Piše: Josipa Miler, Katolički tjednik

Knjigu Pohvala slabosti napisao je Alexandre Jollien originalno na francuskom jeziku 1999. Svjetlo dana na hrvatskom ugledala je u lipnju 2023. u izdanju Hrvatske dominikanske provincije – Dominikanska naklada Istina Zagreb.

Za prijevod su zaslužni Anto Gavrić i Benedikt Tutić.

Uz Predgovor i Proslov djelo se sastoji od 16 dijelova napisanih u obliku dijaloga između autora i Sokrata. Gdje su se oni odvijali? „Izaberite sami“, zapisao je autor navodeći kako su dijalozi trajali dugo i bili česti.

Tako, korak po korak, pripovijeda Sokratu svoju životnu priču. Naime, po rođenju mu se pupčana vrpca obmotala oko vrata što je dovelo do gušenja i u konačnosti izazvalo atetozu, stanje slično cerebralnoj paralizi, zbog čega je Alexandre već od četvrte godine išao na različite terapije „samo da se ispravi čudno stvorenje koje sam ja“. Učio je uspravno sjediti, koristiti se priborom za jelo, usklađivati pokrete nogu i ruku, na kraju i hodati bez pomagala, a sve to u Centru za osobe s cerebralno-motoričkim poteškoćama koji ga je otrgnuo od roditelja i uključio u ispunjen školski program.

Rijetko je kontaktirao sa svijetom, a njegov je bio „svijet jedinstvenih likova, izvan normale“.

„Boriti se sa svime i protiv svega: to je bilo naše geslo, boriti se unatoč nepokretnosti pojedinih naših odgojitelja, boriti se protiv liječničke dijagnoze, protiv obeshrabrenja i ruganja druge djece koja su okrutno vrijeđala našu ranjivost“, zapisao je autor svoja dječačka nastojanja tijekom boravka u Centru.

U razgovoru sa Sokratom Jollien pokazuje svoju ranjivost, ali i snagu potičući time čitatelje na promišljanje. Piše kako su mnogi među polaznicima Centra bili u „opasnosti potpuno izgubiti povjerenje u život“ jer, prema njegovu mišljenju, „pogled drugoga izgrađuje, strukturira našu osobnost“. Štetno djelovanje ismijavanja, potreba za integriranjem, nužnost da pronađem smisao u ponekad bolnim iskustvima svoga života polako su me doveli da pronicljivo promatram ponašanje drugih, a napose svoje“, zapisao je autor otkrivajući kako je „vrlo rano osjetio potrebu shvatiti okrutnost koju katkada poprimaju odnosi među pojedincima, zbog nestalnosti čovjekove naravi“, što ga je naposljetku privuklo filozofiji koja mu je izrazito pomogla i dovela ga do brojnih odgovora koji su mu približili stvarnost.

Razumio je tako važnost motivacije, upornosti i snage potrebne da bi shvatio neshvatljivo i oprostio neoprostivo, a sve to s radošću.

Pohvala slabosti poticaj je čitateljima na promišljanje o postupanju prema vlastitim slabostima i trpljenjima, ali i poteškoćama ljudi koje susreću. Autor poziva na putovanje preispitivanja svog razumijevanja onoga što znači biti jak. Na vlastitu primjeru pokazuje kako je moguće, unatoč izazovima, imati nutarnju snagu koja na invaliditet ne gleda kao ograničenje te uspješno vodi do osobne preobrazbe.

Vlastitim primjerom, promišljanjima i anegdotama Alexandre poziva na prihvaćanje slabosti jer su one izvor otpornosti. Naime, kako je zapisao, odustajanjem od težnje za savršenstvom i prihvaćanjem svojih nesavršenosti, javlja se dublji osjećaj autentičnosti i unutarnjeg mira koji se ustrajnošću njeguje i opstaje.

„Ova knjiga obuzima čitatelja i plijeni njegovu pažnju“, kako je u Predgovoru zapisao Ruedi Imbach. Zato se ona preporuča svakom čovjeku jer je, prema Imbachu, „knjiga o vrijednosti prijateljstva, ponajprije o njegovoj nužnosti (…) neizmjerno dragocjena knjiga jer donosi život, iskreno i istinito svjedočanstvo o starom (aristotelskom), ali stalno ugroženom uvjerenju da čovjek čovjeku može biti i jest prijatelj.“