Zbirke su ovih dana objavljene u izdanju Naklade Bošković iz Splita. Tako sa svoje nove četiri zbirke pjesama dr. Polegubić uspješno zaokružuje svoj opus od ukupno 20 knjiga iz područja književnosti (poezija), pastoralne teologije, duhovnosti, novinarstva i humora. Predgovor u sve četiri zbirke napisala je književica i kritičarka Ružica Cindori, tajnica Društva hrvatskih književnika.

Adolf Polegubić podastire nam novu zbirku pjesama naslovljenu Vršak osmijeha. Iako je 2015. rezimirao svoj dotadašnji pjesnički opus knjigom izabranih pjesama Povratak, objavljenom u Zagrebu u Maloj knjižnici Društva hrvatskih književnika, Adolf Polegubić nije stavio točku na svoje pjesničko stvaralaštvo, već u međuvremenu piše nove pjesme.

Zbirka Vršak osmijeha komponirana je od četiri pjesnička ciklusa: U odsjaju, Strah od konačnosti, U snazi mladosti i U beskraju. Ova četiri ciklusa uglavnom se podudaraju s tematskim krugovima njegova pjesništva, koji obuhvaćaju ljubav, domotužje / domoljublje i religioznost. Ove tematske okosnice trajno su prisutne u Polegubićevu opusu i svjedoče o kontinuitetu njegova stvaralaštva. Elementarni i duboki osjećaji u Polegubića su iskazani jednostavnim, gotovo škrtim stilskim sredstvima koja snagu pronalaze u pojedinačnim, ključnim riječima, a te su riječi prisutne u mnogim pjesmama i prerastaju u moćno stilsko sredstvo koje doprinosi homogenosti zbirke. Polegubić, iako duboko emotivan, pjesnik je discipline, pjesnik koji pjesmu oblikuje mislima i srcem, razumom i osjećajima, no tek spojeni oni daju skladnu cjelinu pjesme. Zbirkom Vršak osmijeha razotkriva se kao pjesnik ljubavi i vedre nostalgije, pjesnik koji vjeruje u Boga i u plemenito poslanje poezije koja to može iskazati.

U knjizi Snatrenja pjesnik se predstavlja kao vrsni lirik i uglavnom pjeva o ljubavi, Bogu i poeziji, iako i u toj zbirci, kao i u zbirci Vršak osmijeha, ima i nekoliko domoljubnih pjesama. Kroz šest ciklusa pjesnik brižno gradi svoj pjesnički svemir. U skladu s naslovom, pjesme u zbirci obilježene su mirnom kontemplacijom ili tihom melankolijom. Bez ekscentričnih pjesničkih figura, bez hermetizma koji bi otežao recepciju, suzdržano i strpljivo provodi nas pjesnik svjetovima koji su mu bliski, bilo da ih nosi u sjećanju kao bljesak sretnih uspomena iz djetinjstva, ili da bilježi svoju svakodnevicu koja nije uvijek ispunjena senzacijama, velikim doživljajima, ni značajnim događajima. U Polegubića mudrost nikad nije lišena srca, a uz životnu zrelost uvijek se opjevava i djetinjstvo, kao nezaobilazno vrelo iz kojega se kasnije crpi životna snaga.

U knjizi Poput Giottova kruga ispjevao je svoj kanconijer. Dok je u prethodnim pjesničkim zbirkama ljubav tek jedan od motiva, ova zbirka svih šest ciklusa (Hod po žeravici, Mirisna jutra, Neosvojivi gradovi, U svježini jutra, U žitima zrelim, U sjeni hrastovine) posvećuje isključivo ljubavnim pjesmama. Polegubićev kanconijer kadšto je mladenački zaigran, čeznutljiv i himničan, a kadšto ispunjen strepnjama zrelosti, uronjen u jesen i samoću. U imaginaciji pjesnika ljubav je savršena poput Giottova kruga, „jer samo ljubav / svjedoči / o punini života“ (stihovi iz pjesme „samo ljubav“), odnosno, „život se često vraća /odakle je i potekao“ („kad se dogodi“). Kod Polegubića nismo uvijek sigurni je li riječ o zemaljskoj ili božanskoj ljubavi, nije li to, kao što pjesnik u jednom stihu formulira, „dobrota sama“ („prilaziš mi“), ona koja se prostire u beskraj, kao što je to naslućeno u pjesmi „ulazim na  prstima“. Je li čežnja koja ispunjava pjesnikovu dušu samo čežnja za voljenom, ili je to i čežnja ljudske duše za apsolutnim? Kako bi se otkrio odgovor na to pitanje, Polegubićeva nas knjiga Poput Giottova kruga poziva na višekratno i strpljivo iščitavanje.

Kao što je magistrale sažetak i vrhunac Prešerenova sonetnoga vijenca, tako je zbirka pjesama Ogrlica od kamena Adolfa Polegubića završno poglavlje njegova pjesničkog četveroknjižja.

Knjiga prije svega svjedoči o kontinuitetu pjesničkoga stvaranja Adolfa Polegubića, ali i o trajnoj privrženosti motivima i poetici koji su obilježili njegovo pjesništvo od samih početaka. Prvi ciklus naslovljen „Zlatni prah jeseni“ okuplja Polegubićeve ljubavne pjesme, „pjesme ispričane srcem“, kao što sam kaže u pjesmi „nije moguće“. Ciklus „U kraju mom“ posvećen je pjesnikovu zavičaju, sjećanjima na djetinjstvo, lokalitetima i ljudima uz koje je afektivno vezan. Posebnost ovoga ciklusa je korištenje riječi iz lokalnoga govora (gumaše, traveža i sl.) i spominjanje konkretnih mjesta: Ravnih kotara, Benkovca, Banjevaca, Stankovaca, Vranskog jezera, itd. Neke od pjesma iz ovog ciklusa svojom ritmičnošću i pjevnom rimom naprosto pozivaju na uglazbljivanje, na primjer pjesma Dalmacijo.

Daleko od domovine je naslov ciklusa koji okuplja pjesme posvećene životu u iseljeništvu i pjesnikovoj sadašnjoj egzistencijalnoj situaciji u novoj domovini u kojoj ne uspijeva „uhvatiti korijenje“, iako je „okružen dobrim ljudima / koji osmijehom / velikim poput Sunca / do srca dopiru“. Pjesme su vrlo različite po tonu i raspoloženju, uz širok raspon motiva, koji se kreću od otvoreno političkih („crvena kiša“) i domoljubnih („Dan neovisnosti“, „zemljo“) do refleksivnih („u beskraj“, „krajičkom udisaja“). Pjesma „povedi narod moj“ pisana je u biblijskom tonu i aludira na Mojsija Silvija Strahimira Kranjčevića i njegove stihove

Ciklus se otvara pjesmom Isus i ja koja priziva intiman religiozni ton poezije Nikole Šopa, kakav poznajemo iz njegove zbirke Isus i moja sjena. U pjesmi Polegubić skromno ispovijeda iskrenu privrženost Isusu, kojega doživljava bliskim i trajno prisutnim u svome životu. Pjesnik s Isusom sjeda za stol  „u sobi u dalekom gradu“ i osjeća blagost svete prisutnosti. Ta je prisutnost izvor dobrote i sigurnosti da ljudski život ima svoj uzvišeni cilj, istaknula je Ružica Cindori u predgovorima četiriju novih zbirki pjesama Adolfa Polegubića.

KT