Piše: Dr. fra Tomislav Pervan

Sve do sredine minuloga stoljeća, točnije do 1945., ljudi su mogli mirne duše čitati Knjigu Propovjednikovu gdje se veli: „Što je bilo, opet će biti, i što se čini, opet će se činiti, i nema ništa nova pod suncem. Ima li išta o čemu bi se moglo reći: 'Gle, ovo je novo!' sve je već davno prije nas postojalo.“

Od kolovoza 1944. imamo nešto novo pod suncem: atomsku bombu. Nakon prvih pokusa u Los Alamosu (Novi Meksiko, SAD) otac bombe, fizičar njemačko-židovskog podrijetla J.R. Oppenheimer izrazio se o svome „djetetu“ kako je „tisuće puta blještavije i sjajnije od samoga Sunca“. Pod dojmom eksplozije isti je fizičar, svjestan razorne snage oslobođene energije, rezignirano rekao: „Odsad znamo što je grijeh!“ Otkako imamo tu „novinu“ pod suncem, nema više mira u ljudskim glavama i razmišljanjima.  

Od pojave atomske bombe nije samo riječ o pojedinačnom ubijanju, već o ubijanju života! Život je u pitanju. Danas se na sve strane govori o ugrozi života i stvorenja, poziva se na ekološku svijest čovječanstva, to je postalo čak i glavnim predmetom minule Sinode.  

Čovjek je zaboravio diviti se stvorenju, zaboravio je ljepotu stvorenja, sve podvrgava pod kriterij korisnosti, živi bez strahopoči­tanja, bez onoga „ora et labora – moli i radi“, temeljnog načela kojim su se naraštaji kroz više od jednoga tisućljeća, sve do suvremenoga prosvjetiteljstva vodili te stvarali – kroz molitvu – djela neprolazne vrijednosti.

Raj na zemlji?

Treba spomenuti da umjetnost kao odraz Lijepoga, Jednoga, Boga, nikada ne može zastarjeti, dok tehnika zastarijeva, ma koliko ljudi uljepšavali svoje proizvode. Što su djela starija, tržna im je vrijednost veća. To je kriterij za umjetnička djela, jer su stvarana za Boga, za onostranost. Na drugoj strani je tehnika koja ima za cilj ovostranost, stvaranje „raja na zemlji“, veletržnica na kojoj se može uvijek sve kupiti, što je pokušaj samootkupljenja ljudskom snagom.

Stroj nije lijep, može biti samo „našminkan“. Svaki premaz uništi vrijeme. Ljepota je to, kako čitamo u Knjizi Otkrivenja, „Babilonske bludnice“.Prisjetimo se automobilske industrije, koliko se vremena i ideja utroši u te limene naprave, da bi na kraju sve svršilo na otpadu, hidrauličkim tijeskom „sprešano“ te završilo u nekakvoj reciklaži...

Naspram toga „novoga“ pod suncem imamo ono trajno staro Novo, blago svjetlo i sunce koje zasjenjuje blještavilo umjetnoga svjetla atomske bombe, naime, Kristovo svjetlo, lumen Christi, betlehemske noći, svjetlo koje svijetli onima što se „nalaze u tami i sjeni smrtnoj“. Treba se istinski dati na posao evangelizacije pa će za manje od stotinu godina zavladati svijetom često spominjana „civilizacija ljubavi“. Sumnjati u to značilo bi prepustiti Zlu premoć nad Bogom.

Temelj svake uljudbe i civilizacije mora biti Bog, usmjerenost prema onostranosti i svaka kultura nosi u sebi poruku koja seže onkraj života, u vječnost. Stvarati bez Boga i molitve znači u konačnici graditi na pijesku, do prve poplave ili potresa. Stvarati bez Boga, snagom tehnike, možda u konačnici vodi dobitku vremena, smanjenju radnih obveza, ali plodi gubitkom bitka i bića, vlastitoga ja i egzistencije. Ono što iza nas ostaje jesu otkinuti ili precrtani listovi u kalendaru, ispunjeni prazninom i besmislom.

Neki se cinik izrazio da je automobil, najdraže dijete suvremenice, milijunima ljudi uštedio desetljeća života. Biblijska pripovijest o stvaranju jest najljepša ljubavna pripovijest između Boga i čovjeka. Sveta Terezija Avilska veli da onaj tko ne raste, propada. I dodaje: Smatram nemogućim da se ljubav između Boga i čovjeka, odnosno čovjeka i Boga zaustavlja na uvijek istoj razini, da se zadovoljava tim da tapka na istome mjestu. Ta ljubav mora rasti.

Kao vjernici bit ćemo samo onda vjerodostojni živimo li svoju vjeru. Priznavati vjeru usnama gore je od nepriznavanja. Bog je postao čovjekom i zato je kršćanstvo najzahtjevnija vjera kad od nas traži upravo to: vrhunac, maksimum ljubavi prema Bogu i čovjeku. Naša se kršćanska nada temelji u vjeri da naša budućnost ne ovisi o našem djelovanju i činjenju, nego o Božjem dolasku među nas. To nam daje slobodu spoznati što Bog čini, što od nas očekuje, na koji način njegova nazočnost i njegovo kraljevstvo među nama raste, vremenski i prostorno.

