Priredio: Josip Vajdner

Da su i svećenici samo ljudi sa svim svojim manama i vrlinama te da i njima nekada može biti „puna kapa svega“, na duhovit, a istodobno vrlo duhovan i misaono dubok način opisao je Jean Mercier u svome romanu Kad župniku prekipi, kojega je na hrvatskom jeziku objavio Verbum.

U nizu Stilus nakladnička kuća Verbum, hrvatsku je javnost 2017. obogatila romanom Kad župniku prekipi kojega je s izvornog francuskog prevela Ivana Šojat, a uredio Petar Balta. U ovom literarnom djelu od svega 137 stranica, autor Mercier kroz 27 naslovnih cjelina, na tečan i realističan način, opisuje dogodovštine župnika Benjamina Bucquoya u kojemu čitatelj otkriva svećenika sa svim njegovim „ljudskim“ osobinama.

I svećenik ima ljudski karakter

Prateći ovog sredovječnog župnika koji djeluje u suvremenom kontekstu, nekoć potpuno katoličke Francuske, susrećemo se i s nizom likova koji na svojevrstan način predstavljaju različite skupine ljudi. Pisac im svima dodjeljuje epizodne uloge koje na početku romana, poput paukove mreže hvataju u zamku svećenika dok on ne „pukne“, ali poslije svi odreda svjedoče i veličini Božjega milosrđa.

Istodobno, Jean Mercier upućuje čitatelja da je svaki čovjek jedinka za sebe koja je u bitnomu određena svojim karakterom, ali i životnim okolnostima u kojima se ostvaruje. Odatle je jasno kako i svećenik „nije pao s neba“ nego je obilježen svojim nesavršenostima. U slučaju njegova župnika Bucquoya koji ima i doktorat iz biblijske teologije, razaznaje se čvrsta vjera, ali i crv oholosti koji mu stvara probleme u prihvaćanju različitih ljudskih karaktera: bilo da je riječ o ženama koje uređuju crkvu, predstojnici katehetskog ureda, besposlenom tradicionalisti, ili pak biskupu.

I nasmijati se i promisliti

S obzirom na rečeno, župnik počinje „pucati po šavovima“ promatrajući međusobna ogovaranja i svađe gospođa u crkvi glede cvjetnih aranžmana; razočarava se kada ga biskup poziva na odgovornost zbog nepromišljenosti koju je izrekao predstojnici katehetskog ureda, a kap koja prelijeva čašu jest izmet koji je pronašao u ispovjedaonici. Stoga odlučuje jednostavno nestati, otići „na kraj svijeta“. Međutim, upravo na tom mjestu otkrivajući svoje duhovne korijene nasuprot aktivizmu, počinju se događati prava mala čuda.

Čitatelj prepoznaje vrijednost, u francuskom katoličkom društvu zaboravljenoga, sakramenta ispovijedi koji zapravo donosi pravi obrat u tijek romana.

Iako štivo donosi dosta mjesta za nasmijati se, ipak rasplet radnje ukazuje na duhovnu potku na kojoj je otkan roman.

Poziv na duhovnu obnovu

Ono za što autor pledira jest očuvanje tradicionalnih vrijednosti u društvu, istodobno raspoznajući znakove vremena. U tom duhu, na lepršav način predočeno, razvidno je da svaki čovjek ima svoje mjesto i vrijednost u Crkvi, a Bog za svakoga ima svoj plan, pa čak i onda kada se pojedinac suoči s nesrećom. Stoga, ono na što pisac poziva jest sveobuhvatna duhovna obnova. „To ponovno prisvajanje našega dubokog identiteta nužno je za sve, osobito kada je riječ o onima koji nisu ni svećenici ni đakoni... Nužno je i da svaki laik iznova prisvoji vlastiti identitet pred Bogom i drugima, s teološkog stajališta. A to se odvija po svijesti o onome što su postali krštenjem. Eto, to je istinska, Crkvi potrebna revolucija, temeljna reforma“, konstatira Mercierov župnik.

Iako se ovaj roman − što zbog kratkoće, a što zbog dinamičnosti radnje − čita u dahu, po svojoj tematici izvrsno se uklapa u vrijeme korizme kao štivo koje potiče na osobno promišljanje i duhovno sazrijevanje.