Piše: Josipa Miler, Katolički tjednik

Isus Krist, Sin Božji, Spasitelj dokument je Međunarodne teološke komisije objavljen početkom travnja 2025., a povodom 1 700. obljetnice Nicejskog sabora, koju su kršćani obilježili 20. svibnja. Na hrvatskom jeziku, u prijevodu Tomislava Kasića, objelodanila ga je nakladnička kuća Kršćanska sadašnjost u lipnju 2025. Uz Uvod, Zaključak te Napomenu sastoji se od četiriju poglavlja kroz koja, na 160 stranica, komisija teži objasniti aktualnost ispovijedane vjere u Niceji. Za izradu ovog dokumenta bila je zadužena posebna podkomisija kojom je predsjedao vlč. Philipe Vallin, a koja se sastojala od sedam članova: mons. Antonija Luiza Catelana Ferreire, mons. Etiennea Vetöa, vlč. Marija Angela Floresa Ramosa, vlč. Gabyja Alfreda Hachema, vlč. Karla-Heinza Menkea, prof. Marianne Schlosser i prof. Robin Darling Young.

Dokument započinje isticanjem nastojanja da se u Simbolu vjere „ponovno otkrije izvanredna neizmjernost trojstvene vjere, kristologije i soteriologije koju izriče, kao i njegove antropološke i ekleziološke implikacije“, ali i ekumenski domašaj. Autori su stoga započeli promišljanjem o neizmjernosti triju božanskih osoba koje spašavaju. Promišljaju kako je veličina očinstva Boga Oca temelj veličine Sina i Duha, o odabiru izraza homoousios te jedinstvu povijesti spasenja.

Nakon što se ispovjedi božanstvo Krista, Sina Božjega, ispovijeda se neizmjernost Krista Spasitelja i njegova spasenjskog djela. Omogućeno je time vidjeti Krista u svoj njegovoj veličini, shvatiti povijesnu postojanost spasenja te njegovu veličinu koja se zrcali i u „ulasku u Božji život“. Analiziraju i ljudsku pozvanost na Božju ljubav te ljepotu dara Crkve i krštenja.

„Nicejska vjera, u svojoj ljepoti i veličini, zajednička je vjera svim kršćanima“, te je dio u dokumentu posvećen zajedničkom slavlju neizmjernosti spasenja, odnosno ekumenskom značaju nicejske vjere i nadi u zajednički nadnevak slavljenja Uskrsa. Dokument ističe „istinsko duhovno blago Nicejskog koncila i njegova Simbola, 'izvor žive vode' iz koga je Crkva pozvana crpiti i danas i uvijek“. Koncil je teološki i crkveni događaj; događaj Krista i događaj Mudrosti.

Pred kraj dokumenta protumačeno je kako je koncil „predstavljao svojevrsni institucionalni instrument jedne i Katoličke Crkve za rješavanje dogmatskog sukoba u uvjetima koji bi njezinu odluku mogli učiniti prijemljivom“.

„Slaviti Niceju znači shvatiti kako Koncil ostaje nov, u onoj eshatološkoj novosti uspostavljenoj na uskrsno jutro, koja nastavlja obnavljati Crkvu čak i 1 700 godina nakon događaja u Niceji“ (br. 70)

Cilj je dokumenta, odnosno čuvanja vjere Nicejskog sabora te obilježavanje njegove 1 700. obljetnice hitan „poziv Crkvi ponovno otkriti blago koje joj je povjereno i iz njega crpiti kako bi ga dijelila s radošću u obnovljenom zamahu, pa čak i u 'novoj etapi evangelizacije'“. U njemu se otkriva kako naviještati Isusa, polazeći od vjere izražene u Niceji, ne vodi ignoriranju stvarnosti čovječanstva, niti odvraća pozornost od patnje i potresa koji muče svijet, nego, naprotiv, „znači suočiti se s poteškoćama ispovijedajući jedino moguće otkupljenje“. Naviještati Isusa nicejskom vjerom znači posvetiti posebnu pozornost najmanjima i najranjivijima te ga naviještati kao Crkva. „Tekst ističe dogmatsku relevantnost Nicejskog sabora i ponovno pokreće novost koja je proizišla iz koncilskog događaja – formulaciju Vjerovanja koje od tada do danas, zajedno s Carigradskim koncilom 381., ujedinjuje kršćane u ispovijedanju jedne vjere“, kako je zapisao nakladnik. Prema priopćenju za medije Tiskovnog ureda Svete Stolice, dokument nije zamišljen kao jednostavan tekst akademske teologije, nego kao vrijedna i pravodobna sinteza koja može korisno pratiti produbljivanje vjere i njezina svjedočanstva u životu kršćanske zajednice: ne samo obogaćivanjem sudjelovanja u liturgijskom životu novom sviješću i formacijom Božjeg naroda u njegovu razumijevanju i iskustvu vjere, nego i poticanjem i vođenjem kulturnog i društvenog angažmana kršćana u ovoj izazovnoj epohalnoj prekretnici.