Božić i smisao čovjekova vremena

Da bi se čovjek orijentirao i snašao u vremenu i prostoru, stvorio si je kalendar, podijelio vrijeme, stvorio naprave koje mu pomažu pri orijentaciji. Jedino je on sposoban razmišljati, sagledati, uzeti odmak, imati pregled prošloga i sadašnjega te donekle planirati sutrašnjost. Stari je mislilac rekao da se čovjek razlikuje od životinja tim što može izroniti iz rijeke vremena koja sve nosi sa sobom. Voda sve u nepovrat odnosi dok je čovjek sposoban ovladati vremenom i dati mu smisao. Zato se uvijek na početku Nove godine moramo zapitati: Izranjamo li iznad vode vremena, ili i nas matica (od)nosi, ne znajući ni odakle smo ni kamo idemo. Čovjek se lako izgubi u svako­dnevnim poslovima, u detaljima, potrebama, nevoljama, žureći s termina na termin, s dužnosti na dužnost, te jednostavno izgubi i glavu i orijentaciju.

Zato je upravo vrijeme Božića i Nove godine prigoda pogledati gore, prema nebu, prema zvijezdama i smjestiti se. Razmisliti o vlastitim putovima, prevrjednovati čime se bavimo, spoznati pogrješne korake, pokušati kročiti naprijed, u osmišljeni život. Vrijeme – to smo mi. Vremena nisu dobra ni zla, godine nisu dobre ni zle. Vrijeme je ono, godina je ono, na kraju i život je ono što od njega učinimo.

Zemlja, vrijeme i čovjek bez Boga?

Danas nam je jasno da je minulo stoljeće bilo tragično. Toliko krvavih obračuna i razočaranja, toliko ratova, građanskih i međunarodnih, toliko koncentracijskih logora i gulaga, bodljikave žice i tamnica, bijede i progona, samoće i nasilne odvojenosti, zatiranja neprijatelja i strahovlada, da čovjeka obuzme jeza. Stotine milijuna žrtava raznih ratova i prevrata.

Pitamo se: Je li to bio konačni smisao svih prevratničkih pokušaja? Zbiljska tragedija humanizma i humanuma bez Boga! Nadvremenska tragedija kao opomena za budućnost. Na zgarištu smo nada koje je npr. komunizam u svojemu pohodu na institucije građanskog društva i vjere u zanesenjacima budio. Doživjeli smo kako se mehanizam vlasti do krajnje izopačenosti izrodio, u preuzetnosti je stvoren nezapamćeni oblik nasilja i zlosilja, na kraju sve svršava u rezignaciji i očaju idealista. Bez Boga je čovjek postao na zemlji beskućnikom. Poruka Božića i dana oko Božića može se svesti u bitnome na: „Čini ono što je učinio Bog – postani čovjekom!“  

Zato su svi koji su kušali bez Boga stvarati raj na zemlji svršili u sveopćem paklu o kojemu dovoljno jasno svjedoče pisci besmisla i apsurda. Život bez Boga svršavao je i svršava u gađenju nad životom i beznađu. Jedan se filozof izrazio zgusnuto: „Čisti humanizam bez divinuma (božanskoga) promeće se u čovjekovo poživin­čenje.“ Nemoguće je graditi bolje sutra bez Neba i suradnje s Bogom. Taj je Bog pokazao svoje pravo lice u Onome tko je za obrezanja dobio ime Isus, što će reći: Bog spasava, on podaruje budućnost i nadu.

Isus Otkupitelj i dva tisućljeća kršćanstva

Jedan suvremeni židovski pisac stavlja u usta umirućem rabinu ove riječi: „Vi kršćani velite da je Mesija, Otkupitelj davno već došao. Već dvije tisuće godina pripada vam svijet, pripada vam moć i vlast. Jeste li prekovali mačeve u plugove, koplja u srpove? Napasa li se janje s lavićem?“ Ako se proročke riječi ni u čemu ne uzbiljuju, što je davno navijestio Izaija, što se promijenilo s Isusovim dolaskom na zemlji? Promijenit će se naš život i svijet oko nas prihvatimo li Isusa i bude li sve naše sadržano u tome Imenu i znaku spasenja. Zato je na nama ispisati velikim slovima ime Isusovo i na svojim kućama, nadvratcima, radnim mjestima, povratiti mu dostojanstvo, prihvatiti ga u svoje biće i srce. Povratiti mu svetost i učiniti ga blagoslovom i nadom svima u novoj godini te ime Isus zasja u svim prilikama i ustrojbama.

