Sri, 02. Kolovoz 2017. 11:30 Međugorje
Crkva je u proteklih pedeset godina proživljavala izvana i iznutra tri revolucije. U Crkvi, pak, već desetljećima u ustima vodećih teologa ne prestaje govor o potrebama reformi.
Piše: dr. fra Tomislav Pervan
Prije više od 80 godina utemeljitelj analitičke psihologije C.G. Jung zabilježio je: „Htio bih podsjetiti na sljedeće činjenice: Već više od 30 godina imam u svojoj ordinaciji klijentelu iz svih kulturnih zemalja ovoga planeta. Na stotine pacijenata prošlo je moju ordinaciju. Uglavnom su to bili protestanti, u manjini Židovi, ali ne više od pet-šest praktičnih katolika. Među svim svojim pacijentima koji su prevalili srednju životnu dob, tj. 35. godinu života, nije bilo nijednog jedinog pacijenta kod kojega problem nije bio vezan s njegovim religijskim stajalištem. Da, svatko je od njih bolovao u konačnici zbog činjenice što je izgubio ono što su sve žive religije u svim vremenima pružale svojim vjernicima, i nitko nije bio zbiljski izliječen ako nije ponovno stekao svoj osobni religijski stav, što ne mora značiti da je to nužno vezano uz konkretnu konfesiju ili, pak, pripadnost nekoj Crkvi.”
Iz pera odvjetnika religije
Tako je govorio znalac ljudske duše, sin evangeličkoga pastora. Nakon tolikih mislilaca slijednika Kanta, Hegela, Marxa, Comtea, Nietzschea, neokantovaca, Heideggera, postmoderne, angostika i postmetafizičara, pa i postsekularnih filozofa koji su govorili kako je Bog suvišna hipoteza ljudskoga mišljenja te koji su naglašeno pisali o besmislenosti „određenih teoloških tvrdnja“,imamo danas stanoviti zaokret, najzornije u jednoga Habermasa, najistaknutijega predstavnika tzv. Frankfurtske škole, agnostika, koji zastupa, rekli bismo, sve gore navedene. U posljednje vrijeme ističe on kako bit humanosti i humanizma može spasiti u ovome vrtlogu postmoderne samo ono društvo koje u prostore profanoga unosi bit svojega religijskoga uvjerenja i predaje. Habermas, prema vlastitu priznanju religijski „nemuzikalan“, iščahurio se vremenom u odvjetnika religije, napose nakon događaja koji su se odigrali 11. rujna 2001., napadom na samo srce svjetske ekonomije u New Yorku te građanskoga društva razdirana nutarnjim kulturkampfom. On je svjestan da agnostiku nedostaje bitno kad se suoči sa zbiljom smrti. Doslovce piše, nakon smrti i pokopa pisca i prijatelja Maxa Frischa, da „prosvijetljeni čovjek moderne nije pronašao primjereni ekvivalent za religijsko ovladavanje posljednjega, završnoga rite de passagea koji bi bio kadar zaokružiti čovjekovu biografiju, suočen sa zbiljnošću smrti”.
Kršćanstvo ethosa i djela
Čini se kao da se ponovno otkrivaju i pretražuju polja zaboravljene vjere, vjera i kršćanstvo kao mogućnost i zov jer je vjera oduvijek obogaćivala čovjekovo biće, zalihu njegovih slika i njegova mišljenja, osjećanja i govora, vrjednovanja i sagledavanja stvarnosti. Ona je davala životu zaokruženu cjelinu. Dva tjedna prije svoje smrti, Goethe je napisao svojemu prijatelju: „Može kultura duha sve više napredovati, mogu se i prirodne znanosti razvijati u dubinu i širinu, pa i ljudski se duh može razmahivati koliko i kako god želi - ipak se nikada neće izdignuti iznad uzvišenosti i etičke kulture kršćanstva koja zrači iz evanđelja! - I svi ćemo mi jednoga dana, postupno, prijeći s kršćanstva riječi i vjere na kršćanstvo ethosa i djela.”
Čini se kao da se ponovno otkrivaju i pretražuju polja zaboravljene vjere, vjera i kršćanstvo kao mogućnost i zov jer je vjera oduvijek obogaćivala čovjekovo biće, zalihu njegovih slika i njegova mišljenja, osjećanja i govora, vrjednovanja i sagledavanja stvarnosti
Možda upravo zato treba u tome svjetlu iščitavati Papinu encikliku Lumen Fidei (29. lipnja 2013.) koja govori, ne toliko o sadržajima vjere, nego o činu vjere (actus fidei). Vjere kao osobnoga vezivanja uz Boga, te vjere kao čina slobodnoga pristanka cijeloga čovjeka cjelini istine koju je Bog u povijesti objavio. Vjera kao slobodni i razumski prihvat božanskoga dara u kontingentnim okvirima vlastitoga bića.
