Piše: Lidija Pavlović-Grgić

Ova se knjiga bavi identitetom i ulogom kršćanina u društvu pritom obrađujući niz značajnih tema na 300 stranica kroz devet poglavlja: Tko je kršćanin?; Križem opečaćeni; U društvu ljudi, pa i po cijenu mučeništva; Rizik vjere; Vjernikova nevjera i Božja šutnja; Univerzalna potreba za drugim; Euharistija i grad; Unutarnji život, duhovni život; Lijep, dobar, blažen život.

Tko je kršćanin?
„Bježe li kontemplativci iz stvarnog života ili su pak, na svoj način, zauzeti za čovjeka i društvo? Ako ne bježe iz svijeta nego ga sagledavaju na drugi način, koji je i kakav je to postupak? Kako, dakle, suvremeni svijet i društvo žive u iskustvu kontemplativnog redovnika? Na ta i slična pitanja odgovorit će nam ova knjiga koja će, među ostalim, postaviti i neka druga važna pitanja“, ističu iz Kršćanske sadašnjosti preporučujući novo izdanje poznatog talijanskog autora duhovne literature prevedene na mnoge svjetske jezike.

Knjiga nastoji odgovoriti i na pitanje koji način u današnjem svijetu dolazi do otpada od vjere ili, još općenitije, od duhovnoga života, ali i pojasniti kakvo je to umijeće življenja koje vodi do spasenja

Na početku svoje knjige on se bavi pitanjem: Tko je kršćanin? Prema njegovim riječima, velika je Božja milost postavljati to pitanje jer to znači da ljudi koji čine poznaju i vole Krista, a nisu doživjeli zasićenje u svojem kršćanskom životu. Ono, dodaje, možda može biti znakom unutarnjeg nemira, ali ne i nedostatka vjere.

Slijediti Put

„U današnje vrijeme – a to, prema mome mišljenju, treba jasno priznati – kršćani dijele s drugim ljudima traganje za čovječnijim svijetom, orijentiranost, posjedovanje obzora nade i bratstva, kako ljudskog tako i svemirskog. S vjernicima drugih religija, pak, kršćani dijele pristajanje uz jednoga živoga Boga koji djeluje u povijesti, koji nas čeka poslije smrti da uz njega vječno živimo. S druge strane, samo kršćani vjeruju da je jedan čovjek bio lice Božje, da je jedan čovjek bio utjelovljenje Boga, da je samo on obznanio nevidljivog Boga. Kršćani zato njega slušaju, njega još dandanas ljube, te ga očekuju kao živoga i proslavljenoga Gospodina na kraju povijesti, ispovijedajući ga kao Boga od Boga, čovjeka poput nas, ali takvoga koji je došao od Boga, i upravo zato nastoje živjeti njegovim životom, slijediti njegov put, biti s njim i svrstati se među njegove sljedbenike“, čitamo s prvih stranica djela Bianchija koji je i utemeljitelj te prior Monaške zajednice iz Bose i suradnik poznatih talijanskih dnevnih novina La Stampa i Avvenire.

Trajni zadatak

Ako je trajni zadatak Crkve da bude vjeran odjek Božje riječi u povijesti, za njega su kršćani, kao i svi ljudi, pozvani prihvatiti različitost drugih, ne otklanjati od sebe kompleksnost svijeta. Drugi ljudi, prema njegovu mišljenju, nisu pakao, nego upravo spasenje koje nam se nudi i utoliko jedina prilika koju imamo da ostvarimo zajedništvo. Upravo u zajedništvu s drugim ljudima, navodi on, kršćanin živi rizik odabira kao slobodni čin, smisleni put, neprestano traganje, koje se obnavlja iz dana u dan pojedinačnim činima odgovornosti. To je radosna vijest, jedini odgovor – trajno popraćen sumnjom – koji nudi usmjerenje, svrhu i značenje ljudskom življenju.

Bianchi se dotiče i kršćanskog života opisujući ga kao borbu, u kojoj treba biti vidljiva njezina kakvoća – uvijek u poniznosti, a nikada u razmetanju. Podsjeća i da je kršćaninov najbolji način služenja Bogu služenje bratu prema kojem treba biti pravedan.

Njegova knjiga nastoji odgovoriti i na pitanje koji način u današnjem svijetu dolazi do otpada od vjere ili, još općenitije, od duhovnoga života, ali i pojasniti kakvo je to umijeće življenja koje vodi do spasenja.