Jedan veliki europski časopis u svome tjednom prilogu ima redovito anketni list koji podastire suvremenicima. Među pitanjima postoji jedno koje uznemiruje i potresa, naime: „Koje povijesne likove najvećma prezirete?“ Anketirane osobe redovito nemaju poteškoće odgovoriti na takav upitnik. Ništa nije jednostavnije jer lako je pronaći među suvre­meni­­cima ili povijesnim likovima odgovorne za pokolje, ratove, mržnju, nesreće, za duhovnu ili materijalnu pustoš, pokvarenost ili korumpiranost. Sv. Ivan Pavao II. nazvao je jednom zgodom naše doba kao „stoljeće suza“ i zato nije teško pronaći među tolikim likovima one koji su stvarali i uvjetovali strašnu povijest, pa će se navesti Hitlera, Staljina, Maoa, Pol Pota, Tita itd.

Početak i svršetak svega čovjekova

Pritom se jedno zaboravlja. Sve su te pojedince rodile majke u trudovima, i za njihova rađanja polagane su nade u njihovu zipku. Nade i dobre želje, radost i sretna budućnost. Sad, nakon minula stoljeća te svih ratnih strašnih godina, postali su ti pojedinci poput „fantoma“. Izgubili su kompase, prepustili se „zloj zvijezdi vodilji“, izgubili svaki osjećaj za humanost, ljudskost, obzir, htjeli su biti apsolutni vlastodršci, gospodari povijesnih tijekova te su postali ubojice i despoti. Njihov kraj bijaše njihova sramota i sramota za njihovu naciju.

Do današnjega dana moguće je provlačiti crvenu nit zla i zločina u pojedincima koji su prošli povijesnom pozornicom. Stoga je vrijeme Božića i Nove godine prigoda zapitati se hodimo li u svjetlu ili mraku, koje nas zvijezde vode, je li nad našim životima ispisano ime onoga koji je „Alfa i Omega, Početak i Svršetak naših dana i nastojanja“? Odgovorimo na to danas pred sobom i svojom savješću, poradimo odgovorno na tome što nam nudi trenutak u kom živimo i koji nam se nudi kao nepovratni povijesni „kairos“, neponovljiva prigoda.

Ista rubrika u tome listu ima upit: „Najdraži povijesni lik?“ Većina odgovara: „Isus iz Nazareta.“ Čini se da je to protiv suvremenog trenda koji smjera prema post­modernom društvu i stanju duha, jer je ime „Isus“, „Isus Krist“, „Krist“ potisnuto iz javne riječi i misli. Međutim, ipak je, barem u našem kulturnom krugu, Isus Krist nedvojbeno najsnažnija povijesna ličnost. Pogledamo li dublje u povijest, u beskrajni niz vladara i vojskovođa, umjetnika i filozofa, pronalazača i utemeljitelja religija, uvijek iznova Isus izranja kao najfascinantnija osoba i ljudi mu se vraćaju kao jedinstvenu liku. ON ostaje kroz cijelu povijest u moru događaja i vremena čvrsta orijentacijska točka. To nam ostaje trajna utjeha i misao vodilja na početku nove godine, ali i svih naših djelatnosti.

Isus Krist – počinje novi život

Pred nama su dvije stvari: Ili ćemo izgorjeti u požaru nasilja, mržnje, ratova, ubijanja, straha jednih pred drugima, ili ćemo se okupati u energiji božanske ljubavi. Ili ćemo nestati u posvemašnjem pomračenju uma i svih svojih sila, ili ćemo se okrenuti prema svjetlosti koja dolazi od Isusa Krista. To uključuje mogućnost osobne preobrazbe prema Isusovu liku i osobi. Nemoguće je ići putem balansa između tih dviju mogućnosti. Pozvani smo biti uzvanicima na gozbi Jaganjčevoj što je ujedno i čast i odgovornost.

Htjeli ili ne, živimo u apokaliptičnim vremenima, a u takvim vremenima uvijek se ljudima pruža mogućnost stvoriti novi svijet, preobraziti postojeći. Svijet iz sata u sat tone u gravitaciju apokaliptičkog sunca, ali glasovi drugoga Sunca, glasovi nesebičnosti i neustrašivosti, ljubavi i praštanja također su zamjetni. Crni su glasovi, doduše, bučniji i čujniji, ali postoje i glasovi ljepote i duhovnosti; ako te glasove slušamo, prenosimo, živjet ćemo. Jest da su glasovi apokalipse ovladali našim televizijskim zaslonima, novinama, radijskim vijestima, državnim proračunima, burzama. Rijetko ćemo čuti glasove radosti, praštanja, veledušja, spokojstva.

I dok se čovječanstvo sprema čuti ponoćni otkucaj koji će nas prevesti u novo ljeto, pozvani smo uhvatiti pozitivnu vibraciju svjetlosti, radosti koja je došla na svijet u osobi Isusa Krista. Jest, čujemo zaglušni galop apokaliptičkih jahača i konjanika, nemoguće ga je prigušiti, ali je potrebno učiniti ga manje čujnim svojom odlukom za pozitivnim, za Isusa Krista, Kralja kraljeva i Gospodara gospodara.