Reformiranje „reforme“
Crkva je u proteklih 50 godina proživljavala izvana i iznutra tri revolucije. Najprije Sabor, potom godinu 1968. kad se u Europi i svijetu zbio prevrat svih vrijednosti, te na kraju 1989. pad komunizma (upravo 200 godina nakon Francuske revolucije, „majke“svih prevrata i rušenja). U Crkvi, pak, već desetljećima u ustima vodećih teologa ne prestaje govor o potrebama reformi. Gdje i kako započeti s njima, kako reformirati „reformu“ koja se dogodila nakon Drugog vatikanskoga sabora? Bilo je odveć „reformi“ koje nisu urodile željenim plodom, koje su ispraznile crkve, opustjele redovničke opatije i samostane, prepolovile broj svećenika, a pogotovu svećeničkih zvanja. Na djelu je masovni egzodus iz Crkve, unatoč svim pokušajima da se vjera približi suvremenom čovjeku. Papa Franjo je na početku svoga pontifikata govorio u Brazilu o mnogim suvremenim vjernicima koji su izgubili vjeru upravo kao učenici na putu Emaus. Treba im netko ponovno zagrijati srce i biće, treba ponovno, treba natrag u Jeruzalem gdje smo svi kao vjernici rođeni, u kupelji preporoda, riječju istine, u snazi koju nudi Isusov Duh. Natrag na temelje, sakramente, katehezu, kerigmu, zajedništvo u vjeri.
Danas je temeljni upitnik svima koji žele obnoviti Crkvu - Gdje početi? Jedni misle, treba započeti s crkvenim ustrojem, sa strukturama; drugi bi se još više prilagođavali svijetu, dodvorili duhu vremena
Danas je temeljni upitnik svima koji žele obnoviti Crkvu - Gdje početi? Jedni misle, treba započeti s crkvenim ustrojem, sa strukturama; drugi bi se još više prilagođavali svijetu, dodvorili duhu vremena, dokinuli bi svećenički celibat, uveli praksu ređenja žena za đakonise ili, pak, svećenice što je normalna stvar u svim Crkvama nastalima iz reformacije, gdje nema sakramentalnoga biljega svetoga reda. Te se Crkve spremaju slaviti za koju godinu pola tisućljeća od Lutherova istupa, te početka reformacije i protestantizma,a kardinal se Kurt Koch pita: „Kako je moguće slaviti u Katoličkoj Crkvi nešto što bijaše čisti raskol koji je raskolio Crkvu na sjever i jug?“Da, pitamo se, je li moguće slaviti nešto što je Kristovu nešivenu haljinu razderalo na dva dijela, a danas ju iskomadalo na tisuće raznih kršćanskih denominacija diljem svijeta? Na sve strane sve same „krpe“ i „zakrpe“ (patchwork-kršćanstvo)...
Crkva u Vadsteni (Švedska)
Bez nutarnje obnove nema obnove Crkve
Tko se od nas zapitao – Zašto reformacija i protestantizam nisu nikada pustili korijenje u Španjolskoj? Netko će reći zbog inkvizicije i protureformacijskih snaga. Odgovor treba tražiti drugdje. Protestantska reformacija na europskom sjeveru u pravilu se iscrpljivala u rušenju postojećega. Na sjeveru se odvijao neslućeni ikonoklazam. Crkve su pustošene, svetački kipovi i slike uništavani, isto tako oltari i sve što je „mirisalo“ na katolicizam. Nitko ne zna, niti može procijeniti koliko je kulturnog blaga, samostana, opatija, ženskih i muških, uništeno, koliko je toga ogoljeno, bačeno u rijeke ili spaljeno, koliko je redovnika i redovnica, milom ili silom, napustilo svoje samostane. O tomu se mogu pisati debele knjige. Protestantizam je stvorio novu dogmatiku, novo Vjerovanje, premda je ostalo na snazi Nicejsko-carigradsko. Ali, sakramenti, hijerarhija, crkveni ustroj, sve je dovedeno u pitanje i rastrojeno. Crkva je postala sluškinjom svjetovne vlasti, nestalo je učiteljstva, profesori teologije slove kao„crkveno učiteljstvo“.
Istodobno s reformacijom na Sjeveru izrasli su u Španjolskoj veliki svetački likovi, jedan Ignacije Loyolski sa svojim drugovima, zatim obnova Karmelskoga reda, velikani i svetci poput Terezije Avilske, Ivana od Križa, Petra Alkantarskoga ili, pak, Ivana iz Avile. Svi su oni svojim životom utisnuli neizbrisivi biljeg životu Katoličke Crkve, ne samo u Španjolskoj, nego u sveopćoj Crkvi. Bili su svjesni da bez nutarnje obnove i usmjerenosti prema Isusu Kristu nema obnove Crkve, ma koliko rušili stari ustroj. I upravo zbog tih velikih likova koji su znali gdje je prava obnova i kako se ona odvija, nije se zbila reformacija u Španjolskoj. U Francuskoj je na nesretan način reformacija gušena jer su kraljevi bili odani rimskoj Crkvi (ponosni naslov, koji gotovo cinički zvuči: Primogenita filia Ecclesiae).
