Piše: Josipa Miler, Katolički tjednik

Djelo Moj put do vjere. Zašto sam se pridružio pokretu otpora napisao je aktualni američki potpredsjednik James David Vance, a objavljeno je originalno 2020. na engleskom jeziku u uskrsnom izdanju katoličkog časopisa za književnost, znanost, likovnu umjetnost The Lamp. Na hrvatskom jeziku objelodanila ga je nakladnička kuća Verbum u studenom 2025., u prijevodu Ire Martinović.

Esej na 56 stranica donosi Riječ izdavača, Predgovor koji potpisuje Darko Milošić, Moj put do vjere i biografiju autora, te je sjajna nadopuna knjizi Gorštačka elegija, dirljivoj priči o vlastitim korijenima i životnom putu čiju konačnicu pokazuje upravo ova knjižica.

Vance radnju započinje portretom svoje bake (Mamaw) koja je bila „duboko pobožna, ali isto tako ekstremno nepovezana s bilo kojom službenom vjeroispovijesti“. Bila je prožeta prijezirom prema organiziranoj religiji i televizijskim propovjednicima koje je smatrala varalicama, iako ih je svejedno gledala. „Ako bi uopće išla u crkvu, to je najčešće bilo da udovolji mojoj adolescentskoj želji za povezivanjem s kršćanstvom na način koji nije uključivao televiziju“, piše na početku Vance otkrivajući kako njegovi temelji jesu kršćanski. Ipak, katoličanstvo mu je bilo daleko jer „nije moguće izbjeći nelagodu koju je Mamaw osjećala u susretu s tim Kristom. Katolički Isus bio je veličanstveno božanstvo, a nas nisu previše zanimala veličanstvena božanstva jer nismo bili veličanstveni ljudi“.

Nakon srednje škole stupio je u marince i bio je mladi idealist predan širenju demokracije i liberalizma u zaostalim regijama svijeta kada je 2005. otišao u Irak. Upisao se potom na fakultet gdje se proglasio ateistom.

„A istina je da sam vjeru odbacio iz najjednostavnijeg razloga: ludosti masa. Veći dio mog ateizma svodio se na želju da me prihvati američka elita (…) Znao sam što obrazovana klasa misli o religiji: u najboljem slučaju da je provincijalna i glupa, a u najgorem da je zlo“ (str. 26)

Priznao je kako je njegov ateizam bio više kulturološki, nego intelektualni: želio je društveno prihvaćanje među američkim elitama koje su na religiju gledale kao na nešto „provincijsko i glupo“. To razdoblje opisuje kao vrijeme oholosti u kome je vjeru zamijenio logikom Ayn Rand i opsesijom profesionalnim prestižem.

Međutim, uskoro je uvidio kako je zapao u stanje duboke unutarnje krize. Iako je postizao vrhunske rezultate, shvaćao je da ga opsesija uspjehom udaljava od karaktera. Pitao se čine li ga svjetovni uspjesi boljom osobom te je propitkivao moral elite kod koje je sram isključivo vezan uz profesionalni neuspjeh, dok svi drugi moralni propusti ostaju u sjeni. To ga je promišljanje dovelo do shvaćanja da mu je potrebna vizija čovjeka koju nije mogao pronaći u sekularnom liberalizmu, gdje se vrijednost mjeri isključivo postignućem.

Shvatio je onda kako je vrijeme „da prestanem tražiti žrtvenog jarca i pokušam naći način da se popravim“.

Ovaj esej nije samo priča o obraćenju, nego i oštra kritika moderna načina života koji žrtvuje zajednicu za profit i prestiž. Može se čitati kao nastavak ili zaključak Gorštačke elegije jer otkriva gdje je autor konačno našao svoj dom i smisao. „Vance piše o vlastitim duhovnim borbama, o privlačnosti novog ateizma i individualističkih filozofija, o iskušenju da se smisao traži u uspjehu i statusu. Ali jednako tako piše i o onim svjetlima koja su mu pokazivala put“, zapisano je u Riječi izdavača.

Knjižica može biti korisna ambicioznim pojedincima koji osjećaju da im profesionalni uspjeh nije donio očekivani mir jer autor nudi „dijagnozu“ te praznine i rješenje, zatim čitateljima koje zanima društvena dinamika, kao i onima koji traže vezu znanosti i vjere.