostali, vjerojatno do kasne večeri, u Isusovu društvu. Ostali su tu večer, ali su zapravo „uhvaćeni“ na Isusov „mamac“ za sav potonji život, za svu vječnost. Nisu više mogli ništa izvan „magnetskog“ polja Isusa iz Nazareta. Taj susret bijaše po njih sudbotvoran, odredio ih je za cijeli život. Podsjetimo se, znak pitanja, upitnik (ovdje su naizmjenična pitanja), ima vizualni (ob)lik udice. Pitanje kao udica, životna, na koju se lovimo. Pitanje, upitnik kao mamac.  

Nije Isus tek nasumce pozivao ribare kao prve učenike. Znaju ribari što je i mreža i udica, što je riba, kako se hvata. I orlovska pandža ima u trenutku hvatanja plijena oblik upitnika, pitanja. Savija se oko ulova. Pitanje u koje smo uhvaćeni, iz koga nema izlaska ni spasa, iz koga se nemoguće iščupati. Iz zgode u Ivanovu Evanđelju vidimo kako biti Isusov učenik nije primarni uvjet ići u školu, slušati, učiti, položiti ispite iz teologije, nego treba drugovati s Isusom, zaputiti se u Isusovu „kuću“, boraviti s njime, u njegovu društvu izučiti životnu mudrost, biti i ophoditi s njime kako su to činili svetci. „Nazvao sam vas prijateljima“, Isusove su riječi (Iv 15,15). Nije im trebala sveučilišna stručna teologija, već životno drugovanje s Učiteljem, tu su izučili školu života i mudrost. Isus uči, prima od Oca i to predaje svojima.  

Dakle, prvo pitanje, prva riječ iz Isusovih usta: „Što tražite?“ Ne savjet, ne opomena, ne poduka, nego pitanje. Susrest ćemo se s istim pitanjem u potonjim poglavljima Ivanova spisa. Na početku Isusove muke, u Getsemaniju, pita Isus rulju i vojnike dvokratno: „Koga tražite?“ (18,4.7). Uskrsli upućuje u vrtu pitanje Mariji Magdaleni: „Ženo, koga tražiš?“ (20,15). Ne prestaje Gospodin i danas pitati i nas, što i koga u životu tražimo. On uzima konce u svoje ruke, konce naših života, on svakomu poručuje: „Dođi! Vidjet ćeš!“,da ne bismo promašili cilj i smisao. Oni zvjedoznanci s početka Matejeva Evanđelja dolaze s Istoka i „traže“ Novorođenoga Kralja da mu se poklone. Zvijezda ih „navodi“. Kad su ga našli, prestaje astrologija, jer je Isus životna Zvijezda.  

Zagrliti Isusa

Što je uslijedilo nakon prvoga susreta učenika s Isusom? Andrija još prije svanuća traži svog brata Šimuna te mu slavodobitno veli: „Našli smo Mesiju!“, i dovede ga k Isusu. Andrija je boravio s Gospodinom, za toga boravka otkrila mu se tajna, tko je Isus. Mesija! U pradoba Kain ubija Abela, na početku povijesti imamo bratoubojstvo, a ovdje se braća pomiruju i postaju novi ljudi pred Isusom. „Incipit vita nova.“ U potonjem slijedu poziva učenikâ Isus je o komu su pisali „Mojsije i Proroci“, on je „Učitelj, Sin Božji, Kralj Izraelov, Sin Čovječji!“ Sve se zgušnjava i otkriva u trenutku susreta s Isusom. Bez životnog, egzistencijalnog susreta s Isusom teolozi mogu umovati tko je Isus, ali nikada ne će dosegnuti dubinu susreta bez prijateljevanja s Gospodinom. Isus je za vrijeme javnog djelovanja poučavao učenike. Odvija se to u surječju „nasljedovanja“. Njihovo učenje nikada nije odvojeno od života koji su provodili u Isusovu društvu. Gledali su kako živi, kako ophodi, kako moli i naučava, kojim i kakvim očima ljude gleda, promatra. Buda je pred nama uvijek zatvorenih očiju, u nekakvu meditativnom stavu, ne vidi svijet oko sebe, dok Isus ima istančano oko i vid te sva osjetila za svijet s kojim se susreće. To je bitna razlika Isusa i istočnjačkih praksa. Sami su učenici poslije prakticirali, strpljivo, ponavljajući, u ljubavi i stezi što su naučili u Isusovoj školi života.

U potonjim stoljećima Isusov stil života, Isusov životni put bijaše nadahnuće tolikim umjetnicima koji su iskustva sa živim Isusom izražavali u mistici, teologiji, bogoslužju, graditeljstvu, glazbi, umjetnosti, pjesništvu, duhovnosti. Biti s Isusom, boravak u njegovu društvu, plodio je velebnim teološkim i duhovnim djelima visoke skolastike, velikanima duhovnosti i mistike u 16. stoljeću, djelu kard. Newmana, R. Guardinija, Ursa von Balthasara, K. Rahnera, J. Ratzingera te tolikih drugih umnika našega doba. Toma Akvinski priznao je da dubina njegovih zrenja, misli i analiza ne izvire toliko iz oštrine njegova uma, nego iz snage njegove molitve. On bijaše učenik koji je „došao i vidio“ gdje Isus boravi, ostao s Učiteljem i naučio novi put, kako živjeti u svijetu. Životom svetca.

Kršćanstvo je put, a put se upoznaje i uči hodeći njime. Naglasak je upravo na tome, ići Kristovim putem. Ne stajati, ne biti statisti. Dvije godine prije smrti K. Rahner napisao je djelce koje je naslovio: Što znači ljubiti Isusa? Nitko od vjernika-kršćana ne može izbjeći egzistencijalno pitanje spram osobnoga odnosa prema Isusu Kristu. Rahner na pitanje, što znači ljubiti Isusa, odgovara kratko i jasno: „Treba Isusu pasti oko vrata. Zagrliti, obujmiti Isusa!“ Susresti se s Isusom na živ, egzistencijalan način. Kao što je Isus ljubio nas, dužni smo i mi uzvratiti Isusu ljubav punom mjerom. To je jedini pravi ključ za spoznaju Isusa Krista. Nakon tolikih djela koja je tijekom života objavio, Rahner sve svoje životno iskustvo i životni smisao svodi na jednu jedinu gestu: „Zagrliti Isusa, objumiti ga, pasti mu oko vrata.“ To bi bio konačni smisao i naše potrage za Učiteljem i Gospodinom.