Istodobno s reformacijom na Sjeveru izrasli su u Španjolskoj veliki svetački likovi, poput Ignacija Loyolskog, Terezije Avilske, Ivana od Križa, Petra Alkantarskoga ili, pak, Ivana iz Avile. Zbog njih koji su znali gdje je prava obnova i kako se ona odvija, nije se zbila reformacija u Španjolskoj
Reforma mora započeti s nama samima. Kod nas osobno, vlastitim zaokretom prema evanđelju, prema osobi Isusa Krista. Znamo kako je Gospodin zahvaćao u živote pojedinaca, od prvih apostola koje je htio učiniti „ribarima ljudi“, preko jednoga Savla-Pavla te tolikih pojedinaca u spisima Novoga zavjeta, a onda tijekom dvotisućljetne povijesti Crkve u životima tolikih svetaca, mučenika, zahvaćenika. Ti su pojedinci obnavljali najprije sami sebe, doživljavali nutarnji obrat i pretvorbu, pa su vlastitim primjerom druge privlačili i oduševljavali za Isusa Krista. Dakle, trajni primat Duha, milosti i duhovnoga pred strukturama. Misliti Gospodnje misli, misliti kako on misli, živjeti kako je on živio, ozbiljivati u životu ono što je on ozbiljivao i unio u ovaj svijet. Pridobivati ljude u Isusovu školu, uvoditi pojedince u zajedništvo s Gospodinom, do posvemašnjega jedinstva s njime. Isus kao Učitelj, kao Gospodin, kao Vođa. U usporedbi s time, sve su ine reforme beznačajne. Nitko nema gotove patente ili recepte, ali prepustimo li se Gospodinu, on iznenađuje i nudi životne prilike.
Životno usmjerenje Govora na gori
Dakle, uvijek na prvom mjestu, primat: biti – učenik Gospodinov, biti u Isusovoj školi, biti onaj koji uči. Učenje nikada nije svrhom samom sebi, nego treba biti osposobljen poučavati kraljevstvu Božjemu. Učenici su u Isusovoj školi promatrali Isusovo ponašanje, gledali i upijali osobu. Najprije osoba tek onda nauk. Tako i danas za studija teologije. Najprije Krist Isus, pa studij i učenje. Apostoli su učili iz Isusovih djela i ponašanja, upijali s Isusovih usana, iz njegovih riječi bitno za život. Ono što ostaje u sjećanju jest ono što predstavlja čovjeka. Učenici se žele poistovjetiti s osobom Učitelja. Trebamo to činiti i danas.
Slobodno možemo reći da je Isus Krist u svojoj osobi živi Govor na gori, da je on u osobi sami Božji zakon koji trebamo slijediti
Prije 40-ak godina veliki je Rahner izrekao proročke riječi: „Gdje su danas ognjeni jezici koji zbore o Bogu i njegovoj ljubavi? Gdje to i kada to pojedinci govore o ‘Božjim zapovijedima’, ne kao o teškoj obvezi i propisima koje treba naporno i s mukom obdržavati, nego kao slavnome oslobođenju čovjeka od zarobljenosti u smrtni strah i frustrirajući egoizam? Gdje to u Crkvi ljudi, ne samo mole, nego imaju iskustvo molitve kao duhovski dar Duha, kao proslavu milosti?... Premalo govorimo o Bogu u Crkvi, ili o njemu govorimo na suhi, uštogljeni način, bez imalo stvarne životnosti... Samo onda kad se poruka o živome Bogu naviješta u crkvama u svoj snazi Duha, nestat će dojma kako je Crkva obični relikt, ostatak iz vremena društva osuđena na umiranje... A zauzvrat, ispovijest vjere u Isusa - Krista i Gospodina, odlučnu i završnu Božju Riječ u povijesti, bit će daleko življa, radosnija i spontanija.”
Isusov je Govor na gori Magna charta kršćanskoga života. Može li se taj Govor pretočiti u život? Nije li to neostvarivi ideal? Nije li taj govor više obeshrabrujući, nego ohrabrujući? Slobodno možemo reći da je Isus Krist u svojoj osobi živi Govor na gori,da je on u osobi sami Božji zakon koji trebamo slijediti. Taj Govor nije plod mašte ili njegova intelekta, nego plod srca i življena života. U Govoru se ponajbolje ilustrira njegov osobni intimni život i odnos prema Bogu i čovjeku. Za sve, pak, nas Isus je Krist utjelovljenje Božje volje i živa životna norma. Bez povrata na izvore, nećemo pronaći put iz suvremenih tunela i nedohoda.