Piše: Lidija Pavlović-Grgić

Iako je stvarao u nekom drugom vremenu i okolnostima povijesti i života, ime hrvatskoga pjesnika Dragutina Domjanića i danas je sinonim za kvalitetno i obvezno poetsko štivo. Vrijednost njegova djela kroz svoje projekte prepoznaje i Kršćanska sadašnjost pa je prošle godine objelodanila osobit izbor poezije.

Bogat životopis

Priređivač je Božidar Petrač, istaknuti hrvatski književnik i urednik brojnih knjiga i antologija. On se pobrinuo da K suncu prosi vsaka roža na jedno mjesto okupi pjesme Domjanovićevih poznatih ostvarenja – od prvijenca Pjesme objavljena 1909. na književnom jeziku, do onih iz zbirki (Kipci i popevke, V suncu i senci, Po dragome kraju) koje su ga afirmirale kao klasika kajkavske poetske riječi te pjesama neuvrštenih u zbirke. Sve je to ukoričeno mekim uvezom u prijemčivu džepnom formatu (7,5 x 11 cm) i na 304 stranice.

„Dragutin Milivoj Domjanić (1875. – 1933.), uz to što je bio cijenjen i popularan pjesnik, bio je svojim angažmanom prisutan u temeljnim hrvatskim institucijama kao njihov aktivni član. Plemićkoga podrijetla, pravnik po struci, sudski pristav, istražni sudac te od 1906. vijećnik Sudbenoga stola u Zagrebu i kotarski sudac, obnašao je časne dužnosti predsjednika Matice hrvatske, predsjednika zagrebačkoga odjela PEN kluba, a od 1919. bio je redoviti član JAZU-a kao i član Društva hrvatskih književnika“, podsjetio je priređivač na bogat životopis autora čija je poezija oblikovana štokavštinom i kajkavštinom.

Jedna cjelina

Prema njegovim riječima, Domjanić je u prvom redu pjesnik iznimne osjećajnosti i jedna od najreprezentativnijih pojava hrvatske moderne, hrvatske književnosti na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, a hrvatska književna kritika i povijest smatraju ga jedinim pravim hrvatskim sljedbenikom Paula Verlainea čija je djela i prevodio, kao i književne tekstove niza europskih suvremenika.

Petrač je u svojem pogovoru napomenuo kako se kritika dosta puta opredjeljivala isključivo za njegovu kajkavsku liriku nauštrb one jednako značajne na standardnom jeziku, naglasivši kako oba njegova izraza treba promatrati kao cjelinu jer su u međuovisnu odnosu te su obilježeni istovjetnom poetikom, odnosno poetikama simbolističkoga, secesionističkoga i impresionističkoga stila.

Marijanske pjesme

Ovaj izbor donosi široku lepezu Domjanićeva pjesničkog nadahnuća – od pjesama sjećanja na djetinjstvo (Bele Rože, Lipa Deca), sentimentalnih ugođaja (Megle, Mesečina), rata (Ciklame, krvave ciklame) do artističkih ostvarenja (Tiho prohaja mrak). Izdanje također sabire i Domjanićeve stihove s religioznim motivima, a osobito pjesme inspirirane Blaženom Djevicom Marijom.

„Dvije Domjanićeve pjesme koje nisu objavljene u njegovim zbirkama dandanas odjekuju u crkvama, na hodočašćima i molitvenim susretima i iznimno su popularne te mnogi ljudi koji ih pjevaju i ne znaju da ih je ispjevao Domjanić. Kao i njegove kultne pjesme Kaj i Fala, i ove dvije marijanske zapravo u punini svjedoče o duboku poistovjećivanju pjesnika i naroda. Riječ je o marijanskim pjesmama K suncu prosi vsaka roža i Ljiljane bijeli“, ocijenio je Petrač dodajući kako i te pjesme trajno zrcale ljepotu Domjanićeve riječi.

K SUNCU PROSI VSAKA ROŽA

K suncu prosi vsaka roža, k suncu travka vsaka,
tak i tebi, Majka Božja, srce siromaka.

Milostiva vsakom ti si, vse ti vračiš boli,
odbila još nikog nisi, koj za pomoć moli.

Čuj molitve vruće ove, draga naša Mati,
tvoj te vezda narod zove, romari Hrvati.

Dobra nam navek ostaneš, zmoli nam pri Sinu,
da od svega zla obrani nas i domovinu.