Božić – Doček ispod jorgana


Božiće smo slavili kod naše bake na Bjelavama, tamo nas je vodila mati. To je uz Uskrs bio jedini blagdan na komu smo bili nazočni i u kome smo sudjelovali. A ta naša sudjelovanja su se svodila na kićenje jelke i tucanje šarenim jajima. I, dakako, na duga objedovanja za blagdanskom trpezom. Tada bi kod bake na ručak dolazio i naš otac, na nekoliko sati, ne više.

Piše: Branislav Antov Mikulić/ KT

„To nisu moje svetkovine“, govorio je mami u dane prije blagdana, dok ga je ona uvjeravala da dođe na Bjelave, da je to red. I on bi navraćao, ali iz poštovanja prema baki, ne prema blagdanu, ni religiji. Njegovi praznici nisu se obilježavali okićenim jelkama i pošaranim jajima, nego crvenom bojom: crvenim karanfilima, crvenim proleterskim zastavama, crvenim maramama i glasnim pjevanjem Internacionale i partizanskih pjesama.

Bajkovita jela krisbaum
Tog smo Badnjaka došli kod bake, kao i obično, prije smrkavanja. Baka i tetka Angela, koja je živjela s bakom, postile su pa je rana predbožićna večera bila bez mesa i kolača. Ništa posebno: kuhana riba i posno zelje te sušeno voće kao desert. No, nama ta večera nije ni bila važna, mi smo čekali sumrak da tetka iznese kutije s nakitom kako bismo zajedno s njom počeli kititi jelku, krisbaum – tako ju je zvala baka Ana.

Nakit su činile žućkaste kugle i zvjezdice po kojima je svjetlucalo nešto sitno, nalik na tucano staklo. Šiljak, koji je dolazio na vrh jelke, bio je od istog materijala. Mi smo vješali nakit na niže grane, tetka na one više i na sam vrh. Uz nakit su išle i male metalne štipalice na kojima je s gornje strane bila posudica, nešto nalik rascvalu napršnjaku. Tu smo umetali kratke šarene svijeće. Potom je dolazio meni najdraži dio kićenja, stavljanje šećernih bombona na grane jelke. Bile su to najobičnije šećerne štanglice umotane u srebrenasti ili zlatkasti staniol, s kratkom niti bijelog konca kojom su se kačile na jelku. Ništa posebno, ali meni su bile ukusne – dobivao sam pokoju nakon Božića, kada se skidao nakit s jelke, nikada prije. Na kraju smo čitav bor posipali komadićima bijele vate, pa bi izgledao kao prekriven snijegom.

Kada je kićenje završeno, a mi večerali, došao je trenutak paljenja svijeća i sjedanja pored bora, uživanja u posebnom prizoru. Prethodno je tetka ugasila sijalicu u sobi, tako da je u polutami jelka izgledala veličanstvena, bajkovita. Svijeće su titrale, njihovo je svjetlo odsijevalo na nakitu posutom staklenom prašinom, zlatni i srebreni bomboni su povećavali magiju. Bomboni, bomboni… ja sam samo u njih gledao, na njihovu slast mislio. A nije ni čudo. Bio sam ih željan.

Je li slatkiš mast sa šećerom?
Slatkiše smo samo iznimno dobivali. Bilo je to prvog u mjesecu kad je otac primao plaću. Tada se išlo po fasungu, mjesečnu nabavku hrane za kućanstvo. Tom zgodom roditelji bi nam kupovali po jednu mliječnu čokoladu od 100 grama Galeb s plavim omotom i slikom morske ptice na njemu, ili Seka i Braco s likom djevojčice i dječaka – to su bile jedine čokolade koje su se tada mogle kupiti u prodavaonicama.

Tog bismo dana mi djeca praznovala. Odmah po dolasku kući odlomili bismo nekoliko kockica čokolade i dugo gustirali, lagano ih premećući po ustima i držeći pod jezikom. Ostatak smo sklanjali za drugi dan, treći… Ta čokolada nam je trajala sve do sredine mjeseca, ponekad i duže.

Mama nije pekla kolače, tek bi nam ponekad davala slatki kakao napitak ili po šalicu sutlijaša, u mlijeku gusto kuhane riže zaslađene šećerom. Ja ga nisam volio, svaki dan smo to dobivali za užinu u školi, pa sam dio mamina deserta krišom doturao sestri.

Ne znam smatra li se to slatkišem, ali smo za vrijeme igre u kućnom dvorištu dobivali kriške kruha namazane svinjskom mašću preko čega je mati, ponekad, umjesto papra ili mljevene paprike posipala sitni kristal šećer. Dvije podebele kriške bi nam zamotala u novinski papir i bacala s trećeg kata. Prethodno bismo mi poslali porudžbinu odozdo, iz dvorišta, dovikujući majci da bi nas čuo sav komšiluk: „Mama, kruha-masti!!!“

Za koju minutu smotuljak bi letio kroz zrak. Rijetko smo ga uspijevali uhvatiti rukama. Kao po pravilu, pao bi nam pod noge, otvorio se i kruh bi se našao na zemlji. Bili smo sretni kada ne bi prizemljio na namazanu stranu.

Od bombona do plamena
Gledao sam u okićenu jelku, a zapravo zurio u bombone na njoj. U jednom trenutku začu se bakin glas iz kuhinje, mama i tetka pođoše tamo. Sestra je gledala za njima. Shvatih da je to prilika. Munjevito ustadoh, protegnuh se da dohvatim bombon s bora. Pritom nespretno laktom zakačih štipalicu sa svijećom, ona se otkide s grane i pade na pahuljicu od vate. Vatra zahvati tu, pa susjednu pahulju, pa još nekoliko. U tren je pola jelke bilo u plamenu.

Ja se uplaših, sestra vrisnu. U sobi se začas nađe tetka, proviri, pa u sekundi dignu ponjavu s poda i baci je preko jelke. Onda ode po škaf vode i poli jelku, jednom, pa drugi put. Vatra se ugasi. Iz dima izroni jelka, napola izgorjela, nekako jadna, obješenih golih grana. Nakvašeni komadi vate davali su joj još žalosniji izgled.

Tetka upita kako se sve dogodilo, sestra reče da ne zna, da ona ništa nije dirala. Ja zamuckujući ponovih njezine riječi. Tetka me sumnjičavo pogleda, mrdnu glavom, ali mi ne reče ništa, nego govoreći sebi u njedra, izusti:

„Hvala Bogu da se sve ovako završilo. Mogla je čitava kuća planuti.“

Onda se sagnu da pokupi krhotine razbijena nakita što je popadao po podu kad je ponjavu bacila preko zapaljene jelke.

Ubrzo svi pođosmo na spavanje, puno prije ponoći i Božića. Ja sam još dugo ležao u krevetu, budan, strah me hvatao pri svakoj pomisli na protekli događaj.

Uto se oglasiše zvona sa sarajevske katedrale. Znao sam da ona obilježavaju nešto posebno, nešto važno. Baka je u tim trenutcima uvijek ustajala sa stolice i krstila se. Iako nisam razumio značenje njezine geste, zavukoh se pod jorgan i krišom učinih isto.