Dvadeseti Središnji odbor KPK-a završio je svoje peto plenumsko zasjedanje 29. listopada, usvojivši rezoluciju o unapređenju onoga što partija naziva „potpunim i rigoroznim partijskim samoupravljanjem“, javlja ICC. Sastanak je također potvrdio isključenje više desetaka dužnosnika zbog navodnih disciplinskih i zakonskih prekršaja, što ističe naglasak vodstva na političku disciplinu i provedbu partijskih direktiva.

Partija je pozvala svoje članove da se okupe oko kineskog predsjednika Xi Jinpinga i provode njegovu političku ideologiju, a poziv je uputila i vjerskim institucijama u sklopu svojih nastojanja da „sinizira“ religiju.

Za vjerske zajednice ova kampanja znači podređivanje vlastitoga vodstva, poučavanja i aktivnosti nadzoru KP Kine i političkim prioritetima. Iako su unutarnja disciplinska kampanja partije i njezina ograničenja religije odvojene politike, obje odražavaju sustav upravljanja koji odanost Komunističkoj partiji stavlja ispred institucionalne neovisnosti.

Religija pod nadzorom Partije

Pristup KP Kine religiji oblikovan je njezinim ustrajanjem da se vjerski život prilagodi političkim prioritetima države. Pod Xijem, vlada je unaprijedila politiku poznatu kao „sinizacija“ religije, zahtijevajući od vjerskih zajednica da usklade svoje aktivnosti s partijskim shvaćanjem kineskog nacionalnog identiteta.

Kineski dužnosnici prikazuju sinizaciju kao nastojanje da se religija učini kompatibilnom s kineskom kulturom i nacionalnim razvojem. U praksi, ova politika također jača utjecaj vlade nad vjerskim vodstvom, doktrinom, obrazovanjem i bogoslužjem. Od vjerskih skupina očekuje se da podupiru ciljeve partije, a ne da održavaju neovisni javni identitet koji bi osporavao njezin autoritet.

Kina dopušta nekoliko službeno priznatih vjerskih tradicija, uključujući protestantsko kršćanstvo, katolicizam, islam, budizam i taoizam. No, priznanje ne znači i slobodu od političke kontrole. Registrirana vjerska tijela djeluju unutar regulatornog sustava koji vlastima daje opsežan utjecaj na vjersko vodstvo, publikacije, bogoslužje i organizacijsku aktivnost. Zajednice koje odbijaju ovaj nadzor mogu se suočiti sa zatvaranjem, nadzorom, pritvaranjem ili kaznenim progonom.

Pristup vlade religiji ima duboke povijesne korijene. Nakon preuzimanja vlasti 1949., KP Kine stavila je vjerske zajednice pod državni nadzor. Osnovala je službene vjerske udruge, uključujući Kinesku patriotsku katoličku udrugu 1957., kako bi odvojila vjerske institucije od stranog autoriteta i smjestila ih u sustav partije-države. Slične strukture pod državnim nadzorom upravljaju i službeno priznatim protestantskim crkvama.

Za protestante je razlika između državno odobrenih crkava i neovisnih kućnih crkava od posebne važnosti. Mnogi kršćani štuju u zajednicama koje nastoje slijediti vlastito vodstvo i vjerska uvjerenja, a ne podvrgnuti se strukturama pod kontrolom vlade. Neki se sastaju u privatnim domovima ili drugim neslužbenim okruženjima, dok drugi organiziraju velike zajednice i mreže koje djeluju širom gradova.

Vlasti su neke od ovih neovisnih mreža tretirale kao nezakonite organizacije, koristeći propise o vjerskoj aktivnosti i mrežnim komunikacijama kako bi ograničile njihov doseg. Crkve koje se odbiju registrirati ili udovoljiti zahtjevima vlade mogu doživjeti ometanje svojih susreta, zatvaranje svojih zgrada te pritvaranje svojih pastora i članova.

Privremeni sporazum između Pekinga i Svete Stolice, prvi put potpisan 2018. i obnavljan nekoliko puta, imao je za cilj rješavanje spornog pitanja imenovanja biskupa. Njegov cjeloviti tekst ostaje neobjavljen, a kritičari se pitaju koliki utjecaj ostvaruje kineska vlada.

Peking je nastavio vršiti znatnu kontrolu nad vjerskim okruženjem u kojem se kineski katolici mole, dok su sporovi oko imenovanja otvorili pitanja o sposobnosti Vatikana da zaštiti svoj autoritet i neovisnost lokalnih crkava.

Sporazum ilustrira teškoću očuvanja vjerske neovisnosti kada vlada ustraje na političkom nadzoru. Kineski katolici koji nastoje ostati vjerni Vatikanu mogu se suočiti s teškim izborima kada državno odobrene strukture i crkveni autoritet dođu u sukob.

Politička disciplina i vjerska sloboda

Nedavni naglasak KP Kine na unutarnju disciplinu pruža širi pogled na političko okruženje u kojem se ova ograničenja nastavljaju. Na svom listopadskom plenumu, partija je naglasila potrebu provedbe svojih direktiva, jačanja upravljanja i borbe protiv korupcije. Ovo ustrajanje na centraliziranom autoritetu pomaže objasniti zašto se neovisne vjerske institucije suočavaju s pritiskom kada održavaju vodstvo, odanost i mreže koje država ne može u potpunosti usmjeravati.

Stajalište partije ostavlja malo prostora za institucije čiji konačni autoritet leži izvan političkog sustava. Za kršćane to može značiti izravan sukob između zahtjeva vlade za poslušnošću i uvjerenja da vjersko poučavanje i crkveno vodstvo moraju odgovarati višoj duhovnoj vlasti. Slične napetosti nastaju kada muslimanske, budističke ili katoličke zajednice nastoje očuvati vjersku praksu i vodstvo neovisno o usmjeravanju države.

Vjerska sloboda ne zahtijeva od vlade da podrži bilo koju određenu vjeru. Ona zahtijeva da ljudi budu slobodni iskazivati svoju vjeru, organizirati svoje zajednice, birati svoje vođe i poučavati svoja uvjerenja bez prisile. Kineski sustav stavlja te slobode pod opsežnu državnu kontrolu, ostavljajući neovisne zajednice ranjivima kada se odbiju pokoriti.

Međunarodna zajednica trebala bi nastaviti vršiti pritisak na Peking kako bi prekinuo progon mirnih vjerskih skupina, oslobodio one koji su pritvoreni zbog ostvarivanja svoje vjerske slobode te poštovao pravo vjerskih zajednica da upravljaju vlastitim poslovima.

Ž.I., KT