Zaustavi se, čovječe
Ned, 14. Travanj 2024. 09:16
Vrlo je zanimljivo i poučno čitati o onomu što se događalo uskoro nakon Isusova uskrsnuća. Lijepo nam je to opisano u Djelima apostolskim koja su zapravo povijest prve Crkve. Snagom svoje obnovljene uskrsne vjere apostoli su u ime Isusovo ozdravljali mnoge bolesnike.
Piše: Anto Orlovac, Katolički tjednik
Svi su hrlili k njima. Ali samo spominjanje Isusa bila je crvena krpa za Velikoga svećenika i saducejsku sljedbu. Kad nisu mogli apostolima parirati, a imali su moć, napravili su ono što čine oni koji imaju moć, a nemaju pameti: „Puni zavisti, pohvataju apostole i strpaju ih u javnu tamnicu“ (Dj 5,18). Tako i s Bogom zaratiše jer upravo ih je Bog po svome anđelu poslao svjedočiti i naučavati. Čitamo dalje: „Ali anđeo Gospodnji noću otvori vrata tamnice, izvede ih i reče: 'Pođite i postojano u Hramu navješćujte narodu sve riječi Života ovoga'“ (r. 19-20). I eto apostola u Hramu već u ranu zoru gdje su naučavali kako im je anđeo naložio.
Veliki svećenik i njegovo sudsko vijeće opet ih privode na saslušanje, ovoga puta oprezno, iz straha pred reakcijom naroda koji je bio oduševljen time što su apostoli naučavali i činili. Veliki ih svećenik pita s visoka: „Nismo li vam strogo zabranili učiti u to Ime? [Isusovo]. A vi ste eto napunili Jeruzalem svojim naukom i hoćete na nas navući krv toga čovjeka.' Petar i apostoli odvrate: 'Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima!' Bog otaca naših uskrisi Isusa kojega vi smakoste objesivši ga na drvo. I mi smo svjedoci tih događaja“ (Dj 5, 28-30.32). Židovski prvaci predbacuju apostolima da time na njih navlače krivnju za Isusovu smrt, i to upravo oni isti koji su nedugo prije toga vikali pred Pilatom: „Krv njegova neka padne na nas i na našu djecu!“ (Mt 27,25). Tko je onda tu navlačio na koga krivnju i odgovornost? Očito nisu apostoli, nego oni sami na sebe. Kad oholost i fanatizam zaslijepe čovjeka, onda je on „hrabar“, a kad dođe stani-pani, onda je kriv netko drugi jer on „navlači“ krivnju na mene!
Ne može nas to ne podsjetiti, osobito u ovo proljetno vrijeme, na protivljenja komunističkih vlasti i njihovih sljedbenika tzv. antifašista sve do naših dana koji su na sve načine pokušavali i pokušavaju spriječiti da čuvamo sjećanje na nedužne hrvatske (i ne samo hrvatske) žrtve na Bleiburgu i na križnim putovima, osobito u proljeće i ljeto 1945. Jer, moglo bi se otkriti, kao što se sve više i otkriva, da su i komunistički partizani počinili grozne zločine. Tezno, Kočevski Rog, Huda jama, Jazovka, Gornji Podgradci ... dugo bismo mogli nabrajati mjesta tih strašnih zločina. Njima nije bio problem što su zločine počinili, niti im je na um padalo zbog toga se javno pokajati, nego ako bi se to saznalo u javnosti. Zato toliko protivljenja i smicalica onih koji su itekako okrvavili ruke ili su njihovi branitelji, posebno u medijima. Proglasili su se antifašistima i brane svoje očeve, a zapravo njihove zločine.
A kad su zločini činjeni, onda je bilo poput onih progonitelja iz Djela apostolskih: „Krv njihova na nas i na djecu našu!“ Nekad je bolje za jezik se ugristi, nego biti „hrabar“ gdje tomu mjesto nije.